Zdenko Lučić, kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, objavio je drugi dio serijala pod nazivom „Kako je opljačkan SOKO i tko su vlasnici – čuvari opljačkanog blaga?“, u kojem iznosi niz teških optužbi na račun predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, članova njegove porodice i više osoba koje dovodi u vezu s privatizacijom nekadašnjeg mostarskog privrednog giganta SOKO.
U opširnoj objavi Lučić tvrdi da je privatizacija SOKO-a provedena kroz, kako navodi, unaprijed osmišljen model administrativnog usitnjavanja imovine, potcjenjivanja vrijednosti preduzeća i kasnijeg preuzimanja najvrednijih nekretnina od strane politički povezanih pojedinaca.
Optužbe za političku zaštitu i „kleptokratski sistem“
Lučić tvrdi da je Dragan Čović, kao dugogodišnji politički lider HDZ-a BiH, izgradio sistem koji, prema njegovim riječima, osigurava institucionalnu zaštitu učesnicima spornih privatizacijskih procesa.
Prema njegovim navodima, takav sistem omogućio je da svi sudski postupci i optužnice povezane sa slučajem SOKO završe odbacivanjem ili oslobađajućim presudama.
Posebno se osvrnuo na Čovićeve zetove, Davorina Primorca i Marija Krezića, tvrdeći da zauzimaju značajne pozicije u državnim institucijama i energetskom sektoru te da predstavljaju dio, kako navodi, “porodično-političkog sistema upravljanja javnim resursima”.
Privatizaciju opisao kroz pet faza
Najveći dio objave Lučić posvetio je analizi privatizacije SOKO-a, koju opisuje kao “školski primjer plansko-administrativne pljačke”.
Prema njegovim tvrdnjama, cijeli proces odvijao se kroz pet faza.
Prva faza, kako navodi, odnosila se na namjerno umanjivanje vrijednosti preduzeća, pri čemu tvrdi da su hale, zemljište i proizvodni pogoni procijenjeni višestruko ispod njihove stvarne tržišne vrijednosti.
Druga faza, prema njegovom tumačenju, podrazumijevala je razbijanje jedinstvenog holdinga na više od dvadeset manjih pravnih subjekata, čime je, kako tvrdi, oslabljen sindikalni otpor i olakšano kasnije preuzimanje imovine.
Treću fazu Lučić opisuje kao kombinaciju “male” i “velike” privatizacije, navodeći da su pojedinci bliski tadašnjem političkom vrhu uz minimalna ulaganja i korištenje certifikata stekli vlasništvo nad milionski vrijednom imovinom.
Tvrdnje o radnicima i braniteljima
U objavi se posebno govori o položaju bivših radnika SOKO-a i pripadnika HVO-a.
Lučić tvrdi da su radnici ostali bez mogućnosti da ostvare prava iz internog upisa dionica, dok su braniteljski certifikati, prema njegovim riječima, otkupljivani za svega nekoliko procenata njihove nominalne vrijednosti.
Navodi da su kasnijim pravnim postupcima, likvidacijama i stečajevima radnička prava praktično ugašena zajedno s holdingom SOKO.
Vrijedna imovina završila u privatnim rukama
Govoreći o završnoj fazi procesa, Lučić tvrdi da je proizvodnja planski ugašena, dok su hale i zemljište pretvoreni u poslovni prostor koji se kasnije iznajmljuje ili prodaje javnim institucijama.
Kao primjere navodi prodaju zemljišta i objekata javnim preduzećima po višestruko većim cijenama od onih po kojima su, kako tvrdi, prethodno privatizovani.
Također iznosi tvrdnje da pojedinci bliski Draganu Čoviću, među kojima spominje Antu Vidačka, Dragana Perića, Luku Jurilja, Marka Perića i Željka Leska, predstavljaju formalne vlasnike dijela imovine bivšeg SOKO-a, dok stvarnu političku kontrolu, prema njegovim navodima, zadržava Čović.
Govori o ratnom profiterstvu
Na kraju objave Lučić tvrdi da slučaj privatizacije SOKO-a predstavlja primjer ratnog profiterstva, navodeći da su ratne okolnosti iskorištene za sticanje velike imovinske koristi kroz privatizaciju državnog kapitala.
U završnoj poruci navodi kako smatra da krivična djela koja potpadaju pod definiciju ratnog profiterstva ne zastarijevaju.
Očekuje se da će ove tvrdnje i argumenti koje Lučić iznosi izazvati ozbiljne političke potrese, s obzirom na to da je pitanje privatizacije nekadašnjeg mostarskog industrijskog giganta i dalje jedna od najkontroverznijih tema u javnom i političkom životu Hercegovine.
