Mostarska musala nalazi se uz Ćose Jahja-hodžinu džamiju i bila je vlasništvo vakufa pomenute džamije. Zapremala je široki prostor između pomenute džamije, parka (ranije Drljevića bašte), Neretve i Banjskog sokaka. Lokaliteti južno od ovog sokaka zvali su se ranije Tabakovina, Behlilovina i Đulmezovina.
Do kraja 1878. godine Musala je bila sa svih strana ograđena zidom i u njen krug moglo se ući samo iz dvorišta Ćose Jahja-hodžine džamije gdje su se nalazila mala vrata (kapidžik). Evlija Čelebija navodi da je prilikom prolaska kroz Mostar 1664. godine klanjao Bajram-namaz na ovoj musali. Pred kraj turske vladavine na Musali su se vježbali turski vojnici.
Rušenje Musale počelo je odmah po dolasku austrougarske uprave 1878. godine. Godine 1882. sagrađen je na Musali most preko Neretve, a 1892. godine hotel “Neretva”. Zid od Musale kao i minber srušio je neki Behlilović i kamen upotrijebio za zidanje kuće.
Za vrijeme austrougarske uprave Musala je nosila naziv “Trg Franje Josipa”. Od 1945. godine Musala nosi naziv “Trg Republike”.

Ekrem Moca Dizdar: OPROŠTAJ NA MUSALI (odlomak; “BEHAR” br. 5, juni 1992. godine)
…Početkom sedamdesetih godina XX vijeka, sinovi dojučerašnjih mostarskih muktara, kojima su opora načela socijalizma dopuštala nastambu i posao u Mostaru i koji su, svim silama, nastojali zbaciti sa sebe seljačku odoru, izazivajući uvijek podsmijeh, rustikalni reformisti, nasljednici Mujage Komadine u Skupštini grada (zbog kojih se ovaj, zasigurno, okretao u grobu), bigajri-hak, počeše da uređuju i sređuju grad na svoj način. Genezom ne osjećajući ljepotu, s manirima vječnih bilmeza, nasuli su, ispred portala Muzičke škole, prostranu Musalu i napravili od nje prolaznu uličetinu, bezličnu i bez krajobraza. Sa osjetnom mržnjom prema nekim svojim jažvama i barama iz djetinjstva i pritajenom osvetom gorju i svim pokošenim i nekošenim livadama, bestijalno su uništili najljepši mostarski park, zatrpavajući bazen i sjekući rastinje, porušivši kamenu ogradu i zidani javni klozet uz nju. Oduzeli su bulbulu pjesmu, a građanima ostavili prazninu i melanholiju.
Brončane biste narodnih heroja su brže-bolje sklonjene negdje u potkrovlju gradske skupštine, a postamenti su porušeni i vješto zatrpani, kao da nikad nisu postojali. Mostarci su nijemo i s nevjericom posmatrali kako novi graditelji – kojima su nekad, velikodušno, otvorili malte grada – prave od gradskih četvrti bokluke, koje samo njima pašu. Bili su to karijeristi seljačkogradske treće i četvrte generacije (kvazi)komunista (kako je to primjetio dobri Crnogorac Jevrem Brković); oni su već tada, svojim ponašanjem, otvarali put prema najvećoj mržnji koja će ikada zahvatiti duše ovog naroda. Bili su vijesnici strašnog ahir-zemana, dok je Mostar spavao, uljuljkan bonlukom, uvjeren da će ga mimoići kuga šovinizma i počast Apokalipse…