Gostovanje Nermina Bise u emisiji „Dobar dan BiH“ bilo je više od komentara na nogometnu utakmicu. Njegove riječi bile su hladno ogledalo historije i alarm za sadašnjost. Podsjetio nas je na 1993. godinu, kada su Ahmići postali simbol masakra civila – nevini ljudi ubijani su bez ikakvog razloga osim etničke pripadnosti. U Mostaru su građani bili zatočeni na stadionu, odvođeni u logore, dok je grad umirao od gladi.

Bise je povukao jasnu paralelu: ono što je Herceg-Bosna činila u Ahmićima 1993., danas se događa u Gazi pod izraelskom politikom. Civilne žrtve, blokade, strah i represija – isti obrasci nasilja ponavljaju se u drugom vremenu i na drugom mjestu. Njegova analiza nije samo historijska, ona je upozorenje da se takvi obrasci ne smiju ignorisati, bez obzira na geografski kontekst.

Kritika se proširila i na sadašnjost Mostara: MUP HNK i Policijska uprava Mostar, rekao je Bise, ne djeluju kao profesionalne institucije, nego kao produžena ruka HDZ-a BiH. Njihov strah od pjesama podrške Bosni i Hercegovini na stadionu, dok se ne boje ničega što podsjeća na Herceg-Bosnu kojoj je presuđeno, jasno pokazuje političku instrumentalizaciju policije. To nije slučajna slabost – to je kontinuirani obrazac moći koji reprodukuje kontrolu, strah i selektivno pamćenje.

Bise je otvoreno povezao lokalnu politiku s globalnim trendovima: HDZ BiH svoj politički kurs vidi kroz partnerstvo s izraelskim režimom Benjamina Netanyahua, dok selektivna sjećanja i stranačka kontrola institucija održavaju iste obrasce nepravde koje smo vidjeli 1993.

Njegove riječi su upozorenje: stadion pod Bijelim Brijegom nije samo sportski prostor, nego prostor memorije. Kada policija drhti pred pjesmama podrške BiH, kada zločini iz prošlosti nisu imenovani, znamo da istorija, nažalost, uvijek pronalazi način da se ponovi.

Bisin apel je jasan: sjećanje nije luksuz, nego obaveza. Ako zaboravimo Ahmiće i Mostar ’93., ili zatvorimo oči pred Gazu danas, dopuštamo da se isti obrasci nasilja ponove – ovdje ili negdje drugdje, sada ili u budućnosti.