Hamza Humo je rođen 30. decembra 1895. godine u Mostaru.
„I danas nosim u sebi uspomene iz djetinjstva, i cio moj zavičaj, mostarsku kotlinu. Čini mi se da ima nešto neiscrpno u toj kotlini, nešto žalobno i treperljivo. Liči mi na bajku po kojoj koračaju minareta i jablanovi, a život u njoj na snoviđenje“, zapisao je 1926. godine u Vijencu.
Nakon sarajevskog atentata (1914.), koji ga zatiče kao đaka mostarske gimnazije, je uhapšen zatim interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je služio kao tumač i pisar u bolnici u Beču. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, potom Beč i Beograd.
u Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milićevićem i sam oduševljen ekspresionističkim pokretom. 1919. javlja se prvim književnim ostvarenjem, zbirkom pjesama “Nutarnji život” (1919.).
U vremenu između dva rata, kada najplodnije i najintezivnije stvara, objavio je više pjesničkih knjiga i svoje najčuvenije i najznačajnije djelo, lirski roman “Grozdanin kikot” (1927.) koji će doživjeti više izdanja i biti preveden na mnoge jezike.
Od 1923. godine uređivao je list Zabavnik, od 1923. do 1931. urednik je časopisa Gajret, od 1932. do 1937. radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uređuje muslimanski list Novo doba, a potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. Po motivima romana “Adem Čabrić” (1947.) snimljena je televizijska serija pod nazivom Kože.
Za svoje raznorodno i obimno književno djelo Hamza Humo je, pored drugih priznanja, dobio dvije velike nagrade Nagradu Srpske akademije u Beogradu, i 1960. godine Dvadesetsedmojulsku nagradu SR BiH, koja mu je dodjeljena za životno djelo.
HANARIN POGLED
Jučer me susrete Hanara i reče mi u prolazu:
Nije misao koplje da joj sagledaš metu. A
ni ljubav rijeka da joj u dno uroniš. I znaj,
Amra, da je radost podijeljena između svjetla i
boje, jer i jedno i drugo oči su prirode.
I tek kad Mahrur sagleda sebe u njima, podijeli imanja svoja
i štapom razmahnu na sve strane
svijeta četiri, govoreći: “Evo mi cio svijet!”
Ali, na svijetu slijepih je najviše i riječi moje
ne dopiru do njih.
Jer, moj put nije staza utrta.
I znaj, Amra, oni koji biraju puteve utrte ne
pale svjetla onima koji dolaze.