Na dnevnom redu sjednice Gradskog vijeća Mostara, pod tačkom 19, predviđeno je “prihvatanje inicijative za preimenovanje ulice” a izvjestilac po voj tački je Salem Marić. Upućeni kažu da se radi o ulici Mala Tepa koja bi, prema prijedlogu, ubuduće trebala nositi ime nedavno preminulog prof.dr. Amira Pašića.
Zastupnik u Parlamentu Federacije BiH, Sanel Kajan, ovim povodom je pisao Gradskom vijeću i tražio da vijećnici ne diraju ovaj toponim koji se u Mostaru vijekovima prepoznaje. Prema Kajanovom mišljenju, nije sporno da profesor Pašić dobije ulicu u Mostaru, ali ovu nikako.
“Svi Mostarci odreda znaju gdje se nalazi Mala Tepa, neki od njih znaju i gdje je bila Velika Tepa, ali malo njih zna otkud naziv „Tepa“. Riječ Tepa za Mostarce predstavlja tržnicu (pijacu), ali kako je došlo do toga da se tržnica naziva tepom?
Riječ Tepa je došla do nas iz turskog jezika, a značenje riječi je – tjeme, vrh, brežuljak ili vrh brda. Za vrijeme osmanske vladavine u Mostaru su se nalazila dva lokaliteta koja su sadržavala riječ „Tepa“ – Velika i Mala Tepa. Velika Tepa je zauzimala prostor nekadašnje Ćejvan Ćehajine mahale i to je mjesto na Glavnoj ulici ispred današnjeg muzeja i Ćejvan Ćehajine džamije, onaj dio s kojega se spuštaju stepenice prema Starom mostu. Mala Tepa zauzima prostor današnje pijace, a pripada joj i kratka ulica koja vodi od nje do Kujundžiluka. Mala Tepa je bila dijelom nekadašnje Sinan-pašine (ili Atik – stare) mahale, koja se nalazila na prostoru Mejdana (današnji Trg 1.maja), tako da je Mala Tepa za prve stanovnike ovoga dijela grada bila na brežuljku u odnosu na Mejdan.
Tako je ostalo Mostarcima da je Tepa u stvari sinonim za bilo koju tržnicu i ne samo u Mostaru, nego širom svijeta gdje su razasuti” – naglašava Kajan.
Kajanovo mišljenje dijele mnogi Mostarci, kao i redakcija portala mostar.live.
Preimenovanje ulica, pogotovo autentičnih mostarskih naziva po kojima se vijekovima prepoznaju kvartovi našeg grada, morali bi biti dio šire rasprave, prije svega stručne a nakon toga i javne. Ne može se dopustiti jednom sazivu Vijeća, da prije, ili nakon, kafe pauze, pod tačkom 19 mijenja nešto što je stoljećima identitet Mostara.
Uz dužno poštovanje njegovom liku i djelu, neko bi morao studiozno utvrditi kakva je zasluga profesora Pašića, šta je on to sve dobro, i besplatno, uradio za svoj Grad, zatim utvrditi po čemu je različit, odnosno bolji od Džihada Pašića, Predraga Matvejevića, Josipa Jole Muse, Radmila Brace Andrića, Rusmira Ćišića, Nijaza Slipičevića, Ahmeta Obradovića, Safeta Ćišića, Ratka Pejanovića, Vlade Puljića i Vlade Smoljana, doktora Mahića i Martinovića, i brojnih drugih istaknutih Mostaraca koji ulicu u svom gradu nemaju.
Oni koji dolaze u Mostar, pa se još i “prolaktaju” u Gradsko vijeće, trebali bi mijenjati sebe, a ne grad.
“Ne lomite nam bagrenje” – što bi rekao Balašević, ili po mostarski: samo sa velikim poštovanjem se može po kaldrmi.
