“PRAVDO, ako te ima, budi ZADOVOLJENA, kad-tad, i učini tako da primjerenom kaznom bude kažnjen ZLOČIN nad nedužnim ljudima u Grabovici. PRAVDO, ako te ima, budi ZADOVOLJENA”, molim Uzvišenog Stvoritelja, ovih minuta i trenutaka, baš kada je, u ovo vrijeme, u noći s 8. na 9. septembar 1993, počinjen stravični zločin i pokolj bez presedana u Grabovici. PRAVDO, ako te ima budi ZADOVOLJENA. Budi, zbog četverogodišnje MLADENKE ZADRO, koju su ubili monstrumi bez osjećaja, bez ičega ljudskog u sebi. PRAVDO, ako te ima budi ZADOVOLJENA, zbog nedužna 33 civila svirepo i brutalno likvidirana samo zato što su bili HRVATI. PRAVDO, budi zadovoljena…

Piše: Nermin Bise

Tačno prije 32 godine, u noći s 8. na 9. septembar 1993, desio se stravičan pokolj nad 33 nedužna civila hrvatske nacionalnosti iz Grabovice. Pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH, iz jedinice 9. brdske brigade, brutalno su pobili svakoga koga su zatekli u selu koje se nalazi između Mostara i Jablanice. Najmlađa žrtva ovog monstruoznog masakra bila je četverogodišnja djevojčica Mladenka Zadro, a najstariji su bili Marko i Ivan Marić, koji su imali po 87 godina. Jedini koji su preživjeli ovaj pokolj bili su Mladenkina braća, Goran i Zoran, koji su imali 11, odnosno 13 godina. Spasili su se tako što su pobjegli u šumu iznad porodičnih kuća u selu u kojem su živjeli isključivo Hrvati. Njih dvojica kasnije su svjedočili o pokolju koji se prije 20 godina desio u njihovom selu.

– “Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancirni prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune 4 godine”, ispričali su braća Goran i Zoran Zadro.

Ovaj zločin bez presedana po načinu izvršenja i okolnostima pod kojima je izvršen najveća je sramota koja se desila u zoni odgovornosti IV korpusa Armije RbiH. Iako su u njemu učestvovali pripadnici Armije RBiH iz korpusa koji nije bio nadležan za tu zonu, to ne umanjuje ogromnu mrlju koja je ostala uz ime Armije RBiH.

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:

– Jozo Brekalo bio je razapet na krst, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;

– Luca Brekalo dugo je mučena, da bi na kraju bila živa zapaljena;

– Pero Marić je zaklan;

– Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva razmijenjena, a kad je došla u Mostar, izvršila je samoubistvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.

Te zlokobne noći pobijene su slijedeće osobe: Josip Brekalo (1939.) i žena mu Luca (1939.); Pero Čuljak (1913.) i Matija Čuljak (1917.), Lucini roditelji; iz prezimena Drežnjak – Andrija (1921.) i žena mu Mara (1921.), Dragica (1953.), njihova kći, Živko (1923.) i žena mu Ljubica (1932.); Jozo Ištuk (1930.); Cvitan Lovrić (1936.) i žena mu Jela (1940.); Mara Mandić (1912.) i Ivan Mandić (1935.); iz prezimena Marić – Pero (1914.) i žena mu Dragica (1914.), Ilka (1921.), Ruža (1956.), Martin (1911.), Marinko (1941.) i žena mu Luca (1944.), Marko (1906.) i žena mu Matija (1907.), Ruža (1935.); Ilka Miletić (1926.); Anica Pranjić (1914.); Franjo Ravlić (1918.); Ivan Šarić (1939.); iz prezimena Zadro – Ivan (1924.) i žena mu Matija (1923.), Mladen (1956.) i žena mu Ljubica (1956.) i Mladenka njihova kći (1989.).

I danas, 32 godine poslije, Grabovica je ostala nikad zaliječena rana. Izgleda potpuno pusto i sablasno, baš kako je izgledala i te kobne noći. Dvojica pripadnika jedinice koji su izvršili zločin u Grabovici osuđeni su na po 10 godina zatvora. Međutim, tom presudom pravda nije zadovoljena jer zločin u Grabovici mora i treba biti detaljno preispitan, naredbodavci i ostali izvršioci moraju biti izvedeni pred Sud i Sud, ma koji to bude, mora primjereno sankcionirati zločin koji je počinjen. Tadašnjem komandantu Armije RBiH Seferu Haliloviću suđeno je pred Tribunalom za ratne zločine u Haagu i za slučaj Grabovica, ali je on proglašenim nevinim po komandnoj odgovornosti.

(Tekst je prvobitno objavljen na portalu Tačno.net 8.9.2015. godine)