“Moram reagovati na odgovor Edhema Bičakčića u kojem tvrdi da mi je „pamćenje maštovito“, povodom njegovog odbijanja projekta Bechtel–Enka. To činim isključivo iz jednog razloga – da se ne ponove stare greške i da se ne propuste nove prilike.
Razumijem i Bičakčića. Morao je na neki način odgovoriti na ozbiljnu optužbu koju sam iznio. Moguće je da danas ne bi postupio isto, ali istina mora ostati zabilježena zbog budućih odluka. I danas ima dovoljno živih svjedoka koji znaju da sam u pravu.
Na reakciju me dodatno potakla činjenica da je njegov tekst uredno plasiran i afirmativno objavljen na HDZ-ovim portalima, gdje se Bičakčićeva verzija događaja promovira bez ikakvog prostora za moju stranu priče.
Ta teza se sada koristi kako bi se relativizirala moja krivična prijava i argumentacija u vezi s nelegalnom izgradnjom Hrvatskog narodnog kazališta, te se hrvatskim ekstremistima – makar u medijskom prostoru – ponovo baca pojas za spašavanje.
Da podsjetim , američki Bechtel i turska kompanija ENKA zajedno su dali prvu ponudu za izgradnju Koridora Vc kroz Bosnu i Hercegovinu.
Vlasnik ENKA-e, jedan od najbogatijih turskih privrednika našeg porijekla, bio je Šarık Tara, dok je direktor Bechtela bio američki diplomata i posebni izaslanik SAD u BiH Charles Redman.
Bila je to ista godina kada su Hrvatska i njen predsjednik Franjo Tuđman potpisali ugovor o izgradnji mreže autoputeva kroz tu zemlju, čime je načinjen jedan od ključnih poteza ka euroatlantskim integracijama.
Ponuda za BiH podrazumijevala je 300 miliona dolara iz američke EXIM banke za projektovanje i rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, uz kreditni model ugovora sličan hrvatskom, ali prilagođen specifičnostima naše zemlje.
Bio je garantovan završetak projekta u roku od oko sedam godina, što bi omogućilo potpunu infrastrukturnu integraciju, snažan ekonomski napredak i jačanje pozicije BiH u regionu. Također su tvrdili da bi ovaj projekat pokrenuo i niz drugih američko-turskih investicija. Nažalost, to je sve odbijeno.
Zato se vraćam vrlo provjerljivim činjenicama sa tog sastanka.
Na sastanku u Predsjedništvu BiH Edhem Bičakčić je bio prisutan iako to demantira.
Nije bilo nikakvih problema ni s hrvatskim ni sa srpskim predstavnicima. U tom periodu Milorad Dodik je već došao na vlast u Republici Srpskoj, a savjetnik predsjednika Živka Radišića jasno je rekao da će RS podržati projekat ukoliko se prvo krene s izgradnjom pravca Banja Luka – Gradiška.
Dobro se sjećam da je Šarik Tara to prihvatio i vrlo slikovito uporedio koridor s ljudskim skeletom: “kičma” kao glavni koridor, a “rebra” kao mreža manjih autoputeva.
Saglasnost i ponuda investitora, slična onoj kakvu je imala Republika Hrvatska, bile su na stolu. Ugovor koji su imali s Hrvatskom dobili smo nekoliko dana ranije.
Međutim, Bičakčić je projekat odbio, pozivajući se na navodni dogovor ili protokol s francuskim Bouyguesom, zasnovan na principu koncesije bez državnog ulaganja.
Tada nam je pojašnjeno da u takvim projektima strane firme, po pravilu, traže domaću budžetsku participaciju kako bi se nadoknadio „nedostatak“ saobraćaja i zatvorila finansijska konstrukcija.
Upravo zbog tog iskustva Šarik Tara se ironično našalio da bi „prvi kilometar bio pozlaćen“, čvrsto uvjeren da projekat neće uspjeti jer bi država morala učestvovati s ogromnim sredstvima.
Nekoliko mjeseci kasnije, Bičakčićev savjetnik – i danas živ i zdrav – osoba koja mu je, vrlo vjerovatno, i dovela Francuze, došao je kod mene s pitanjem da li da se pokuša „oživjeti“ projekat Bechtel–Enka. Međutim, investitora se više nije mogla vratiti. Bičakčić se s kamenom temeljcem slikao 2000. godine, gotovo dvije godine kasnije.
A sada da se osvrnem na njegove druge teze .
Što se tiče njegovih „dogovora u četiri oka“ s predsjednikom Alijom Izetbegovićem, ne sumnjam da su postojali.
Međutim, brojne ključne teme razmatrane su otvoreno na Predsjedničkom savjetu, kojem je prisustvovalo deset članova, kao i u organima SDA. Na toj temi čuli smo i predsjednikovo jasno upozorenje i kritike Bičakčiću.
Postoje i druge teme iz Bičakčićevog mandata koje nisu proizvod moje mašte, a o kojima se tamo raspravljalo i o kojima se decenijama šuti.
Jedna od najtežih odluka bila je entitetska privatizacija i brutalni napadi na dr. Harisa Silajdžića, koji se tada zalagao za državni model privatizacije i zaštitu imovine protjeranih radnika na teritoriji cijele države. Bičakčić se tada, u dogovoru s Draganom Čovićem, „izborio“ za entitetsku privatizaciju.
Uslijedio je takozvani „smrtni udarac borcima“ kroz obesmišljene certifikate i fondove.
Zatim dolaze kladionice i uredbe kojima je tom sektoru dat privilegovan položaj, čime je uvedena ozbiljna društvena pošast, umjesto da se ona spriječi.
Kada je riječ o Mostaru, Vlada Bičakčić–Čović nanijela nam je dodatne i dugoročne štete.
Kada je Elektroprivreda BiH preuzela elektrane na Neretvi, brana HE Mostar je „šutke“pala i iznenada se našla u sistemu EP HZHB, iako je Armija BiH kontrolisala njen ulaz.
Godine 1999. Bičakčić je odbio međunarodni plan za uređenje Centralne zone grada i rješavanje mostarskog pitanja, čije posljedice i danas osjećamo. Njegova vlada je kupila zgradu u Centralnoj zoni izgrađenu bez dozvole grada.
Aluminijskom kombinatu data je puna podrška za razvoj i energija za rad, suprotno našim zahtjevima – zajedno sa sindikatima – da se uz to zaposli dio prognanih bošnjačkih radnika i da se ispita vlasnička struktura. Ništa od toga nije prihvaćeno.
Zbog svega navedenog I još nenavedenog, Mostar i danas osjeća posljedice tih pogrešnih političkih odluka.
Na kraju podsjećam: 2001. godine, zbog politike prema Hercegovini, dao sam ostavku na mjesto gradonačelnika Mostara i napustio članstvo u SDA.
Edhem Bičakčić je, s druge strane, smijenjen odlukom visokog predstavnika – zbog navodnog kriminala i korupcije” – stoji u Oručevićevom odgovoru.
