Piše: Nermin Bise
Njemački fudbalski velikan Schalke 04 usljed ogromnih finansijskih problema odlučio je prodati svoj kultni stadion ne bi li se tako spasio od ispadanja iz 2.Bundeslige. Bosansko-hercegovački renomirani klub Velež iz Mostara gradi vjerovatno najljepši stadion u BiH, ima stabilan i najbolji budžet otkako je BiH suverena i nezavisna država, s redovnim platama ali strmoglavo juri prema ispadanju iz bh.elite ma šta to značilo u državi kakva je BiH.
Ono što je zajedničko klubovima iz Gelsenkirchena i Mostara jeste odana vojska navijača koja uporno ne gubi nadu. Daju podršku i vjeruju, u što sve manje objektivnih posmatrača sve teže vjeruje, – da će se oba ova kluba nekako spasiti. Postavlja se, međutim, pitanje zar potonuću Veležovog broda nije po logici stvari, recimo, trebalo prethoditi teško finansijsko stanje, ogromna dugovanja, porezne utaje i pronevjere i tome slično? Rekli bi, da, to bi bilo to. Ali, gle čuda: ništa od toga. Izmirena sva dugovanja, plaćene porezne obaveze, gradi se, ponavljamo, prelijep stadion, uposlenici (profesionalnim igračima teško ih je nazvati) na vrijeme primaju platu. Sve je kao u bajci, krasno, bajno, nezaboravno. Sve osim onog najbitnijeg – rezultata!
Alarm za uzbunu ne prestaje da zvoni mjesecima u Veležu. E, sad jesu li od te zvonjave ljudi ogluhnuli pa umjesto uzbune čuju najljepše taktove Mozzartovih simfonija ili su samo nagurali tampone u uši i navukli vela na oči ostaje za istraživanja i ekspertize. Na trećini šampionata BiH Rođeni su u zoni koja vodi u niži rang takmičenja. S dvije, ni oni ne znaju kako izborene pobjede, u Širokom i Gabeli i tri mršava remija na domaćem terenu Velež opasno visi ispred provalije. Uposlenici, jer ih je teško nazvati profesionalnim fudbalerima, i njihovi treneri su raštimani orkestar koji više liči na scene i protagoniste iz filma “Ko to tamo peva” s autobusom iz II.svjetskog rata za čijim upravljačem su i šofer i kondukter i putnici s povezima preko očiju. I šta kad nestane druma?
Krajnje je vrijeme, i posljednji poziv na uzbunu da se učini nekakav zaokret. Da se za početak bar skinu povezi s očiju i da se ne lažemo već istini pogledamo u oči. Alarmantno je. Ne postavlja se više ni pitanje odgovornosti. Prije bi se dalo pričati o (ne)znanju. Politički “mrtvaci” poput lešinara nadlijeću iznad Veleža (i bukvalno iznad planine i iznad kluba), a klub jak poput bizona, no, nažalost, sa svezanim nogama i rogovima zabodenim u živi pijesak.
Jedno je izvjesno: Velež ne može naprijed dok političari iz sjene vuku konce i dok politika, a ne struka donosi odluke. Politika je kroz noviju povijest uvijek, poput Damaklovog mača visila iznad Veležovr glave, kopala raku Veležu i bila njegov grobar. Pogotovo kad je riječ o političarima koji se više ne pitaju ništa ni u svojoj stranci, a htjeli bi da se pitaju u Veležu.
Neka ostane zapisani trag: Velež nije, i ne smije biti, poligon za ostvarivanje ničije lične ili političke ambicije.
