Nekoliko godina pred rat jedna raja u Mostaru napravila je bend. Ustvari, desilo se malo čudo – sa samo jednom ili dvije pjesme „Šareno Kamenje“ je postalo kult grupa u gradu.

Kako je nastala?! Ko je bio inicijator? Hmm…

„Malo misto“ bilo je kafana izmještena s Montparnasa u srce Mostara. U oblacima duhanskog dima, lebdjela je jedna posebna boja – mostarska plava.

Sjedio sam s Harom i razgovarao o poeziji.

On mi je govorio stihove Georga Trakla, “Uveče je otac postao starac; u tamnim sobama skamenilo se lice majke, a dječaka je tištalo prokletstvo izopačenog pokolenja.” – Raspredamo o poeziji, ja govorim stihove Fransoa Vijona.

U neka doba između mene i Hare zametnuo se razgovor o tome kako bi bilo da se i mi na neki način “konstruktivnije zajebavamo”.

Dolaze i ostala raja, Mlađo, Kapa, Beko, Tana, “Litar – litar!” svako malo je neko mahao konobaru.

Isto veče Hara mi je odsvirao nekoliko svojih pjesama i među njima jednu koja je bila posebna – bila je to pjesma “Iza Nove gimnazije.“

Poslije nekoliko dana smo sišli iz studija Rane Kovačevića u kafe Index i tu je pala prva provjera. Hara, Tana , prvi bubnjar Šuka i ostali u grču, slušaju svoju pjesmu i gledaju reakcije starije raje kao da je u pitanju zadnji sud – Mara, Veda, Menga, Dule, Zala gotovo uglas povikaše: Ovo je hit! I tada je sve počelo. Za koji dan u “Vahe” neko je pustio njihovu pjesmu i tada su shvatili da su zaista napravili nešto, bio je to hit.

Nije od te večeri u Joje prošlo ni dva mjeseca u Listu omladine Mostara LOM-u pojavi se fotografija devet mladića u kafani “Kod Amire” ispod Čardaka koji su činili prvu postavu “Šarenog Kamenja”. Njihova pjesma “Iza Nove gimnazije” pobijedila je na takmičenju za demo-hit u emisiji Galija, Radio Mostara. „Druga pjesma“ potvrdila je da prva pjesma nije bila samo sretan pogodak početnika.

Spletkarska je narav uma (Vitgenštajn). Ko ponekad ne voli laskati svojoj sujeti – i ja sam za kafanska sijela imao spremnu priču. Ovu koju sam upravo ispričao.

Stvar je tekla istovremeno i drugim, važnijim tokom, a meni tek djelimično poznatim – Hara je bio rođeni menadžer – on je osmislio grupu, angažirao muzičare (čak i jednog Stefana Milenkovića koji je u to vrijeme slovio za čudo od djeteta), najbolje muzičare grada Mostara – Mišu, Andu, Ranu, Semira – sve je rezultiralo pobjedničkim mjestom na gitarijadi u Zaječaru i prekrasnim koncertima u Mostaru. Tada je već Nona zamijenio bubnjara Šuku koji će nesretno stradati nakon rata.

Tana se negdje spanđao i sa rajom iz sarajevskog Zabranjenog Pušenja. I ovi su se zaljubili u Šareno Kamenje. Na svojim privatnim feštama svirali su pjesme mostarskog benda. Na snimanju demo materijala u studiju Brane Likića u Sarajevu Nele Karajlić je tražio da otpjeva jednu pjesmu Šarenog Kamenja. I zaista, jednu pjesmu Kamenja pjeva – Nele.

Ali vrag je već bio pred vratima.

Jesen je 1991.godine.

Na Rondou ispod visokih platana nema živa roba, hladno je. Taksi pribijen uz trotoar čeka mušteriju koji nikad neće doći. Ušao sam u kafanu da se ugrijem i sjeo za sto pored starog Franje. Sijeda kosa i brada činili su od ovog čuvenog fotografa zaista impresivnu figuru. Sva pariska boemština pozavidjela bi Rondou i njegovoj malenoj kafani u kojoj sjedi Franja.

Ispred prozora sa RAP-om na leđima prolazi veseli meksički gaučo, brkovi su sprženi i požutjeli od duhana, i kroz prozorsko staklo možeš osjetiti dobru manastirku mučenicu, za njim pod punom ratnom spremom nekoliko rezervista.

Na vratima se pojavi Hara, uvijek nasmijane i vedre ćehre.

Vratio mi se film sa ekskurzija i naših čuvenih fešti. Neko je iz ćoška donio gitaru.

“Hara, sviraj Romanu!” Ali on je već počinjao pjesmu s kojom se “proslavio” među rajom – „Mačku“ Ibrice Jusića. A onda neko reče: Sviraj Iza Nove gimnazije!

Nije prošlo mnogo – Počele su padati granate po Mostaru.

Uskoro je počeo rat, Hara je u stanu Denisa Kokanovića snimio antiratnu pjesmu sa Rokom Markovinom i Tonijem Peharom – Ne daj grade.

Devedeset druga je protutnjala i odnijela svoje žrtve a već je dolazila devedeset treća još gora za grad Mostar. Neko je otišao u Armiju BiH, neko u HVO, Hara se skrasio u nekoj izmišljenoj jedinici HVO-a – neki ABH ne sjećam se više, jedinica za borbu protiv atomskih i hemijskih napada i meni je izgledalo da je to dobro za Haru, koji je bio operisan od svakog nasilja, rata i slično – šćućuri se zeko dok sve ovo prođe, a onda nam pravi one svoje divne pjesme.

Osmog maja 1993.godine sjedili smo na avliji u Brankovcu Ćama, Ševa, Raha, Hara i ja. Ništa nije slutilo šta se sprema, šta će se sutra desiti. Hara je čak svirao gitaru.

Jedanaestog maja Ševa je došao u Brankovac i rekao mi: Hara je ubijen na Bulevaru. Imao sam bočicu nekog sedativa koji mi je sredila apotekarka Sevda i odmah sam eksirao pola.

Eto, za tri dana, od nas petorice koji smo sjedili na avliji u Brankovcu dvojice više nema – Raha je poginuo u Ruži, Hara je ubijen pred roditeljima i bratom u svome stanu na Bulevaru. Tamo iznad kafića Linea.

U ćošku sobe ostao je Fender Stratocaster. Kad ga je Halid kupio Hari komšije su se bunile pa je otac Halid morao intervenisati – otišao je komšiji na vrata i rekao mu: „Slušajte, moj sin je umjetnik i mora svirati!“ Sjetio sam se one noći kada mi je Hara u Malom mistu recitirao stihove Georga Trakla : “Uveče je otac postao starac; u tamnim sobama skamenilo se lice majke…“

Tada sam već bio na Ratnom studiju Mostar i napisao sam in memoriam za Harisa Ovčinu, vođu grupe Šareno Kamenje.

Poslije nekoliko dana, otišao sam s Ćamom (koji je također napisao jednu prekrasnu pjesmu za Šareno Kamenje) da vidim gdje se i šta se stvarno desilo.

Dok smo trčali kroz Baščine i preko Starog mosta, pogledao sam u nebo…to je to, osim plave, modre, ovakve i onakve, postoji: mostarski plava.

p.s. Nakon rata sarajevsko Zabranjeno pušenje objavilo je pjesmu „Šareno Kamenje“. Otpjevali su je Sejo Sexon i Ibrica Jusić, onaj čiju je „Mačku“ Hara uprorno i uvijek prvu svirao na našim feštama. Skoro istovremeno beogradsko Zabranjeno pušenje snimilo je pjesmu „Ona nije tu“, obradu „Druge pjesme“ koristeći taj stih koji sam davno napisao – Podigni kragnu preko mosta. Bilo je neke simbolike u tome, da taj najsarajevskiji, najbosanskiji bend, sa obe strane, upućuje poruke i poziva se na mostarsko Šareno Kamenje.

U tzv.istočnom Mostaru Deri i raja iz Mo Selection Benda uporno su podgrijavala priču o Šarenom Kamenju; istovremeno i u tzv.zapadnom Mostaru brižno se na feštama čuvao mit o Šarenom Kamenju. Kao da niko nije želio da ta priča umre.

I kad sam vidio potkast Miće Buhača sa Milim Selimotićem, prije otprilike pola godine, kao da me sunce ozarilo – pomislio sam: možda je težište onog nekadašnjeg dobrog duha Sarajeva stiglo u Mostar, možda će baš ovdje zasvjetlucati neko šareno kamenje dole u virovima Neretve, za sve nas.

I da ne zaboravim dva citata:

“Nepretenciozno,za današnje vrijeme pomalo naivno,ali tako drago,tako lijepo…često, možda i prečesto ih slušam, pa bili su moji učenici,moja djeca kao i mnogi drugi, ali oni imaju poseban kutak u mom srcu zauvijek.” Dita Krešić, nastavnica u Novoj gimnaziji, (komentar ispod pjesme Šarenog Kamenja na YouTube)

„Jedna svjetlost koju je vjetar ugasio.“

(Georg Trakl)

Damir Pediša