Mostarski književnik, Elvedin Nezirović, nakon večeri sjećanja na mostarskog novinara, pjesnika, istaknutog kulturnog radnika, Aliju Kebu, oglasio se na društvenim mrežama podsjetivši još jednom na grandioznost Kebine ličnosti i djela
“Pošto se lokalni portali, koji su svojim sramotno kratkim tekstovima izvijestili javnost o večeri sjećanja na Aliju Kebu, vjerovatno najvažniju ratnu i poslijeratnu kulturnu ličnost koju je ovaj grad imao, uopće nisu potrudili da prenesu niti moj, niti govore drugih učesnika u programu, osjećam obavezu da ono što sam prije dvije večeri rekao u Narodnoj biblioteci na Luci kažem i ovdje, koliko zbog onih koje to zanima, toliko i zbog samog Alije.
O doprinosu Alije Kebe lokalnoj kulturi, pa i kulturi sjećanja, nikada za ovih petnaestak godina nije posvećena ozbiljna pažnja, niti je njegovoj ličnosti u današnjem Mostaru dato mjesto kakvo zaslužuje. Alija Kebo bio je jedan od rijetkih, tada etabliranih pjesnika koji je preživio rat i opsadu Mostara, i koji je u svojim kasnijim knjigama – „Mostari i barbari“, „Amrina kletva“, „Hiljadu malih mostara“, „Od Uborka do Njujorka“, „Nepremost“, „Crta“ i „Knjiga mostopisca“ – stvorio neku vrstu vlastite književne reminiscencije na možda i najteže vrijeme u istoriji ovoga grada. Da nije učinio ništa više od toga, a jeste, bilo bi sasvim dovoljno da ga se u ovom gradu češće sjeća i pamti.
Pogotovo je važan Kebin doprinos poslijeratnom pokretanju i razvoju časopisa za obrazovanje i kulturu, Most, čije je uredništvo potpisao više od 120 puta. U vrijeme kada je ponovo počeo izlaziti, a bilo je to 1995, Most je predstavljao važnu kulturnu činjenicu, ne zbog toga što je bio jedini ozbiljan časopis u ovom dijelu zemlje, nego što je sa svojom uređivačkom politikom nastavljao tradiciju jednoga Mostara koji više nije postojao, barem ne u onoj mjeri i na onaj način na koji je postojao do rata.
U tom smislu bi se za Kebu moglo reći da je bio jedan od rijetkih ljudi koji su svojim poslijeratnim angažmanom u kulturi otvarali, a ne zatvarali grad. I upravo u tome su i bili razlozi za naglu ekspanziju Mosta, ali i, nažalost, razlozi za njegovo propadanje, pogotovo nakon Kebine smrti, koja se vremenski poklopila s jednim drugim procesom, tada u zamahu, a to je proces razgradnje građanskog identiteta i građanske kulture, odnosno odmjenjivanje i jednog i drugog onim što je u ovdašnjim monoetničkim kulturama primordijalno i anahrono, narodnjačko i ruralno.
Građanska kultura ne proizilazi iz našeg doživljaja samih sebe kao etničkih i vjerskih jedinki, nego iz našeg doživljaja grada kao urbane cjeline, kao prostora koji dijelimo s drugima i drugačijima, s ljudima koji su bez obzira na njihovu predodžbu o samima sebi u stanju da se identifikuju s njegovom tradicijom, istorijom, kulturom, njegovim simbolima. I kada kažemo da nam nedostaju i Most i Kebo, a tu sam rečenicu toliko puta čuo u posljednjih sedamnaest godina, nama zapravo nedostaje jedan doživljaj grada i svijeta čiji su oni bili simboli, a koji je s njima, čini mi se, nepovratno otišao u istoriju.
Kao rijetko koji urednik, Kebo je shvatao da jednoga grada ima onoliko koliko ima njegovih umjetnika – glumaca, slikara, muzičara, a posebno pjesnika i pisaca. Zbog toga je pridavao posebnu važnost afirmaciji novih, umjetničkih glasova. Njegovo djelovanje otvorilo je mogućnost duhu nadolazećih generacija, koje su tek stasavale, da se otrgne od poslijeratne samozatajnosti i dade sopstveni umjetnički pogled na život, grad, svijet i čovjeka. Radeći u Mostu, u koji je unio sve ono što je kao čovjek, novinar i književnik znao i čemu je težio, ulažući ogromne napore u ponovnom pokretanju Šantićevih večeri poezije, uređujući Ediciju Rondo Podružnice Društva pisaca HN kantona, te organizirajući niz književnih promocija, druženja, izložbi, ali i mnogih drugih događaja, neizbrisivo je utkao sebe u kulturni identitet ovoga grada, koji je bio i ostao njegova vječna i inspiracija i frustracija.
O nekoj epohi, o određenom dijelu istorije, moguće je misliti samo posredstvom ličnosti koje su je obilježile. Alija Kebo za mene je bio jedan od simbola onoga razrušenog, ali nepokorenog, građanskog i čestitog poslijeratnog Mostara” – napisao je Nezirović.
