U svijetu gdje se uspeh često mjeri samo brojevima i titulama, rijetko srećemo ljude koji podjednaku pažnju posvećuju i onome što se gradi rukama i onome što se nosi u duši. Naš današnji sagovornik je upravo takav – čovjek čija biografija izaziva duboko poštovanje, ali čiji karakter ostavlja još snažniji utisak.

On je doktor građevinskih nauka, stručnjak koji temeljitim proračunima oblikuje svijet oko nas. Danas radi kao inženjer konstrukcija u projektantskom birou Interprojekt Mostar, gdje učestvuje u projektovanju brojnih građevinskih objekata. Ipak, za njega je najvažnija konstrukcija ona koju gradi kod kuće, kao otac dvoje djece. Od titule đaka generacije, preko akademskih vrhova, pa sve do čvrstih duhovnih temelja koje pronalazi u vjeri, on nam dokazuje da visoka nauka i skromna duhovnost nisu suprotnosti, već dva stuba iste građevine.

U ovom intervjuu razgovaramo o tome kako se grade stabilni domovi, ali i stabilni karakteri, i šta se desi kada se inženjerska preciznost sretne sa očinskom ljubavlju i mirom koji donosi vjera u Boga.

Za Mostar.live razgovaramo sa najmlađim ovogodišnjim doktorandom Univerziteta Džemal Bijedić, Farisom Trešnjom?

Koliko je titula „najboljeg“ u mladosti bila vjetar u leđa, a koliko teret i odgovornost da uvijek moraš da opravdaš očekivanja okoline?

– Radost kada postaneš učenik generacije ili ostvariš sličan uspjeh traje zapravo vrlo kratko. Nakon nekoliko dana shvatiš da je to samo rezultat dugogodišnjeg rada, discipline i truda. Nikada nisam gledao na školu kao na takmičenje s drugima niti sam kolege doživljavao kao protivnike. Najveće takmičenje uvijek vodim sam sa sobom, da svaki dan budem barem malo bolji nego jučer.

Takva priznanja nose određenu odgovornost jer ljudi počnu imati veća očekivanja, ali ih nikada nisam doživljavao kao teret. Za mene su ona prije svega motivacija da nastavim raditi, učiti i napredovati.

U tvom poslu se gradi nešto što ostaje decenijama. Kako gledaš na paralelu između projektovanja stabilnih objekata i „projektovanja“ stabilnog života u današnjem vremenu?

– Prije desetak godina, u jednom obraćanju istakao sam da je, od svih priznanja i diploma koje čovjek može steći, ipak najvažnije biti dobar čovjek. Jer šta vrijedi biti dobar inženjer ako iza toga ne stoji karakter i ljudskost. U svom poslu projektujemo stabilne konstrukcije koje trebaju trajati decenijama. Ipak, vjerujem da je još važnije graditi stabilnu ličnost i ispravan život. Kao što svaka građevina mora imati čvrste temelje, tako i čovjek mora imati svoje vrijednosti i principe. Upravo u teškim vremenima najjasnije se vidi da znanje i titule same po sebi nisu dovoljne ako iza njih ne stoji čovjek.

Tokom doktorskog studija odlučio si napustiti fakultet i preći u projektantski biro Interprojekt Mostar. Koliko je ta odluka otežala završetak doktorata?

– Tokom doktorskog studija odlučio sam napraviti profesionalni zaokret i preći sa fakulteta u projektantski biro Interprojekt Mostar. Ta odluka svakako je donijela i dodatne izazove, jer rad u projektantskoj praksi nosi veliki obim odgovornosti i svakodnevnih obaveza. Istovremeno raditi na zahtjevnim projektima i pisati doktorsku disertaciju nije bilo jednostavno. Bilo je potrebno mnogo discipline, odricanja i rada u slobodnom vremenu. Ipak, vjerujem da me je upravo taj spoj teorije i prakse dodatno obogatio i pomogao da doktorat sagledam i iz inženjerske perspektive stvarnih konstrukcija i problema koji se javljaju u praksi.

Šta je najvrjednija lekcija koju si naučio u praksi, a koju nisi mogao da pronađeš u knjigama tokom doktorata?

– Najvrednija lekcija koju praksa nauči inženjera jeste da iza svakog proračuna i svakog nacrtanog detalja stoje ljudi koji to trebaju izvesti u stvarnosti. Na fakultetu učimo idealne modele, formule i teoriju, ali kroz rad na projektima brzo shvatite koliko su važni iskustvo, komunikacija i razumijevanje stvarnih uslova gradnje. Zato dobar projekat nije samo onaj koji je tačan na papiru, nego onaj koji je u praksi izvodiv, siguran i razumljiv svima koji učestvuju u njegovoj realizaciji.

Na koji način tvoja religioznost utiče na tvoj profesionalni integritet? Da li ti vjera pomaže u donošenju teških poslovnih odluka?

– Vjera je jedna od najljepših stvari koje čovjek može imati i pomaže mi u svim sferama života. Ona je svojevrsni putokaz koji pokazuje kako se ponašati i kako se postaviti u različitim životnim situacijama.

U profesionalnom smislu, vjera me stalno podsjeća na odgovornost, poštenje i pravednost u donošenju odluka. Uči me da svaki posao treba raditi savjesno i iskreno, svjestan da svaka odluka može imati posljedice na druge ljude. Zato mi vjera često pomaže i u trenucima kada treba donijeti teške poslovne odluke, jer me podsjeća na vrijednosti koje trebaju biti iznad svega: odgovornost, poštenje i principijelnost.

Često čujemo da je porodica temelj društva. Kako kao građevinski stručnjak definišeš „armaturu“ koja drži jednu porodicu na okupu u 21. vijeku?

– Supružnici koji njeguju prave vrijednosti i dobro odgojena djeca snažnog karaktera predstavljaju oslonac ne samo porodice nego i cijelog društva i budućih generacija. Svjestan sam da su za velike promjene u društvu često potrebne godine, pa i decenije. Međutim, upravo kroz odgoj mlađih generacija imamo priliku postepeno mijenjati svijet nabolje. Vrijeme u kojem živimo donosi mnoge izazove kada je riječ o odgoju djece i očuvanju porodičnih vrijednosti. Ipak, vjerujem da se moramo truditi da djeci prenesemo prave vrijednosti, poput poštovanja, odgovornosti i međusobne podrške. Upravo su te vrijednosti ta „armatura“ koja porodicu drži čvrstom i stabilnom.

Čemu najviše želiš da naučiš svoju djecu – da li su to ambicija i uspjeh koji su tebe krasili, ili su mir i skromnost ipak važniji?

– Volio bih da moja djeca izrastu u dostojanstvene, karakterne,i ambiciozne ljude koji će svojim radom i primjerom nastojati da poboljšaju svijet oko sebe. Lijepo je postići uspjeh i ostvariti ciljeve, ali vjerujem da su jednako važne, a možda i važnije, skromnost, čestitost i svijest o tome ko smo i odakle dolazimo. Zato bih volio da, bez obzira na sve što budu postigli u životu, nikada ne izgube skromnost i da uvijek ostanu ljudi koji nastoje činiti dobro drugima.

Uz obaveze naučnika, inženjera, sina, supruga i oca, gdje pronalaziš svoj „mirni kutak“ i kako puniš baterije?

– Uz dvoje male djece, kao i brojne poslovne i akademske obaveze, slobodnog vremena zaista nema mnogo. Ipak, trudim se da ono malo vremena koje imam provedem na način koji me najviše opušta i puni energijom. Najviše me opušta igranje nogometa s društvom, boravak u prirodi i druženje sa džematom. To su trenuci u kojima čovjek nakratko zaboravi svakodnevne obaveze i pronađe unutrašnji mir.

Šta bi danas rekao onom dječaku koji je proglašen za đaka generacije, a šta bi poručio današnjim studentima koji sanjaju o velikim titulama?

– Tom dječaku bih danas rekao da mu cilj nikada ne trebaju biti samo dobre ocjene i nagrade, nego da se trudi biti dosljedan i uporan u svom radu. Kada čovjek iskreno radi i daje najbolje od sebe, uspjeh prije ili kasnije dođe kao prirodna posljedica tog truda.

Današnjim studentima bih poručio da dobre ocjene, diplome i titule same po sebi ne znače nužno veći novac niti automatski bolji život. Mnogo je važnije pronaći smisao i zadovoljstvo u onome što radite. Kada čovjek voli ono čime se bavi i svoj posao radi predano i odgovorno, tada i rezultati dolaze mnogo prirodnije.

Vaša diploma važi bilo gdje u svijetu, a danas je popularno karijeru graditi izvan granica svoje zemlje. Šta birate: ostanak kući ili bijeg preko granice?

– Za mene je najvažnije da čovjek svojim radom doprinosi poboljšanju društva, standarda i ukupnog progresa svoje domovine, bilo da to čini ostajući ovdje ili radeći u inostranstvu. Moje srce je izabralo ostanak u svojoj domovini i vjerujem da i ovdje možemo stvarati vrijedne projekte i doprinositi razvoju društva. Danas živimo u vremenu kada su znanje, iskustvo i saradnja globalni, pa mnogi ljudi koji rade u inostranstvu na različite načine doprinose razvoju svoje zemlje. Sve više vidimo koliko naša dijaspora pomaže Bosni i Hercegovini kroz investicije, projekte, razmjenu znanja i podršku različitim inicijativama. Smatram da je jedna od dobrih opcija kada ljudi odu u inostranstvo, steknu nova znanja i iskustva, razviju se u vrhunske stručnjake, a zatim se vrate u svoju domovinu i to znanje iskoriste za razvoj biznisa, projekata i novih prilika za druge ljude.

I za sami kraj: koja je Vaša univerzalna formula za stabilan život u nestabilnim vremenima?

– Na to pitanje odgovorio bih vrlo jednostavno: unutrašnji oslonac, rad na sebi i odgovornost prema drugima. Vjera čovjeku daje smirenost, smjer i osjećaj mjere, ali i nadu u budućnost i bolji život. Kada se to spoji, i u nestabilnim vremenima moguće je živjeti stabilno.

Razgovarala: Ajla Bugarić Zukić