“Zlatka sam upoznao davne 1996.godine kao student teologije kod Stare crkve u Brankovcu. Dolazio sam sa ocem Simeonom, jednom prilikom i sa vladikom Atanasijem, u pratnji SFOR-a i policije. U crkvi, čiji je plafon bilo nebo, koga su okruživala četiri oronula i od eksplozije i vatre oštećena zida, služili bi svetu liturgiju. Ljudi vjernici, uplašeni i zamišljeni, poslije liturgije prilaze svešteniku ili vladiki, a poneko stane i sa nama bogoslovima. Nemoguće je bilo ne primjetiti jednog čovjeka koji se isticao srećom i radošću što su tu pravoslavni sveštenici sa svojim vjernim narodom, i koji je svakom prilikom pitao: „Kada će sveštenik početi živjeti u Mostaru?“ To je bio Zlatko.
Sledeći naš susret se dogodio 1999.godine na Bajramskom prijemu u Centru za kulturu. Ja tada mlad sveštenik koji opslužuje cijelu Dolinu Neretve, a Zlatko uporan: „Kada ćeš ti doseliti za stalno u Mostar?“ To se tek ostvarilo za dvije godine kada je otac Nemanja Dražić počeo da živi u Mostaru.
I ja sam, poslije sedmogodišnjeg službovanja u Nevesinju, sa porodicom doselio u Mostar. Živio sam u Mostaru i zavolio Mostar kao rod rođeni od 2007. do 2022.godine. Sa Zlatkom sam se intezivno družio, razmjenjivao iskustva i mnogo naučio o Mostaru, Mostarkama i Mostarcima. Pored Mostara, Zlatkova velika ljubav bio je i Beograd u kome je studirao. Imao sam čast i zadovoljstvo da ga nekolika puta povedem i da zajedno budemo u Beogradu.
Zlatko je mnogo pomogao u obnovi Hrama i obnovi Mostara. Bez njega je nezamisliva obnova srpske kulture u Mostaru u poslednjih nekoliko desetina godina.
Malo je da mu kažem VELIKO HVALA!!!
Ali evo ovom prilikom, kao nekrolog da se ovako javno i ljudski zahvalim za samo dio onoga što nam je Zlatko učinio, pomogao i ugradio sebe i svoju ljubav i iskrenost u Obnovu Hrama i Obnovu Mostara. Rekoh dio, jer sam svjestan da ću sigurno nešto preskočiti.
Dragi Zlatko, brate i prijatelju, hvala ti:
ZA svaki spašeni dokument, knjigu, ikonu u jeku rata i razaranja! (Zlatko je izmedju ostalog spasio knjigu sa popisom grobnih mjesta iz Srpskog pogrebnog društva koju je našao na ulici)
ZA spašeno zvono koga si zajedno sa pokojnim Ratkom Pejanovićem svečano predao vladiki Atanasiju neposredno poslije rata!
ZA obnovu mostarske Prosvjete, mostarskih Gusala i Šantićevih večeri poezije!
ZA svaku izložbu dokumentarne građe o Sabornoj crkvi i srpskoj kulturi u Mostaru!
ZA obnovu biblioteke u vladičanskom dvoru i obnovu Arhiva Crkvene opštine mostarske i Eparhije ZhiP!
ZA nesebičnu pomoć u realizaciji okupljanja starih mostarskih porodica u Mostaru prije više od 10 godine i evo iz tog se okupljanja izrodi jedan od najboljih i najvećih programa stipendiranja učenika i studenata u Hercegovini i šire!
ZA priređivanje Monografije o 100 Šantićevih večeri poezije i za veliku pomoć za izdanje Šematizma Eparhije ZhiP i Istorijskog toma Eparhije ZhiP!
ZA ……..
Sada mi je žao što nisam ranije, dok sam bio paroh u Mostaru, pokrenuo inicijativu da Zlatko dobije najveće priznanje naše Eparhije i Srpske Pravoslavne crkve. Nekako sam osjećao i planirao da to bude neka posebna prilika i velika svečanost. Nažalost, nije se dogodilo.
Hvala Bogu, ipak se dogodilo prije neki dan. Jedno malo lokalno mostarsko priznanje koje je za Zlatka bilo veliko i siguran sam, jedno od najdražih. Ovom prilikom se zahvaljujem svešteniku Dušku Kojiću i Sanji Bjelici Šagovnović što su Zlatku prije neki dan dok je bio na samrtnoj bolesničkoj postelji uručili POVELJU ZAHVALNOSTI od mostarske Prosvjete i mostarske crkvene opštine!
Kao mostarac Bošnjak, Zlatko je jako cijenio srpsku kulturu i pravoslavnu duhovnost. Posebno je volio i isticao Svetog Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog Čudotvorca. Jednom prilikom smo zajedno svratili kod Sveca pod Ostrog. Pošto smo se vratili u Mostar, bukvalno sutri dan mi je Zlatko, sav srećan, zahvalan i ozaren donio na poklon, u znak zahvalnosti što sam ga odveo pod Ostrog, uramljenu pjesmu njegovog omiljenog pjesnika, čovjeka i mostarca Alekse Šantića, koju Zlatku za pokoj / rahmet njegove duše, a koji se i preseli baš na dan Sveca Ostroškog, poklanjam i posvećujem:
POD OSTROGOM (Aleksa Šantić)
Spokojno ćuti manastir i spava.
Maleni toranj stražari i bdije,
I doli mirno teče Zeta plava.
Još pozni mjesec na vidiku nije,
Odblesak prvi tek što jedva zâri
Vrhove kršâ. Tiho. Samo vije
Pritajen vjetar iz grmova stari’.
No dok pod hrastom od stoljetnih dana
Preda mnom vatra kô jutro se žari
I crven baca po račvama grana,
S kivota svetog sjaj čudesni sinu,
I srebrn blesak pade preko strana. . .
I vidjeh: uz krš sveti otac minu,
Na čelu noseć jednu mutnu boru,
I sjajan na vrh Ostroga se vinu.
Pjesmu zvijezde počeše u horu,
I vidar bola u odeždi stanu,
Pogleda tamo prema Durmitoru.
Kleknu i poče da moli, i kanu
Suza mu jedna. . . Kao nikad prije,
Nebo zatrepta, i nad vrhom planu
Pun krvav mjesec. . . I sa strana svije’
Sa grmljem bolno jeknu golet gornja;
I ko srce jedno gdje jad ljuto bije,
Žalosno zvono zacikta sa tornja.”
U Hildeshajmu, Njemačka
Na dan Svetog Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog Čudotvorca, 12.5.2026.godine
Sveštenik Radivoje Krulj
