Piše: Alen Zečević, za portal Radiosarajevo.ba
U povijesti Mostara gotovo da nema stoljeća u kojem nije rođen barem jedan čovjek čiji su lik i djelo obilježili to i vremena koja su dolazila, ostavljajući iza sebe neizbrisiv i transgeneracijski pečat u kulturnom, duhovnom i političkom životu kako svog zavičaja tako i Bosne i Hercegovine. To nepisano pravilo hercegovačkog podneblja se, ponovo, obistinilo 26. augusta 1920. godine kada je u Mostaru rođen orijentalista, akademik svjetskog glasa i jedan od, nesumnjivo, najznačajnijih baštinika bosanske, bošnjačke i islamske kulture – dr. Smail Balić.
Uspon mladog naučnika: od Mostara do Beča
Uvid u životni put akademika Balića determiniran je povijesnošću njegovog zavičaja i uticajne porodice Balić čiji su se ugledni i vrlo obrazovani članovi, u rasponu od nekoliko stoljeća, nalazili na najodgovornijim društvenim položajima u Hercegovini. Po jednom od njih dato mu je ime, a to je bio njegov djed Smail efendija, cijenjeni alim i upravitelj medrese u Počitelju. Njegovo se ime od 1895. godine nalazi i na spisku vršilaca imamske dužnosti u Ahmed Topalovića džamiji.
Balić je u Mostaru završio osnovnu školu i dva razreda mekteba, nakon čega se upisao u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Po završetku medrese, na kojoj je sa zapaženim uspjehom u školskoj 1939/1940. godini maturirao, školovanje je nastavio na tada veoma respektabilnoj Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi. Nakon dva semestra otputovao je u Zagreb na studije, što će za mladog Balića predstavljati prekretnicu u pogledu njegovog daljeg obrazovanja.
Kako ništa nije slučajno, tako nije bio slučajan ni poziv njegovog profesora i prijatelja Georga Stadtmüllera da se 1941. godine upiše na Filozofski fakultet Univerziteta u Beču. Ovaj njemački povjesničar, koji se kroz svoje naučne radove u užem smislu bavio prošlošću balkanskih naroda i vrlo afirmativno ukazivao na potencijal ljudi sa ovog područja, sa Balićem je imao vrlo intenzivnu saradnju i inaugurirao ga kao naučnika velikog formata. Za vrijeme studija predavanja je slušao u Leipzigu i Wroclaw-u. Na svom matičnom Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beču studirao je orijentalistiku, smjer arabistika, turkologija i filozofija. Bio je čest gost predavanja na Slavenskoj filologiji, te učesnik velikog broja naučnih rasprava i naučnoistraživačkih projekata. Doktorsku disertaciju originalnog naslova Die geistigen Triebkräfte im bosnisch-herzegowinischen Islam. Ideengeschichtliche und soziologische Ansätze (prevod na bosanski: Duhovne pokretačke snage u bosansko-hercegovačkom islamu. Idejno-povijesni i sociološki stavovi) odbranio je 22. augusta 1945. godine.
Inicijator osnivanja Islamske vjerske zajednice u Austriji
Važno je naglasiti da je poseban doprinos akademik Balić dao u procesu osnivanja i djelovanja Muslimanske socijalne službe, čiji je bio svojevremeno predsjednik, koja je imala značajnu ulogu u pomaganju bošnjačke emigracije i građana u Austriji. Svoja poznanstva i prijateljstva koja je do tada stekao pragmatično je iskoristio za priznanje i afirmaciju muslimanske manjine u Austriji. U svojim nastojanjima dobio je bezrezervnu podršku članstva Muslimanske socijalne službe, koja je na redovnoj godišnjoj skupštini 1964. i formalno uobličila zahtjev za osnivanje Islamske vjerske zajednice.
Krajem januara 1971. godine Odbor Muslimanske socijalne službe zvanično je podnio Ministarstvu za nastavu i umjetnost molbu za odobrenje osnivanja Islamske vjerske zajednice u Austriji. Osim bošnjačke zajednice ova inicijativa podržana je i od strane Balićevog vrlo bliskog prijatelja, austrijskog nadbiskupa kardinala Franz Königa, te nekolicine političara i ambasadora. Uprkos tome, rješenje ovog pitanja izvijesno vrijeme se nije uzimalo u razmatranje. Obzirom da se radilo o vjerskim pravima Balić je uspio problematiku bošnjačke zajednice u Austriji nominirati kao jednu od tema na VII zasjedanju Svjetske konferencije Akademije islamskih nauka u Kairu, koja se održavala septembra 1972. godine.
Nakon nekoliko godina istrajne borbe ova inicijativa je urodila plodom i na dan 2. maja 1979. godine uvaženi su zahtjevi Bošnjaka Austrije, te im je data saglasnost za osnivanje Islamske vjerske zajednice u Austriji. Ovaj događaj do danas predstavlja možda i najveću institucionalnu pobjedu muslimana koja je, ne samo Bošnjacima nego i drugim muslimanskim zajednicama, pomogla u bržoj integraciji u austrijsko društvo.
Sa Adilom Zulfikarpašićem u Bosanskim pogledima
Posvećen osiguranju prava muslimana u Austriji i svjedočeći izazovima i problemima sa kojima su se Bošnjaci suočavali u Bosni i Hercegovini, Smail Balić je sa nekolicinom saradnika radio na osnivanju jednog časpisa koji bi govorio o aktuelnim pitanjima muslimana. Tako je 1955. godine iz štampe izašao prvi broj časopisa Bosanski Pogledi čiji je urednik bio Balić. Autorski doprinos prvom broju dali su tada Dušan Kršić, mons. Pavao Jesih, Muhamed Pilav, Husref Bašagić, te Tanja i Adil Zulfikarpašić.
Saradnički i prijateljski odnos imao je sa Adilom Zulfikarpašićem, koji je pored uredničke imao i ulogu izdavača časopisa. Njegovo pisustvo i obaviještenost o zbivanjima u domovini, osobito kad je riječ o političkom statusu Bošnjaka, u tom zajedničkom poduhvatu su imali ključnu ulogu. U uvodnoj riječi broja 1. od 15. augusta 1960. godine uredništvo je objasnilo svoje ciljeve: ”Svjesni, da se samo jačanjem humanih i kulturnih snaga u nama i oko nas može poboljšati položaj bosansko-hercegovačkih muslimana u domovini i inozemstvu, mi ćemo se u svom pisanju zalagati za humana rješenja naših problema. Kulturni međuvjerski i međunarodni odnosi, snošljivost poštovanje čovjeka prema čovjeku – to su naši neodstupni ideali”.
Bosanski Pogledi su upoznavali inozemnu javnost o povijesti Bošnjaka i na taj način akcentirali nacionalnu posebnost tada još uvijek ustavno nepriznatih Bošnjaka u Jugoslaviji. U tom smislu, kroz tekstove u Bosanskim Pogledima i brojne javne nastupe, Zulfikarpašić i Balić u javni diskurs vratili su decenijama anatemisano, prešućivano i zabranjivano nacionalno ime – Bošnjak. Kakvi su stavovi redakcije časopisa u tom pogledu govori Uvodnik iz broja 28-29, od septembra 1963. godine, u kojem se kaže:
”Ali kad je došla u pitanje Bosna, njena samostalnost odnosno njena cjelovitost, kad je došao u pitanje jedan od životnih problema muslimana Bosne i Hercegovine, onda se je uvijek pokazalo »Bošnjaštvo« jače i stvarnije, dublje i istinskije nego sva ta naša nacionalna opredjeljenja, osim kod šakice pojedinaca, koji su se uistinu odnarodili i otuđili te za narod i zemlju izgubili svaki značaj i vrijednost (…) Za nas muslimane Bosne i Hercegovine je Bošnjaštvo više od regionalnog osjećanja, više od geografskog pojma, više od kulturno-historijske posebnosti, ma da u sebi sve ovo obuhvata. Bošnjaštvo je, za nas, i naša stvarna i jedina nacionalna identifikacija”.
Uredništvo je, također, na stranicama časopisa objavilo i tekstove Muslimanskih rezolucija koje u aktuelnim naučnim i uopće intelektualnim krugovima tadašnje Jugoslavije nisu bile prisutne, a koje su odražavale antifašistička uvjerenja Bošnjaka i manifestaciju njihovog protivljenja i osude zločina koji je u Drugom svjetskom ratu režim Hitlerove marionetske vlasti tzv. Nezavisne Države Hrvatske činio nad Srbima, Jevrejima, Romima i drugim neistomišljenicima. Časopis je izlazio od 1960. do 1967. godine i za to vrijeme objavljena su 44 broja.
Cijela izdavačka djelatnost časopisa, kao pretisak, publikovana je 1984. godine u Londonu u knjizi pod naslovom ”Bosanski pogledi: Nezavisni list muslimana Bosne i Hercegovine u iseljeništvu 1960-1967” sa predgovorom Smaila Balića. Kao takva i danas predstavlja vrijedno svjedočanstvo o političkoj, kulturnoj i nacionalnoj misli Bošnjaka u emigraciji iz druge polovine 20. stoljeća.
U svjetski renomiranim institucijama nauke i kulture
Najveći dio svog akademskog, ali i životnog vijeka uopće, akademik Smail Balić je proveo van Bosne i Hercegovine. Nakon završenog doktorskog studija pune tri godine od 1945. do 1948. radio je na Javnom učilištu za orijentalne jezike u Beču kao predavač, a jedno vrijeme, do 1962. godine, radio je i kao lektor na Visokoj školi za trgovinu. Jedan kraći period proveo je putujući na relaciji Istanbula i Kuvajta, kratko se zadržavši na administrativnim poslovima u prosvjetnim pitanjima. Po povratku 1963. godine kao bibliotekar bio je angažiran u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci u Beču, a nekoliko godina kasnije je unaprijeđen u status višeg državnog bibliotekara. Austrijsko državljanstvo stekao je 1956. godine.
Premda je u zasluženu penziju otišao 1982. godine, ipak, još izvijesno vrijeme ostao je prisutan u naučnom životu. Zbog višedecenijskog iskustva do 1985. godine je radio kao stručni konsultant i saradnik pri Institutu za historiju arapsko-islamskih nauka Univerziteta Johann Wolfgang von Goethe u Frankfurtu. Premda već na zalasku svoje akademske karijere akademik Balić je i dalje intelektualno bio vrlo produktivan. Veliko priznanje uslijedilo je 1974. kada je izabran u članstvo World Conference on Religion and Peace, nakon čega je u svojstvu muslimanskog predstavnika prisustvovao na II. svjetskoj konferenciji religija za mir u Belgiji. Od 1984. djelovao je kao dopisni član pri Kraljevskoj akademiji za istraživanje islamske civilizacije u Jordanu. Zasigurno najveće priznanje koje je dobio od Austrije bio je Orden I klase za zasluge za nauku i umjetnost, koje se dodjeljivalo samo najzaslužnijima.
Odlazak velikana
Devedesetih godina prošlog stoljeća, u jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu, Smail Balić je uspostavio saradnju sa časopisom Bošnjaka u Zagrebu Behar. Tamo ga je dočekao aktuelni glavni urednik časopisa, njegov zemljak po zavičaju i čovjek koji je imao važnu ulogu u borbi za nacionalna prava Bošnjaka u Hrvatskoj, književnik Ibrahim Kajan. U periodu od 1992. do 2001. godine u Beharu je objavljen 21 Balićev autorski prilog, pisma i nekoliko intervjua. U izdavaštvu Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske ”Perporod” u Zagrebu je 1994. godine objavljena Balićeva knjiga ”Bosna u egzilu”, čiji je urednik bio Ibrahim Kajan.
Smail Balić je preminuo 14. marta 2002. godine. Ukopan je na groblju Zwerndorfu, udaljenom pedesetak kilometara od Beča. Njegovom posljednjem ispraćaju, osim porodice, prisustvovali su brojni prijatelji, predstavnici vjerskog, kulturnog i političkog života Bošnjaka u iseljeništvu i Bosni i Hercegovini. Iza njega je ostalo impresivno i veliko intelektualno djelo koje je danas, nažalost, još uvijek nedovoljno poznato i valorizirano u bosanskohercegovačkom društvu. Uprkos tome, i baš zbog toga, rezulati njegovog višedecijskog rada na istraživanju kulturnog naslijeđa Bošnjaka i afirmaciji njihovog nacionalnog identiteta su veći i transgeneracijski vrijedniji.
(Radiosarajevo.ba)
