Tokom 2021. i 2022. godine organizacija EPI (Everyday Peace Indicators / Svakodnevni pokazatelji mira) je zajedno s facilitatorima iz Mostara sprovela jednu studiju u 7 različitih mjesnih zajednica u Mostaru. Oni su zamolili mještane da im kažu koji su to, po njihovom mišljenju, pokazatelji ‘mira’ ili ‘zajedničkog života’ u njihovim zajednicama. Predloženi su stotine pokazatelja, a nakon toga je oko 50 ljudi iz svake od mjesnih zajednica glasanjem odredilo kojih 20 smatraju najvažnijim za svoju zajednicu. EPI je 2023. godine angažovao po jednu osobu iz svake od ovih sedam mjesnih zajednica da razgovaraju sa svojim komšijama/susjedima i saznaju zbog čega su ti pokazatelji važni u njihovom svakodnevnom životu. Sljedeća foto priča jedan je takav uvid.

Ovo istraživanje dio je projekta Mostar – Prostori koji pokreću, koji implementira People in Need Bosnia and Herzegovina sa partnerima Everyday Peace Indicators, OKC Abrašević, Agencija lokalne demokratije Mostar, i NEŠTO VIŠE uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.

Pokazatelj zajedničkog života: Most u Ilićima je turistička atrakcija

MZ: Cim

Facilitatorica: Maja

VALJA NAMA PREKO RADOBOLJE

Kao građevinar koji živi u Mostaru, nazvanom po mostu, odnosno mostarima, čuvarima tih mostova projektirati mostove posebna je čast. Sudjelovao sam i u poslijeratnoj obnovi nekolicine njih, a veliko zadovoljstvo mi je bilo projektirati posljednji veliki most preko dvije obale Neretve, onaj nazvan Studentski.

S obnovom jednog pak nemam nikakve veze, ali me vežu emotivne uspomene. Kako su Ilići blizu Cima, nerijetko se događalo u djetinjstvu da se igramo blizu mosta. Na rijeci Radobolji sam proplivao, a jednom kao dijete umalo i poginuo jer sam se prije skoka u Radobolju umjesto zemljom odlučio namazati katranom i tako skočiti u rijeku koja katranu ništa nije mogla ali jesu liječnici u bolnici Bijeli brijeg. Njiva pokojnog prijatelja Marjana također se nalazi u neposrednoj blizini mosta. Tu bi se često znali naći i popiti pokoju rakiju. Sve vezano za Radobolju koja teče u Ilićima budi mi sjećanja.

Taj Ilićki most je sagrađen u 16. stoljeću i zvao se Ćatića ćuprija. On je jedan u nizu malih mostova preko Radobolje koji su izgrađeni u tom stoljeću. Međutim, svi ostali mostovi su odavno porušeni. Most je kameni sa dva raspona ukupne dužine 9.5 m i širine 2.65 m.

Riječ je o najstarijem mostu u Mostaru koji je preživio i nije porušen. Svi ostali su srušeni pa obnovljeni, i Kriva ćuprija i Stari most. To je jedini most koji nije srušen. Jest on rekonstruiran, dograđen, ali to je najstariji most u Mostaru koji je opstao kroz sve godine.

Prema predaji, Ćatija ćupriju sagradio je predak stare mostarske obitelji Ćatića koja je stanovala u ovom dijelu Mostara, a koja je u Ilićima posjedovala i kulu. “Govoreći o izgradnji novog vodovoda u Mostaru 1885. godine, Karl Peez navodi da je vodovod bio proveden ispod

dvadesetak izvanredno slikovitih i lijepih kamenih mostića na Radobolji koji su tada i kasnije, prilikom regulacije Radobolje, zatrpani zemljom”, napisao je Hivzija Hasandedić u knjizi “Spomenici kulture iz turskog doba u Mostaru”.

Šetajući jedne večeri prije skoro deset godina odlučio sam se prošetati do mosta ne bih li se prisjetio nekih starih uspomena. Šokirao me prizor koji sam ugledao.

Naišao sam na most kojem je jedan luk u ruševnom stanju i bilo je samo pitanje kratka vremena kad će se desiti povijesni trenutak rušenja najstarijeg mostarskog mosta.

Zbog starosti, nebrige, drače i drveća koje na njemu rastu konstrukcija mosta nalazila se u vrlo lošem stanju. Bile su vidljive velike pukotine iznad kamenja svoda desnog luka i u zoni desnog upornjaka. Biljke, velike vode i mrazevi prijetile su urušavanju desnog luka mosta. Most izgrađen od kamena tenelija godinama unazad je bio zaboravljen te je više podsjećao na ruševinu nego na simbol.

Odlučio sam pokrenuti apel gradu da se most očuva. U tom mi se pridružilo i nekoliko kolega, kao i neki lokalni portali koji su željeli objaviti taj apel.

Nakon par godina brige i straha što će biti s mostom konačno je bila krenula sanacija koju je vodio jedan od mojih kolega. Bio sam ushićen oko toga, pomislio sam da je most spašen no kao većina stvari u Mostaru sve se to razvuklo… čak ni predstojeći izbori nisu bili dovoljan motiv da se to brzo završi. Prolazili su i dalje mjeseci, svako malo bih išao prošetati tamo, popiti vino s jednim prijateljem koji živi u blizini, no moj optimizam je iz dana u dan postajao svoja suprotnost.

Počeo sam se pitati sljedeće: Kome je to važan i bitan jedan most u današnje vrijeme? Pa bio i najstariji most u gradu? Nikom. Pitao sam se i zašto je sve naopako, zašto su moje najgore školske kolege i bivši najlošiji studenti danas najviđeniji ljudi, političari, gazde i oni koji odlučuju o svemu? Oni najbolji kolege i najperspektivniji studenti mi se ponekad jave iz Kanade, SADa, Irske, Njemačke, Gacka… Osjećao sam se užasno razočarano i poraženo.

No, nisam želio se predati i nastavio sam pisati apele ovaj put uključujući još više kolega i novinara. Čak se i seoski svećenik fra Matej u jednoj od propovijedi priključio ovoj akciji.

Par mjeseci nakon toga opet sam odlučio krenuti do mosta. Približavajući se počeo sam osjećati strah od prizora kojeg bi mogao zateći. Međutim, dočekalo me ugodno iznenađenje.

Kameni most na rijeci Radobolji u Ilićima zasjao je novim sjajem. Naime, most na dva luka koji je stariji od Starog mosta u Mostaru dobio je novo ruho.

Sačuvani su izvorni lukovi i ono što je ostalo od najstarijeg mosta, dok je ostatak obnovljen kamenom Ćirine zgrade. Građevinski radnici, arhitekti i inženjeri napravili su pravo malo čudo te oživjeli most o čijoj važnosti se premalo govori. Govoreći iz pozicije struke, ta obnova mosta jest pogodovala interesima i vlasnicima nekih ugostiteljskih objekata koji su u neposrednoj blizini. Novo rješenje nije mi zbog cementnog morta, betonske ploče i suviše pravilno klesanih kamenja u ogradi mosta najbolje, ali sam prezadovoljan konačnim rezultatom radova. Most je konačno spašen, a također dobio je i funkcionalnost kao pješački prelaz preko Radobolje jer novi most nema pješačke staze.

Tako danas područje oko mosta živi, igraju se djeca, šetaju prolaznici svih doba, a pomalo se budi svjesnost o njegovoj važnosti. Sve se to i dalje presporo događa ali drago mi je da nisam postao potpuni pesimista.