Nije svako heroj u očima svijeta. Neki ljudi žive tiho, skromno, a njihova priča odzvanja dalje od udarnih vijesti i televizijskih kamera. Jedan od takvih ljudi je Adem Pajević, zvan Moca – čovjek Neretve, Stari most mu je bio dom, a voda i nebo njegovo igralište.
Rođen 1960. godine u skromnoj porodici, Moca je odrastao uz šum Radobolje i huk Neretve. Prvo brćkanje, prvo saplitanje po kamenju bilo je na Radobolji, i onda – prvi veliki korak: preplivavanje Neretve.

Kostunjav, mršav, ali s pogledom punim odvažnosti. Bio je to početak jedne nesvakidašnje životne priče.

Godina je bila 1974. kada je prvi put skočio sa Starog mosta – srcem, a ne nogama. Otac nije želio dati saglasnost i čekajući punoljetstvo 1978 godine, učestvovao je prvi put na skokovima. Od tada, pa sve do danas, nikada nije izdao ni most ni tradiciju. Bilo da su godine bile teške ili lahke, ratne ili mirnodopske – Moca je uvijek bio tu, s nogama na kamenu, a dušom u letu.
Skakao je svuda gdje je bilo vode i visine – u Zvorniku, Banjoj Luci, Đakovici… Sa Titovog mosta, na Dan mladosti, skočio je na glavu dok je prolazila štafeta kroz grad. Skakao je da svih mostova u Mostaru gdje se moglo skočoti. Skokovi su za njega bili više od sporta – bili su izjava ljubavi prema životu, slobodi i gradu.

Tokom poslijeratnih godina, put ga je odveo do Amerike. Ali ni okeani nisu mogli izbrisati sjećanje na Neretvu. Tamo se bavio kajakaštvom i 1995. godine skočio čak i u Akapulku, s visine, kako kaže, “manje od onoga što most nudi srcu”. Zato je odlučio – skočiti s kule, stilom “biciklo”, po čemu je postao poznat. Taj skok nije bio samo akrobacija, bio je pečat.
Danas, iako u godinama, Moca je i dalje planinar, učesnik pohoda, ribar, čovjek koji ne miruje.

Ali s mostom se želi oprostiti dostojanstveno – ove godine, sa navršenih 65, planira svoj posljednji skok. Biće to revijalni skok, uvod u ovogodišnje skokove, posljednji let s luka koji mu je oblikovao dušu.
Nije važno što Moca nije poznat po medaljama ni intervjuima. Važno je da je poznat po čestitosti, postojanosti i vjernosti tradiciji. Neretva zna ko je on. Stari most ga poznaje. A mi – mi ne smijemo zaboraviti.
Jer postoje ljudi koji ne traže pažnju, ali je zaslužuju više od mnogih.

Tekst preuzet sa fb Mostar – Stari grad