Prošlo je osamnaest godina od kada nas je zauvijek napustio jedan od najvećih fudbalskih trenera koje je ova zemlja imala. Nekadašnji igrač Veleža, Hajduka i Sarajeva te trener Veleža, Željezničara i član trenerske komisije Jugoslavije u Njemačkoj 1974. godine, Sulejman Sula Rebac.

Sulejman Rebac, za raju Sula, rođen je 26.03.1929. godine u Mostaru. U Drugom svjetskom ratu bio je pripadnik partizanskog pokreta sa 14 godina. Rat u kojem je izgubio tri brata, Husniju, Mehu i Ahmeta. Nosilac je Partizanske spomenice.

Veležov dres nosi od 1947. godine, i član je generacije koja je po prvi put ušla u Prvu ligu Jugposlavije, 1952. godine. Nakon što u narednoj godini nisu uspijeli ostati u najvišem rangu takmičenja, prelazi u Hajduk, sa kojim 1955. godine postaje prvak Jugoslavije. Nakon toga, ponovo se vraća se u Velež, a jedan mali period nosi dres Sarajeva. U svojoj karijeri je odigrao preko 1000 utakmica, od toga preko 500 za Rođene, i postigao preko 600 golova.

Nakon završetka igračke karijere, postaje trener Veleža 1968. godine. U prvi tim prekomanduje veći dio juniorske selekcije sa kojom nastavlja raditi. Među prvima forsira postulate modernog fudbala, presing i brza tranzicija po osvojenoj lopti. Veliki Tomislav Ivić ga je nazvao pionirom modernog fudbala u Jugoslaviji. Tada je Velež igrao najljepši fudbal u bivšoj državi, a samo je gol razlika dijelila Rođene od titule prvaka Jugoslavije. Tvorac čuvenog trojca Bajević, Marić, Vladić ( BMV ).

Sa Veležom najveći uspjeh, pored 2. mjesta u prvenstvu, bilo je igranje četvrtfinala Kup UEFA-A 1974. godine. Na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, bio je član trenerske komisije reprezentacije Jugoslavije. Jedan mali period vodio je i tim Željezničara.
Osim što je bio veliki igrač i trener, bio je još veći čovjek. Prava mostarska raja, boem.
A ovako je govorio veliki Sula Rebac :

„ Sedamdesetih godina imali smo, bez pretjerivanja, tim snova. Marić, Ristić, Dž. Hadžiabdić, Čolić, B.Primorac, Pecelj, Topić, Prskalo, S.Halilhodžić, Glavović, Kvesić, Ledić, skoro sve Veležova djeca, koja su prve korake načinila na stadionu Pod Bijelim brijegom.
Taj tim, nažalost, ostao je nedorečen, nismo postali šampioni. A morali smo to biti.

U mom osmogodišnjem šefovanju tituli prvaka bili smo najbliži u sezoni 1973/74.
Odlučila je gol razlika, koja je otišla u korist Hajduka. Morali smo se zadovoljiti vicešampionskim zvanjem, koje smo još stekli i prethodne godine. Još smo ‘68-‘69 bili treći, a u sezoni ‘75-‘76 zauzeli smo četvrto mjesto, sa najefikasnijim napadom lige.

U to vrijeme državni tim se nije mogao zamisliti bez jednog Veležovca. A mi smo ih u sedamdesetim imali šest. Generacija koja se rađa jednom u sto godina. Igrali smo i četvrtfinale Kupa UEFA, ali nažalost, nismo osvojili niti jedan trofej. A mogli smo, uz malo sportske sreće.

Međutim, 1981.godine „stara garda“ Marić, V.Halilhodžić, Vukoje i Ledić osvajaju Kup Maršala Tita. Imao sam sreću da vodim tu generaciju. Raditi sa tim momcima bila je prava milina, ali i ponos. Moram reći da sam sa većinom njih zajedno došao iz juniorskog pogona, koji je također žario i palio na svim stadionima i stizao u završnicu najboljih u državi.

Velež je oduvijek bio ambasador Mostara, ne samo njegovog fudbala i sporta u cjelini.
Ali, ta generacija iz sedamdesetih, tu ulogu je odigrala u pravom smislu te riječi. U to smo se posebno uvjerili na američkoj, azijskoj, i australijskoj turneji. Velež je tih godina još više postao hercegovački klub.

Moram ispričati ovaj primjer, koji pokazuje koliko je Velež bio poštovan. Na naše utakmice u Mostar često su dolazili mnogi splićani, žestoki hajdukovci. Bilo je to čak i onda kada je isti dan „majstor s mora“ igrao u gradu pod Marjanom.
Te poznanike bih pitao : „ Otkud vi ovdje kada vam igra Hajduk u Splitu ? „
Oni bi odgovorili : „ Sula, mi dođemo u Mostar da uživamo u pravom, gurmanskom fudbalu kakav demonstrira samo Velež.“

To je dokaz da je naš tim, zaista, njegovao atraktivan dopadljiv, šarmerski fudbal, koji je plijenio ljubitelje toga sporta svuda gdje je igrao” – govorio je Rebac.

Mostar će uvijek čuvati sjećanje na velikog Sulejmana Sulu Repca.