Mirno je jutro osvanulo na Ramskom jezeru, ne previše toplo niti previše hladno. Voda je prilično mirna i vjetar je minimalan. Idealni su ovo uvjeti za mlade veslače Veslačkog kluba “Rama”. Iz hangara u veslačkom centru iznose se prvi čamci, ali ipak nije riječ o domaćim veslačima nego o gostima iz Veslačkog kluba “Zagreb”. 

“Rama” im je velikodušno ustupila svoje prostorije za vježbanje, pontone, katamarane, a rezultat je to dugogodišnjih poznanstava i prijateljstva između ova dva kluba. Mladi veslači predano nose čamce do pontona, treneri pripremaju katamarane za pratnju. Ovom prilikom njih 12 je prvi put u Rami i dojmovi se još sliježu.

Međutim, dokaz da se onaj tko jednom dođe u Ramu svakako ponovno vraća, bilo profesionalno ili užitkom, jesu dvojica višestrukih državnih prvaka Hrvatske, a jedan je tada mladoj i tek neovisnoj Hrvatskoj donio prvu zlatnu medalju sa svjetskog prvenstva u Grčkoj 1993. godine. Naši današnji sugovornici su Josip Milić, perspektivni mladi trener Veslačkog kluba “Zagreb”, ali ono što je zanimljivije i nekadašnji trener Veslačkog kluba “Rama”. Drugi je Krešimir Lušić, predsjednik Veslačkog kluba “Zagreb”, višestruki državni i svjetski prvak u veslanju.

S Ramom ih je prije gotovo 10 godina spojio Srećko Šuk, sadašnji trener poznatog hrvatskog veslača Damira Martina, dvostrukog svjetskog i europskog prvak te osvajača dvije olimpijske medalje.

Veslački klub “Rama” krenuo s tri čamca od kojih je jedan puštao vodu

Milić i Lušić, izvrstan mladi trener i svjetski prvak u veslanju, prisjetili su se za Ramski Vjesnik početaka Veslačkog kluba “Rama”, kada je klub imao tri čamca od kojih je jedan puštao vodu, pa sve do toga da klub nakon deset godina i dalje okuplja ogroman broj djece, ima uređene prostorije za vježbanje, uredske prostorije, hangar pun čamaca, pontone, priključna vozila za prijevoz čamca na natjecanje itd.

“Trener sam u Veslačkom klubu ‘Zagreb’. Vodim malo starije veslače, starije dobne kategorije, mlađe juniore, juniore i seniore”, govori nam Milić. Kao vrlo mlad trener je došao u Ramu da bi bio ovdje prilikom početnih koraka profesionalizacije kluba, napredovanja i rasta.

“Na poziv Srećka Šuka, sadašnjeg trenera Damira Martina, našeg osvajača olimpijskih medalja, sam zapravo došao u Ramu. Inače, moj otac je rodom iz Livna i nekako Srećko je išao i tom nekom linijom. Probati naći nekog trenera koji će uspjeti ovdje prenijeti svoje iskustvo i znanje, da se klub pokrene i ono što je najvažnije da se okupi određeni broj djece. Jer, zapravo klub čine veslači, bez njih ništa”, kaže Milić za Ramski Vjesnik

Klub je u deset godina napredovao, prostorije je uvijek imao, ali broj sprava za vježbanje i čamaca je nemjerljivo napredovao. Klub je ispunio hangare, nabavio pontone, a osim toga u suradnji s lokalnim majstorima napravio je vlastita priključna vozila za prijevoz čamaca na regate.

“Pa to je jako zanimljivo. Tad kada sam došao bila su tri rabljena giga, ali jedan je puštao vodu, pa možemo reći da nije bio u funkciji. Dakle, dva giga odnosno četverca za početnike. Bila su dva školska skifa, ili samca, za početnike. Znači, vrlo oskudno, ali s druge strane infrastruktura u smislu hangara, pontona, jezera, svega toga je bila vrlo dobra. Znači, za neki početak mogu reći da je bilo dobro. Manjkalo je čamaca”, prisjeća se početaka Milić.

“Najprije sam došao početkom petog mjeseca 2014. godine sa Srećkom u obilazak i upoznavanje. Donio sam odluku da ću doći ovdje raditi, čekao sam samo znak od Srećka da mogu doći i početi. Kad sam došao u Ramu radio sam kao trener, sa mnom je trebao raditi Josip Šarčević koji se nije dugo zadržao. Zapravo, u vrlo kratko vrijeme sam shvatio da je Filip ta osoba koja će nastaviti raditi. Sam je preuzeo inicijativu i pokazao veliki interes za veslanjem općenito i interes da taj klub zaživi”, govori Milić.

“Početak je bio odličan zato što je, sjećam se prvog treninga ovdje, bilo brdo, brdo djece. Njima je to bilo nešto novo i interesantno, sa čime se nisu ranije susretali. Kada smo u konačnici radili popis, bilo je oko 50 djece. To je bio odličan start i nekako početak s kojim se moglo računati da će nešto biti”, prepričava Milić s oduševljenjem.

“Situacija je bila takva da smo odmah išli na vodu, jer ergometara nije bilo. Ove prostorije kluba nisu bile uređene, to je nešto što je došlo kasnije, kada sam se vratio u Zagreb. Otišao sam u devetom mjesecu, pa sam ostavio situaciju onakvu kakvu sam i zatekao što se tiče opreme. Odmah smo ulazili u čamce i učili djecu veslati. Tad je bila odlična situacija u smislu vodostaja, što je jako bitno. Ja tada nisam bio ni svjestan mijenjanja razine vode, tako da je meni to tada bilo savršeno i u tom smislu lako raditi. Filip i ja smo napravili po dva treninga ujutro, pa dva popodne, nekada tri. Znači po četiri do pet treninga dnevno, da bi uopće sva djeca obzirom na ograničen broj u čamcima probala veslati i da bismo ih doveli do stanja da veslaju samostalno”, govori nam Milić o prvim treninzima.

“Sad mi se situacija čini jako dobra, u jednoj ovakvoj sredini i ovakvim okolnostima. Kada gledate s najviše razine, tu bi trebao biti jedan Veslački savez BIH koji, pa skoro i ne postoji. Nije uređen. Kada gledate to i općenito da jedan klub postoji deset godina od jednog takvog početka, s ograničenim brojem čamaca i slično”, kaže Milić te dodaje: “Mi kada radimo u Zagrebu, djeca koja žive i dalje od Jaruna i dalje im je blizu. Ovdje imate određen broj djece koja trebaju doći iz Prozora, preći deset kilometara. Nije jednostavna situacija. Ali, ugodno sam iznenađen da se broj djece održao, da djeca redovito nastupaju na regatama u Zagrebu, Dalmaciji, po cijeloj Hrvatskoj, pa i na Balkanijadi, većem međunarodnom natjecanju. Vidi se ogroman napredak, plus uređene prostorije u klubu, ergometri, štrokmetri, pun čamac hangara… Morali su napraviti prikolicu da bi još mjesta našli za čamce. S te strane ogroman napredak”, govori Milić ne skrivajući zadovoljstvo stanjem koje je zatekao u Rami.

Iako već neko vrijeme djeluje u Veslačkom klubu “Zagreb”, Milić redovno na natjecanjima u regiji prati i ramske veslače

“Ispočetka, kad sam se vratio u Zagreb, sam bio u ‘Trešnjevci’ i nakon nekog kraćeg vremena sam, točnije 2016. godine, prešao u Veslački klub ‘Zagreb’. Tada smo imali situaciju da smo veslačici ‘Rame’ Ivani Radić, koju sam ja trenirao te 2014. godine i s kojomFilip je nastavio s njom raditi, omogućili nastup na Hrvatskom veslačkom prvenstvu u bojama našeg kluba. Nastupala je za Veslački klub ‘Zagreb’ i postala je prvakinja države. Zato što VK ‘Rama’ nije bio u situaciji da nastupa na Hrvatskom veslačkom prvenstvu, a opet u BIH nije postojalo neko državno natjecanje, niti dovoljno regata da bi se djeca mogla natjecati, a zbog čega i treniraju. Tako da je Ivana Radić postala prvakinja države, dakle vi već za dvije godine imate veslačicu koja postane prvakinja države. Evo, to nije jednostavno, ali uspjeli su. Te iste godine, Jakov Bilić i Ante Novaković su nastupali za Veslački klub ‘Croatia’ koji isto ovdje često dolazi. I oni su bili prvaci države. Znači, vi nakon već dvije godine ozbiljnog rada imate tri veslača prvake države. To je sigurno velika stvar”, komentira domaće veslače Milić.

“U zadnje vrijeme vidim da ima dobrih pojedinaca koji dobro veslaju, koji rade i čak prema mom nekom mišljenju dosta dobro se snalaze na regatnom jezeru na Jarunu. Vi ovdje veslate u nekim uvjetima gdje nemate uvijek regatnu stazu, mogućnosti ima, ali nisu uvijek bove postavljene. Mjesto je malo, tako da oni odjednom dođu tamo gdje je 500 veslača, regatna staza, sve ozbiljno, morate voziti ravno, nema lijevo nema desno. U takvim situacijama, mislim da se jako dobro snalaze”, dodaje Milić.

Milić kratko komentira i uvjete veslanja na Ramskom jezeru

“Ovdje imamo jezero, dok su kupovi u Dalmaciji na moru. Već tu u startu je bolja pozicija, jer je jezero. Za očekivati je manje vjetra i manje valove, a to je za veslače puno ugodnije. Ono što sigurno znam da veslači koji dolaze ovdje na Ramsku regatu uživaju doći ovdje i zapravo jedva čekaju. Upravo iz tog razloga jer je puno mirnije nego na tim dalmatinskim kupovima. Sama organizacija događaja, uvijek spominju ručak, pite, sve što se spominje oko samog natjecanja”, govori u šali Milić misleći na odličnu ramsku gastro ponudu.

Milić je stručni specijalist veslanja, završio je Kineziološki fakultet u Zagrebu, a trenutno radi kao trener Veslačkog kluba “Zagreb”

“Dosta kasno sam čak krenuo s veslanjem na nagovor prijatelja iz srednje škole i najprije sam veslao za Veslački klub ‘Trešnjevka’. Idealna dob za početak veslanja je od 10. do 14. godine. Nisam prekasno krenuo, ali ipak malo kasnije nego inače. Tako da je taj početak bio malo težak, jer sam morao doći do neke razine svojih kolega koji su već trenirali. U to vrijeme kad sam ja krenuo, oni su već trenirali tri-četiri godine. Nekako sam to s vremenom zavolio i odlučio da se želim malo više posvetiti tome”, prepričava nam Milić svoje početke.

Svoje najzapaženije rezultate je osvojio u seniorima, gdje je bio prvak države za seniore u osmercu i četvercu s kormilarom 2016. godine.

“Nakon što sam prešao u Veslački klub “Zagreb” sam nastupao za klub u 2017. godini, gdje sam bio treći u osmercu za seniore. Također, 2016. godine sam nastupao na Europskim igrama gdje smo isto u osmercu bili treći. Nakon toga sam paralelno radio kao trener i veslao, da bih se 2017. godine posvetio isključivo trenerskom poslu. Obzirom da sam u klubu postavljen za glavnog trenera, bilo je malo više rada i više odgovornosti. Nekako sam smatrao da je vrijeme nekog ozbiljnijeg natjecanja iza mene i da se posvetim malo više trenerskom radu”, govori Milić.

Milić je razgovor za Ramski Vjesnik završio s time da je veslanje jedan akademski sport odličan izbor za mlade, a klubovi kao što je ovaj u Rami odlično su mjesto za razvijanje sportaša u istinske profesionalce i još bolje i uspješne ljude. Također, Milić ističe da je važno i dobro djeci koja žive u ruralnijim područjima omogućiti jednu ovakvu aktivnost.

Naš drugi sugovornik je Krešimir Lušić, profesor tjelesne i zdravstvene kulture sa specijalizacijom iz veslanja. Trenutno radi u Zrakoplovno tehničkoj školi u Zagrebu, a angažiran je u veslanju kao predsjednik Veslačkog kluba “Zagreb”. Kad god mu posao dopušta pomaže i kao trener, jer se dugi niz godina bavio upravo trenerskim poslom.

Prva zlatna

Lušić je kroz veslačku karijeru bio višestruki državni prvak, ali ono što je najzanimljivije jest to da je Hrvatskoj nakon osamostaljenja donio prvu zlatnu medalju s nekog velikog natjecanja.

“Državni prvak sam bio kao junior i senior. Nastupio sam na četiri svjetska prvenstva, a najbolji uspjeh je bio prvo mjesto na svjetskom prvenstvu, 1993. godine u Grčkoj, za seniore do 23 godine. To je ujedno bila prva zlatna medalja za Hrvatsku na nekom velikom natjecanju od osamostaljenja.

“Nakon veslačke karijere sam počeo raditi kao profesionalni trener. To sam radio osam godina, a onda sam prešao u školu. Uvijek sam ostao u veslanju kao volonter, što radim i dan danas. Kao trener, što mi je najdraže, a bavim se i vođenjem kluba. To je malo zahtjevniji posao gdje ima dosta administracije. Klubovima u principu fali sredstava, čamci su skupi, ali evo tu imam dosta ljudi koji su okupljeni oko kluba, bivših veslača i roditelja, tako da se uvijek za djecu nađe ono sve što im treba da bi što kvalitetnije trenirali. To je danas vrlo bitno, jer takav sport zahtjeva jednu disciplinu i prevenira razne ovisnosti. Tu je jedna zdrava klima, veslanje je jedan relativno zahtjevan i težak sport. Nekako, sva ta djeca se izgrade u dobre ljude, završavaju fakultete i dobri su u poslu. Tako da se trudimo pružiti toj djeci, kao što je i nama netko jednom. Mi stariji se trudimo da ta djeca imaju što bolje uvjete za bavljenje sportom.”

Trenerski posao ili natjecanje? 

“Sve nosi svoje. Sad sam već prestar, pa se ne mogu natjecati. Ali ipak, više sam se volio natjecati. Međutim, kada se više ne možete natjecati, kroz trenerski posao ste još uvijek nekako u tom sportskom modu. Niste u čamcu, ali uživate s djecom u natjecanjima i kao da se i vi natječete. Ta vječna ljubav.”, kaže sjetno Lušić.

“Prvi koji je ovdje došao je bio trener Srećko Šuk. On nam je pričao da su fenomenalni uvjeti. Što jest jest. Jezero ima dovoljno kilometara, pogotovo kada je dobar vodostaj. Jako je malo vjetra. To je nama vrlo bitno. Ja sam tu prvi put došao prije nekih sedam ili osam godina. Došao sam s djecom na pripreme. Filip nam je glavna veza, uvijek je bila dobra suradnja. Kad sam došao prvi put stvarno sam se oduševio i kad god je prilika, nama je najljepše. Jest možda malo dalje od Zagreba, prijevoz čamaca preko granice, ali sve to je nebitno obzirom da su uvjeti fenomenalni. To je baš jedno prijateljstvo između klubova i ono što mene oduševljava jest to da Veslački klub “Rama” raste. Teško je održati klub, to iziskuje puno energije. Trener i ja smo baš komentirali koliko energije ulaže Filip u sve ovo i širi to. Ne da pada, nego to širi. Mi bismo u Ramu dolazili pet puta godišnje da imamo vremena i da nam financije to dopuštaju. Stvarno su uvjeti za veslanje fenomenalni”, prokomentirao je Lušić rad VK “Rama”.

“Tu nam je najbolje. Prvo, katamarani koje možemo posuditi su puno bolji nego ono što možemo dobiti kada idemo na more. Puno je lošija kvaliteta. Samo riječi hvale što se tiče uvjeta veslanja”, dodaje.

“Baš smo neki dan imali anketu među djecom. Ova koja su sada došla su tu prvi put. Kako je bila korona, nije nas bilo dvije ili tri godine. Svi su oduševljeni, od smještaja i hrane do jezera. Jednostavno, sve im je super. Nitko nije rekao da mu nešto ne paše. Djeca koja su prije dolazila, a sada su odrasli ljudi, uvijek im je ostajala ta Rama u prekrasnom sjećanju. To je jedan doživljaj. Nama paše jer nam je sve blizu, a djeca nemaju gdje ovi stariji izlaziti van. Mogu se apsolutno posvetiti veslanju, sto posto su u čamcu. Da smo sada u Zagrebu, oni bi isto mogli veslati, ali tamo bi išli kući, pa bi negdje izašli, igrali bi igrice… Ovdje je idealno za njih, samo priroda i veslanje. Tu su sto posto koncentrirani. Zato se i ide na te pripreme. Nama su Šćit i Ramsko jezero najbolja destinacija za doći veslati”, zaključuje Lušić za Ramski Vjesnik.

Gosti iz Zagreba već danas putuju kući, vjerujemo da ih čekaju nove utrke uz izvrsne rezultate, a zadovoljstvo je znati da je jedan klub iz Zagreba svoj “veslački dom” pronašao u Rami, pa je i to jedan dio dobrih sportskih rezultata.

(ramski-vjesnik.ba)