U okviru projekta “Prostori koji pokreću” četiri lokalna istraživača iz organizaciji Everyday Peace Indicators uradila su istraživanje među Mostarcima.

Naša namjera je bila jednostavna: saznati šta ljudi osjećaju o svojim zajednicama u Mostaru. Htjeli smo da približimo “lokalno” i “ vanjsko” , svijet “ stručnjaka”: Nevladine Organizacije, uredi za saradnju u razvoju i fondacije, stvaranje svojih pogleda o tome kako napredak, ili znak “ jedinstva” izgleda i kako se doživljava u našem gradu.

Nakon svega, 30 godina nakon rata, još uvijek radimo zajedno sa internacionalnom zajednicom u pokušaju da obnovimo rastući osjecaj zajedništva, po čemu je naš grad bio poznat. Problem je ipak u tome tko definira kako to izgleda i kako se doživljava. Da bi ovo postigli, mi, lokalno građanstvo smo radili, uz podršku kolega eksperata, kao tim kroz “Svakodnevne pokazatelje mira”, zajedno organizaciono i metodološki, sa pristupom koji stavlja prioritet na glasove i iskustva “običnih” ljudi, što znači da lokalno stanovništvo utvrdjuje kriterije kroz koje budući projekti ili prakse u našoj zajednici mogu biti mjereni.

Naše istraživanje je bilo dio jedne šire strukture.

The United Kingdom’s Foreign, Commonwealth and Development Office je dao tri miliona funti Mostaru sa specifičnim ciljem obnove zajedničkih (komunalnih) prostora i aktivnosti u tim prostorima. Naša uloga je bila da pomognemo usmjeriti te fondove na prava mjesta, razgovarajući sa ljudima koji bi mogli da imaju koristi od takvih obnova, direktno ili indirektno.

Kako pronaći populaciju koja predstavlja cijeli Mostar? Kako objasniti razne osobenosti koji žive unutar i okolo naših okruženja? I ko smo mi da tražimo to od njih?

Usprkos velikim količinama novca koji je “ubačen” u državu za njenu poslijeratnu obnovu, još uvijek je nedostatak osnovnih potreba kod običnih ljudi. Bili smo nestrpljivi da uradimo nesto drugačije. Iako se dobro uklapamo u stari model vanjskih predstavnika, mi smo još uvijek vjerovali da izlaz nije odustati od ovog posla u potpunosti nego uraditi bolje.

Za naš pristup, ovo iskustvo nas je ohrabrilo da se pobrinemo za dvije stvari: prvo, da omogućimo novčanu naknadu za vrijeme i iskustva koje smo imali sa članovima zajednice koje su slobodno podijelili sa nama da bi nam pomogli u našem istraživanju.

I drugo, da bi bili veoma svjesni načina na koji smo komunicirali sa učesnicima, koje smo odabrali kroz korištenje fokusnih grupa.

Ako ih okupimo zajedno, mislili smo da njihovo mišljenje neće informirati samo nas, nego i jedni druge, o njihovim iskustvima. Naša namjera je da slušamo i pokušamo da razumijemo specifična iskustva pojedinaca i zajednica.

I potencijalna korist u ovome ( i rada nakon istraživanja koji još traje) je bila da se okupe i saslušaju jedni druge i, nadati se, čak odabrati da djeluju zajedno da nastavljaju sa svojim životnim situacijama. Ovo je pristup koji upotebljava “Svakodnevni Pokazatelji Mira”, i mi smo ga usvojili.

Kao koncept, naš pristup je bio osjetljiv na konflikt. Činjenica da se naše istraživanje odvija u okolnostima koje su gotovo 30 godina nakon rata, je značilo da sakupljanje informacija kroz” Everyday Peace Indicator” metodologiju bi moglo izgledati drugačije nego na drugim lokacijama sa potpuno različitim istorijama kroz koje su prošli, kao Colombia ili Oakland, CA.

Kao prvo, mi smo ubrzo naučili da termini kao što su “mir” i “zajedništvo” mogu uznemiriti neke Mostarce. Mnogo godina poslije rata, pitali su se, zašto nas još uvijek pitaju o ovim temama ?

Svjesni ovoga, i još uvijek zainteresovani da upotrebljavamo ključne riječi da uspostavimo razgovor u grupama sa kojima smo pričali,došli smo do dva specifična termina: ”Zajednicki život” , usprkos našoj sumnji, “Mir”  Poslije svega naš cilj je bio da stvorimo pokazatelje koji bi mogli da izmjere čvrsto pojavu teoretskog koncepta, i moguće da kritika kao takva nam snažno pomogne u radu.

Kako su pojedinci predstavili ova dva termina je izgledalo različito u ovisnosti od dijela grada, I ispostavilo se da upravo u tim trenucima razdvajanja, razgovor je napredovao.

7 Lokalnih Zajednica

Okupljeni oko mape regiona, diskutovali smo kako da odaberemo naših 7 lokalnih zajednica u velikoj mostarskoj općini, koja je uključivala centar grada i periferije, al isto tako i ruralne zone udaljene kilometrima.

“Everyday Peace Indicator” metoda obično zahtijeva mjesece obilazaka naselja da pitamo ljude gdje su pretpostavljene granice i koje građevine/zone su uključene.

Kako smo imali samo 3 mjeseca za čitavo istraživanje, morali smo da brzo napravimo izbor. Izabrali smo mjesne zajednice Bijeli Brijeg, Cernica, Podhum, Blagaj, Cim, Zalik, i Potoci, mješavinu urbanog ruralnog, sjevernih, istočnih, južnih i zapadnih dijelova Mostara, i više izmješanih homogenih demografija.

Pojedinci sa kojima smo razgovarali su bili podijeljeni u tri grupe: muškarci, žene, I mladi (dob 12-25) koje smo sretali pojedinačno, svatko po tri sata razgovora, a nakon toga zajedničko glasanje gdje su svi bili prisutni.

Željeli smo znati : kako ove prepostavljene ideje izgledaju ljudima koji žive u ovom okruženju? Kako oni iznutra i često nesvjesno ocjenjuju da li je mir ili da li ima života zajedno u njihovim okolinama.

Je li “mir” samo ako nema pucnjave ili granatiranja, ili da li to znači da se majka osjeća komotno šaljući svoje dijete da šeta do škole samo svaki dan? I da li život zajedno, kako oni vide život zajedno, postoji li ovde? Ili je to nedostatak parka ili kafića koji daju primjere gdje se djeca igraju zajedno ili susjedi piju kafu zajedno mogući?

Kada smo se sreli sa pripadnicima mjesne zajednice na glasanju u kojem su oni rangirali svoje najvažnije primjere “zajedničkog života” i “ mira” , uvidjeli smo sta je bilo važno.

“Mir je da je krug na Bulevaru osvetljen.”  “ Mir je da nečije ime nije bitno, nego koliko on/ona vrijedi kao čovjek.” “ Zajedništvo znači da Mostarci se osjete dobrodošlim u svakom dijelu grada.” “ Zajedništvo je kad ljudi pozdravljaju jedni druge sa osmjehom na licu u Zaliku.”

Ono što smo saznali se nije uklapalo u dominantni narativ podjela u nasem gradu, od najmanje do najvećih stvari. Bila je to suprotna priča od konstantnih vijesti koje su izvještavale o podjelama i sukobu, i to su stanovnici rasčistili.

Šta je prioritet za Mostarce?

Zdravlje, spokoj, sigurnost, droga i alkohol, sport, mediji, školovanje, spol, infrastruktura, ovo su bile ključne teme koje smo prikupili sjedeći sa građanima u preko 63 sata razgovora. Kako to izgleda?  Kao (mjesni) bazen u Potocima. Izgleda kao stanovnici koji se opiru bacanju smeća sa njihovih balkona. Izgleda kao kad odrasla djeca pomažu svojim roditeljima. Ne samo to, nego izgleda drugačije gledajući na spol i godine starosti.

Omladina i javni prostor

Mladi su poželjeli više vidljivosti; mladi ljudi igraju fudbal na ulici, noćni zivot, mladi koji zagovaraju za svoje zajednice. Šta više, oni zagovaraju protivljenje podjeli, koju možemo često čuti. Rekli su nam : “Roditelji ne usadjuju mržnju u svoju djecu braneći im da se druže sa djecom iz drugih naroda.”

To je ono sto je mir njima značio. U našim grupama, razlikovali su se u pogledu koliko mnogo su pričali. Vjerovatno nisu navikli da ih neko pita za mišljenje, o tome sto bi željeli u ovome mjestu koje nastanjuju. Uporedo, činilo se da su stidljivi: možda su nekako odvojeni od tema o kojima su njihovi stariji pričali, ili su bili nesigurni zbog toga sto smo im prišli? Manje su im smetali grafiti, više su bili zainteresovani za mjesta okupljanja. U Potocima, pokazatelj života zajedno je nešto prosto kao postojanje obližnjeg restorana gdje se može ići sa prijateljima na palaćinke. Izgledalo je da oni imaju drugačiju sliku zajednice, jedne koja nije bila takva kao sto je slučaj, načini da se utrkuje sa svakodnevnicom. Omladina je zagovarala više mjesta za okupljanje, sportskih hala, sportskih terena, nedostatak organizovanih susreta izmedju lokalnih fudbalskih klubova. Neki su “uskakali” u medjusobna reagovanja, i oćito izgledali srećni da pričaju o njihovim sopstvenim pogledima na svoje zajednice, sretni što su pitani.

Ženske grupe su se činile kao razgovori tipa koje susrećeš sjedeći sa njima oko stola sa kafom, pričajući o zivotu uopšte. One puštaju jedna drugu da rečenicama upadaju u razgovore drugih, dajući jedna drugoj savjete. U Blagaju, nedostatak mjesta za okupljanje za žene je vazna tema. Žene stavljaju prioritet na infrastrukturu, zdravstvo.

Rekli su nam da bi se Mostarci trebali osjećati dobrodošli u svakom dijelu mjesta, a susjedi koji jedni druge podržavaju jer donesu, sijeku, i slažu drvo za ogrijev bi trebalo da budu pokazatelj zajedništva.

U Podhumu je čovjek pričao o miru kroz druženje susjeda u njihovim kućama. Često je važnost susjedstva bila izražena u zajednicama. Istakli su specifična mjesta, kao fasadu zgrade BNR 35 kojoj treba opravka, ili pokrivenu klupu na autobuskom stajalištu, da se može sjesti, ispred kulturnog centra. U susjedstvu u Cimu, pokazatelj života zajedno bi bio zajednička briga za Basilicu. Kad su željeli da objasne da nema etnonacionalne podijeljenosti medju njima, rekli su nam preko hrane: za muslimanski Bajram, oni donose baklavu svojim kolegama na poslu koji ne slave. Za katolički Uskrs, je isti običaj obrnuto. Hrana je postala simbol poštovanja kulture. Insistiraju da je sistem razdvojio ljude – ne ljudi izmedju sebe.

Razgovori muškaraca su se činili kao kopija onoga sto se moglo čuti u kafiću u Mostaru. Ne bi trebalo biti iznenadjenje stoga, da u susjedstvima kao što je Bijeli Brijeg, je spominjano da simboli zajedničkog života bi trebalo da budu ljudi koji se sastanu bez prethodnog dogovora, kao što su nekad radili, ili kad su susjedstva imala svoja pravila ponašanja. Ovde je vlast veliki subjekat. Kao što je je rečeno u ženskim grupama, nisu individualci, nego sistem. Pričali su o poslovima koji nisu dobijeni preko veza, nego kroz pošteno kvalifikovanje.

U Potocima su ljudi pitali o izvorskoj vodi koja ponovo puni kanale za navodnjavanje. U Podhumu, kanalizacioni sistem ne bi trebao da bude začepljen svaki put kada padne veća kiša. Sveukupno, Mostarci bi se trebali osjećati dobrodošli u svakom dijelu grada, i pronaći svoje mjesto usred pejzaža slike obnovljene od prošlosti, ne da se još uvijek bore sa tim.

Kad su sve grupe glasale zajedno, vidjeli smo da su pokazatelji koje odražavaju ideju zajedničkog života mnogo jednostavnije nego kroz kruženje vijesti u koje hoće da vjerujemo.

Ljudi u Mostaru više ne posmatraju druge koji su različiti kao bolesnike. Mladima nije bitno kako se ko zove. Oba dijela grada su izgradjena podjednako. Postoje nove klinike, sportske hale, fudbalska igrališta. Mir znači da ima mnogo slobodnih obrazovnih, kulturnih i omladinskih centara. Gradski prostori imaju zadužene ljude za to. Svi stanari iskazuju dobrodošlicu novim stanarima. Roditelji puštaju djecu da se igraju vani bez straha.

Naši razgovori su poslužili kao megafon za obične Mostarce čiji je glas često izostajao u diskusijama o njihovom gradu. Da li smo postigli cilj?

Vrijeme i rezultati će reći. Šta je važno sada je da podijelimo šta smo čuli sa bilo kime tko je zainteresovan da ide dalje od priča o razdvajanju na većem nivou, i prelazi u snagu svakodnevnice. Šta znamo sada je da želje zajednice ne trebaju magiju da bi bile ispunjene, nego naprotiv, uključivanje onih iz tih zajednica – na svim nivoima.

Anja Jerković