Nacional je proteklog tjedna istražio pozadinu gradnje Memorijalnog centra Groblje mira kod Mostara, “hrvatskog nacionalnog i međunarodnog spomen-područja posvećenog žrtvama iz Drugog svjetskog i Domovinskog rata”, koje je hrvatska vlada nedavno proglasila projektom “od strateškog značaja za Hrvate izvan Hrvatske” te ustanovio da je riječ o projektu koji vode i nadziru, među ostalima, negatori postojanja ustaškog logora smrti u Jasenovcu, poput povjesničara Stjepana Razuma i Josipa Jurčevića, a zajednički, na ideološkim temeljima ekskluzivnog katolicizma i hrvatskog etniciteta, provode Katolička Crkva i vlasti HDZ-a BiH u susjednoj državi, pritom ignorirajući vlasti u Sarajevu i zanemarujući dostignute standarde istraživanja sudbine ratnih žrtava u Bosni i Hercegovini kakvi su, primjerice, postignuti minucioznim i preciznim istraživanjima žrtava genocida u Srebrenici ili potpunim i akribičnim popisom ljudskih gubitaka u ratu u BiH 1991. – 1995., koji je načinio Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC) iz Sarajeva.
Štoviše, podaci iz dostupnih popisa otkrivaju da pod plaštem općeljudske brige za ratne žrtve, to groblje briše razliku između ustaša i njihovih žrtava, krivaca i nevinih, zločinaca i osloboditelja, vojnika i civila, ubojica i ubijenih, zla i dobra, istine i laži – i time rehabilitira zločince i zločin. Što je Mirsada Tokaču, voditelja Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) iz Sarajeva, jednog od najiskusnijih stručnjaka u utvrđivanju činjenica o ratnim žrtvama u postjugoslavenskim zemljama, navelo da u tom kontekstu u razgovoru za Nacional ustvrdi kako hrvatski premijer Andrej Plenković time preko Dragana Čovića u BiH rehabilitira ustašku ideologiju.
Premda postoji već jedanaest godina, Memorijalni centar Groblje mira kod Mostara tek je nedavno privukao ozbiljniju pažnju hrvatske javnosti, nakon što je Vlada Andreja Plenkovića 25. srpnja objavila da ga je, s projektima Banjalučke biskupije, proglasila projektom od strateškog značaja za Hrvate izvan Republike Hrvatske te za njegovu gradnju izdvojila 350 tisuća eura. Samo pet dana nakon što je Vlada donijela tu odluku, u četvrtak, 1. kolovoza, u Mostaru je svečano potpisan ugovor o korištenju tog novca, uz nazočnost predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića. Dokument su potpisali, uime hrvatske vlade, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH Zvonko Milas i operativni voditelj gradnje Groblja mira Mile Pušić, voditelj Pododjela za Drugi svjetski rat i poraće Hrvatskog narodnog sabora BiH i predsjednik udruge Mir international iz Mostara. Ta institucija i udruga zajednički vode projekt, a obje ih vodi Mile Pušić, koji je u ratu bio jedan od zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar, a danas je predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Do proglašenja Groblja mira strateški važnim hrvatskim projektom, javnosti u Hrvatskoj uglavnom je promicalo kako je riječ o memorijalu koji nastaje već dulje od deset godina, premda je čak i u katoličkoj javnosti susjedne države – o cjelovitoj bosanskohercegovačkoj da i ne govorimo – dosad izazvao velike kontroverze i kritike. Kamen temeljac za Groblje mira, naime, postavljen je još 2013. godine, a do danas je sagrađena kapelica i već je postavljeno jedanaest tisuća bijelih križeva s imenima i prezimenima žrtava. “Na lokaciji Bile, između Širokog Brijega i Mostara, podignut će se 50.000 križeva s imenima i prezimenima poginulih vojnika i civila”, objavljeno je u priopćenju Hrvatskoga narodnog sabora nakon što su Zvonko Milas i Mile Pušić, u nazočnosti Dragana Čovića, 1. kolovoza u Mostaru potpisali ugovor o financiranju Groblja mira.
I tu počinje prva od mnogih kontroverzi tog ekskluzivno religijsko-etničkog projekta HDZ-a u susjednoj zemlji: kako se, naime, utvrđuju žrtve, njihova imena i prezimena te pripadnost? Ovako glasi metodologija objavljena na internetskim stranicama Groblja mira, grobljemira.info, namijenjena obiteljima žrtava: “Postupak se obavlja na sljedeći način: najprije se obratite Povjerenstvu za popis žrtava i obilježavanje grobišta iz Drugoga svjetskog rata i poraća na području svoje lokalne zajednice (općine, grada, županije…) ili najbližoj udruzi sličnog cilja te njima prijavite određenu žrtvu ako već nije unesena u postojeći popis. Ako negdje nisu ustrojena ovakva ili slična tijela, možete se obratiti i središnjem uredu za pomoć te zajedno poticati društvene vlasti na svome području da što prije oforme povjerenstvo koje će raditi na popisima. Novčani iznos za podizanje jednoga križa iznosi 200 KM (100 eura, op.a.). To je nešto više od stvarnog iznosa troška za izradu pojedinačnog križa, a na to smo se odlučili s ciljem stvaranja fonda za one žrtve koje nemaju nikoga svoga ili njihove za njih jednostavno nije briga.”
Potom slijede detaljne upute o tome kako ispuniti uplatnicu, koja je također objavljena na toj stranici. Čini se, dakle, kako je dovoljno da netko prijavi ime i prezime Povjerenstvu za popis žrtava i obilježavanje grobišta iz Drugoga svjetskog rata i poraća u svojoj lokalnoj zajednici – “bez obzira na to znalo se ili ne za njegov grob”, kako je napomenuto na grobljemira.info – te da uplati sto eura i na Groblju mira bit će postavljen križ s imenom i prezimenom navodne prijavljene žrtve.
Nacional je proteklog tjedna pokušao doznati metodologiju provjere točnosti imena i prezimena žrtava – ili navodnih žrtava – kojima već jesu ili će tek biti postavljeni križevi na Groblju mira. Mili Pušiću, voditelju Pododjela za Drugi svjetski rat i poraće Hrvatskog narodnog sabora BiH, poslali smo pitanja želeći doznati precizan proces te provjere: tko točno provjerava autentičnost svake žrtve, po kojoj proceduri, koji se podaci smatraju nužnima, postoji li za to neko povjerenstvo, tko ga je i kada osnovao te tko su njegovi članovi. Zanimalo nas je i li dovoljno da netko uplati novac te da prijavi ime i prezime žrtve kako bi na Groblju mira bio podignut križ, a tražili smo i odgovor na pitanje je li Groblje mira namijenjeno samo Hrvatima i žrtvama partizana ili je otvoreno žrtvama svih nacionalnosti tijekom cijeloga Drugog svjetskog rata i poraća. Pitali smo, također, je li Groblje mira namijenjeno samo civilnim ili i vojnim žrtvama. Željeli smo doznati i gradi li se Groblje mira u suradnji s državnim tijelima BiH, državnim tijelima Federacije BiH i institucijama i udrugama ostalih naroda u BiH, kao i na temelju kojih je referenci udruga Mir International – čiji je predsjednik Mile Pušić osobno, uime Groblja mira, potpisnik ugovora s hrvatskom vladom o financiranju – zaslužila biti potpisnik tog ugovora teškog 350 tisuća eura.
Na pitanja Nacionala Mile Pušić odgovorio je ovako: “Spomen mjesto Groblje mira je projekt koji se odnosi na sve žrtve katolike, znači i vojnike i civile. Nažalost, u Bosni i Hercegovini kao i u entitetima ne postoji Zakon o grobištima, također niti jedna institucija koja vodi evidencije ili bilo kakve poslove u svezi s pronađenim zemnim ostacima žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Zbog iskazane potrebe Hrvatski narodni sabor je osnovao Odjel odnosno Pododjel koji brine o ovom pitanju. Svaka općina odnosno župa ili županija predlaže članove Povjerenstva koje imenuje Pododjel za Drugi svjetski rat i poraće, nakon čega to povjerenstvo skuplja i uspoređuje podatke iz više izvora. Kada se prijavi žrtva, Povjerenstvo vrši provjere i kada utvrdi činjenice, tek nakon toga se može izvršiti uplata za križ. Cijeli projekt počiva na kulturi sjećanja i pijetetu prema žrtvama te je otvoren svim dobronamjernicima i podjednako osuđuje sve totalitarne režime. Središnji događaj koji nas okuplja svake godine je sveta misa u kolovozu, u povodu Europskoga dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, a to je uvijek najbliža subota samom Danu sjećanja 23. kolovoza. Udruga Mir već deset godina vodi ovaj projekt u suradnji s HNS-om i na temelju postignutih rezultata stvorila je preduvjete da dobije ozbiljnu podršku Vlade RH koja je prepoznala važnost i značaj ovog projekta.”
Na internetskoj stranici grobljemira.info objavljeni su popisi žrtava za osam općina u BiH: Široki Brijeg, Ljubuški, Čitluk, Grude, Posušje, Mostar, Ravno i Jablanica. Od tih osam, za posljednje tri popisi su nazvani “radnim popisima žrtava”. Nacional je pitao Milu Pušića da objasni što točno znači pojam “radni popis žrtava”, ali na to pitanje nije odgovorio. U svim tim popisima žrtava, bili “radni” ili ne, navedeni su uglavnom samo ime i prezime žrtve, ime oca, godina rođenja i godina smrti. Popisu za općinu Ljubuški nismo uspjeli pristupiti dok su za općinu Grude navedena dva izvora: knjiga “Grudski žrtvoslov – Drugi svjetski rat i poraće” autora Vlade Boguta i Ljube Leke, s naslovnicom na kojoj je ceremonijalna fotografija dvadesetak ustaša s puškama, te jedna Excel tablica u kojoj je, pod brojem 945, navedeno i ime Ranka Bobana, rođenog 1907. u mjestu Sovići i s godinom smrti 1945. Za ime Bobanova oca navedeno je Stjepan, a majke Iva, rođena Marić. Četiri mjesta prije Ranka Bobana, pod rednim brojem 941, popisan je Mate Boban, za kojega se navodi da je bio brat Ranka Bobana. Po svemu sudeći, taj Ranko Boban je ustaški pukovnik Rafael Boban, jedan od najzloglasnijih ustaških zločinaca, zamjenik zapovjednika Crne legije koji je nestao 1945. godine – premda se to u popisu uopće ne spominje. Taj podatak ilustrira najveću kontroverzu Groblja mira kod Mostara: pod plaštem općeljudske brige za ratne žrtve, ovako kako je zamišljeno i kako se ostvaruje, to groblje briše razliku između ustaša i njihovih žrtava, krivaca i nevinih, zločinaca i osloboditelja, vojnika i civila, ubojica i ubijenih, zla i dobra, istine i laži – i time, namjerno ili ne, rehabilitira zločince i zločin.
A što je još gore, premda ne i neočekivano, sve se to događa pod zaštitom i u organizaciji Katoličke Crkve. Evo kako o tome piše u “ljetopisu” projekta objavljenom na grobljemira.info: “Priča Groblja mira nastajala je u tišini, da nitko za nju nije znao. Sada prepoznajemo da je Božja ruka sastavljala njezin mozaik, jer se već djelomice ukazao pred našim očima. Dana 19. rujna 2007. Hercegovačka franjevačka provincija dobiva potrebna dopuštenja za pokretanje vicepostulature postupka mučeništva ‘Fra Leo Petrović i 65 subraće’, na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem. Vicepostulatura nastavlja tražiti svjedoke, tražiti dokumente, tražiti posmrtne ostatke pobijenih franjevaca. Pritom nailazi i na pobijene članove vjernog puka Božjega. Budući da to nije poslanje Vicepostulature, ona je smišljala način kako se pobrinuti i za njih. Sve je počelo naoko slučajno, ali bila je to Božja pomoć. Fra Miljenko Stojić i sveučilišni profesor prava dr. Mile Lasić razgovarali su u Hrvatskom domu herceg Stjepan Kosača u Mostaru uz kavicu o raznim temama pa su se dotakli i Drugoga svjetskog rata na Širokom Brijegu. Fra Miljenko ga je upitao postoji li kakav zakon po kome bi se moglo pokrenuti neko povjerenstvo da se brine o pobijenim civilima. Dr. Lasić je rekao da će to istražiti i nakon nekoliko dana javio je da postoji općinski zakon o grobištima. Na temelju njega napravljeno je najprije na Širokom Brijegu povjerenstvo za istraživanje i uređivanje grobišta iz Drugoga svjetskog rata i poraća (4. kolovoza 2009.), na čelu s Perom Kožulom. Slijedila su istoimena povjerenstva u Ljubuškom (29. prosinca 2009.) na čelu s Vicom Nižićem, u Neumu (6. kolovoza 2010.) na čelu s Nikom Konculom i Čitluku (26. listopada 2011.) na čelu s Ivanom Sabljićem. Na prijedlog biskupa dr. Mile Bogovića Hrvatska biskupska konferencija (HBK) i Biskupska konferencija (BK) BiH daju zeleno svjetlo osnivanju Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Njezina konstituirajuća sjednica održana je 18. lipnja 2011. Biskup Bogović je, naravno, preuzeo vodstvo. Fra Miljenko Stojić postao je članom Komisije, odnosno njezinim dopredsjednikom i povjerenikom za hercegovačke biskupije. Tako je rad Vicepostulature i Komisije počeo teći u suglasju te se prelijevati na rad povjerenstava po općinama, kao i svega kasnijega ustrojstva o čemu će na ovim stranicama biti govora.”
Rad se, očigledno, prelijeva i danas. Pritom je svakako važno da su članovi Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij – koju vodi krčki biskup Ivica Petanjak – osim fra Miljenka Stojića, koji je istodobno i vicepostulator postupka mučeništva franjevaca iz Širokog Brijega, među ostalima i negacionistički hrvatski povjesničari poput Josipa Jurčevića, koji je izbačen iz Domovinskog pokreta (DP) nakon što se nedavno suprotstavio koaliciji DP-a s HDZ-om, i svećenika Stjepana Razuma, prvog predsjednika i današnjeg člana Upravnog odbora Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, koje negira postojanje ustaškog logora smrti i uporno ponavlja izmišljotinu da su partizani poslije rata na tom mjestu vodili stratište i logor na kojem su ubijali Hrvate.
Stjepan Razum jedan je od najaktivnijih hrvatskih negacionista genocidne i zločinačke naravi ustaškog režima te jedan od najaktivnijih osporavatelja popisa žrtava Jasenovca sastavljenog u sklopu pomnog historiografskog i istraživačkog rada povjesničara i kustosa Spomen područja Jasenovac. Razum je još prije deset godina, 2014., u intervjuu portalu Hrvatskog kulturnog vijeća, programatski negirao ustaški logor Jasenovac te rekao ovako: “Kako se Hrvati ne bi više nikada usudili pomisliti na vlastitu državu, trebalo je najprije zatrti svaki trag Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a onda onemogućiti u budućnosti bilo kakav pokušaj za njezino ponovno uspostavljanje. Međunarodni čimbenici, uključujući i naše hrvatske komuniste, koji su bili u službi strane, imperijalističke sile, jako su se trudili baciti prokletstvo na hrvatsku državu i na nas Hrvate. To su za sebe nastojali dobro iskoristiti naši istočni susjedi, kojima je apetit prema Hrvatskoj s vremenom još više porastao. No kako se ne bi morali boriti protiv Hrvata, podmetnuli su nam kukavičje jaje – mit o Jasenovcu. Taj je mit u pravom smislu kukavičje jaje jer su ga ‘okitili’ svim onim nedjelima i zločinima koje su, bilo kao partizani bilo kao četnici, učinili prema hrvatskom narodu, kako za rata, a još više i strašnije nakon rata.” Razum je dodao i ovo, objašnjavajući razloge zbog kojih se, kako je ustvrdio, “onemogućava istraživanje fenomena Jasenovac”: “Jedan je svakako i taj što su stvarni i duhovni očevi današnjih političara sudjelovali nakon rata u genocidu nad hrvatskim narodom, među ostalim, i na području logora u Jasenovcu. Tu su završile mnoge kolone križnoga puta hrvatskih zarobljenika koji su na području tog logora ubijeni bez suda i bez ikakvog sudskog postupka. Iznošenje na vidjelo tih činjenica smeta onima čiji su očevi svoje karijere izgradili na tim zločinima, pa to nisu poželjne činjenice jer bi sigurno smetale i njihovim karijerama.”
Stjepan Razum, dakle, s Jurčevićem i još nekoliko hrvatskih povjesničara s desnog spektra hrvatske historiografije, član je zajedničke hrvatsko-bosanskohercegovačke komisije Katoličke Crkve koja je pokrovitelj gradnje groblja ratnih žrtava na kojemu je dovoljno uplatiti sto eura i dobiti križ na ime i prezime. O tome je Nacional razgovarao s Mirsadom Tokačom, voditeljem Informacijsko dokumentacionog centra (IDC) iz Sarajeva, organizacije koja je provela i uspješno dovršila jedinstven projekt „Ljudski gubici u Bosni i Hercegovini 1991-1995“, čiji su rezultati dostupni na internetskoj stranici “Bosanski atlas ratnih zločina”, http://www.mnemos.ba. “Bosanski atlas ratnih zločina” jedinstven je interaktivni alat za pretraživanje goleme baze podataka s imenima, prezimenima i temeljitim podacima o cjelovitome broju žrtava rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995., njih više od sto tisuća, te mjesta njihova stradanja prema mjestu i događaju.
Utemeljen na tehnologiji Google Eartha, “Bosanski atlas ratnih zločina” prvi je projekt takve vrste implementiran u tolikom razmjeru i opsegu, jer nijedan drugi ne pruža tako obimnu količinu podataka: sadrži detaljan popis više od sto tisuća ratnih žrtava s mnogim osobnim podacima, uključujući i fotografije ako su dostupne, te obrađuje 2769 zločina i 1868 lokacija na kojima su zločini počinjeni, s mogućnošću interaktivnog teritorijalnog pretraživanja. “Ono što čini Atlas posebnim jest činjenica da su događaji i lokacije ne samo precizno označeni na karti, tj. locirani u određenim ulicama ili poljima, već se nude i svi dodatni, u ovom času raspoloživi dokumenti kao ilustracija o onome što se dogodilo – npr. fotografije i videozapisi, sudske presude, izjave svjedoka, spomenici ili groblja. Štoviše, mjesta masovnih grobnica, gdje god da su tijela identificirana, povezana su s listom žrtava dobivenom iz baze podataka IDC-a. Dodatno, osigurana je i opcija pretraživanja svih žrtava i incidenata upisivanjem prezimena ili naziva mjesta događaja. Pored ostalog, Atlas sadrži linkove koji pojedine događaje ili lokacije povezuju sa sudskim dokumentima, optužnicama i presudama, povezane s procesuiranjem ratnih zločinaca za ključna zvjerstva koji su, gdje je to moguće, također povezani s lokacijama na kojima su se događaji odvijali.” Pritom, Bosanski atlas ratnih zločina “ne predstavlja sjećanje niti jedne partikularne zajednice nego su u njemu sakupljeni raznovrsni fragmenti sjećanja”, odnosno, “kolektivno bosansko sjećanje”. ”Naša znanja o nedavnoj prošlosti su krhka te stoga pokušavamo uz pomoć Atlasa stanje svijesti o bosanskoj tragediji prevesti iz stanja vjerovanja u stanje znanja zasnovanog na neumoljivim činjenicama, na neposrednom uvidu u dokumente – fotografije, videozapise, svjedočenja, sudske presude. (…) Atlas će mnoštvo istina spasiti od zaborava omogućavajući javni uvid u sakupljenu faktografiju, ma koliko nekima to bilo nepoželjno, neprijatno i mrsko. Po našem mišljenju, društveno istraživanje je vrijedno samo ako doprinosi pozitivnoj društvenoj promjeni. U ovom smislu, Atlas je vrijedan alat za povećanje svjesnosti o rasponu i prirodi dešavanja tijekom rata i kao takav može doprinijeti smanjenju prostora za prikrivanje, negiranje ili manipulacije činjenicama”, objašnjeno je na internetskoj stranici „Bosanskog atlasa ratnih zločina“.
“Groblje mira kod Mostara rehabilitira ustašku ideologiju, ni manje ni više”, nedvosmisleno je za Nacional ustvrdio Mirsad Tokača. “Hrvatska u tome pomaže jer, zbog članstva u EU-u, ne može to učiniti u Hrvatskoj pa čini u BiH, preko Čovića. Ugledali su se na Srbijance – kad su oni rehabilitirali četnike, zašto ne bismo i mi mogli ustaše?” uvjeren je Tokača. Njega, koji je jedan od najiskusnijih stručnjaka u utvrđivanju činjenica o ratnim žrtvama u postjugoslavenskim zemljama, nitko nije konzultirao o gradnji Groblja mira. “Nije njima to ni cilj, jer ja bih postavio vrlo ozbiljna pitanja: što je izvor podataka? Dajte mi popise žrtava, tko je bio civil, tko vojnik, kad su ubijeni, gdje su ubijeni, tko je izvršitelj i tako dalje. Ako istinu želite utvrditi transparentno i nepristrano, morate imati niz varijabli koje nikoga ne ostavljaju u dilemi. Ovako će se stvoriti ozbiljna kontroverza i otvoriti polemike, a od toga će ponajmanje koristi imati Hrvati u BiH, premda hoće klika oko Dragana Čovića. Da se razumijemo, Čović to ne radi ni iz kakvih ljudskih pobuda. Podsjećam vas da je u nekoliko navrata uništeno Partizansko groblje u Mostaru, koje nije bilo samo memorijal poginulim antifašistima, nego i kulturno-historijski spomenik trajne vrijednosti. Još uvijek nije istraženo tko je četiri, pet puta vandalizirao to umjetničko djelo Bogdana Bogdanovića, beogradskog arhitekta koji se među prvima pobunio protiv Slobodana Miloševića, a sad se govori o nekom Groblju mira. Sve je to vrlo, vrlo mutna situacija i radi se daleko od očiju šire javnosti, sve u zatvorenim krugovima HDZ-a koji suvereno vlada Hercegovinom”, ustvrdio je Tokača.
Naglasio je i jasne metodološke prigovore gradnji Groblja mira. “Da bude jasno: bilo bi dobro da su odavno utvrđene sve civilne i vojne žrtve Drugoga svjetskog rata, pa da je civilnim žrtvama posvećen spomen-park i sagrađeno groblje ubijenim ratnim zarobljenicima. Nije sporno da je bila velika pogreška komunističke vlasti što nije precizno popisala sve ratne žrtve. Međutim, vi sada stavljate sve žrtve na jedno mjesto, ‘miksate kosti’, kako je to splitski Feral Tribune napisao za Tuđmanov pokušaj redefiniranja Spomen područja Jasenovac. Ali među tim ljudima sigurno je bilo mnogo ustaša i to je groblje očito posvećeno njima. Uostalom, i broj navodnih žrtava je vrlo upitan. Tko je izvor tih podataka? Tko je utvrdio identitete žrtava? Kada su dovršeni popisi? Pitanja je jako mnogo, a memorijalizacija je vrlo, vrlo osjetljiv proces”, zaključio je Mirsad Tokača.
U „Bosanskom atlasu ratnih zločina“ i Groblju mira kod Mostara riječ je, dakle, o dvama radikalno suprotstavljenim pristupima kulturi sjećanja: dok prvi, suvremen i demokratski, želi ustanoviti činjenice o posljedicama ratnih strahota i na temelju fakata omogućiti racionalan društveni dijalog kako bi se mržnja smanjila te izbjegli budući ratovi, drugi pristup, regresivan i ekstremno ideologiziran, na temelju manipulacije činjenicama izmišlja povijest koja se nikad nije dogodila i time, naročito u društvu toliko podijeljenom kao što je bosanskohercegovačko, stvara uvjete, ni manje ni više, za novu mržnju i za nove ratove. Sva je prilika, kako je to još 2015. naznačio sarajevski pisac Ivan Lovrenović, da Groblje mira kod Mostara postaje “žrtvom implicitne ironije sadržane u samom imenu, koju za sada kao da nitko ne primjećuje: groblje mira!”
(nacional.hr)
