Sjećajući se mostarskih kafana i pišući o njima (u “Bosanskoj pošti”, listu za izbjeglice ovdje u Norveškoj) bio sam svjestan činjenice da će se neki složiti sa mojim impresijama, a neki ne (uostalom kao i čitaoci ovog cijenjenog časopisa).

Ali, tako je to, uostalom, i sa mnogim drugim stvarima u životu. Počesto se ne slažemo ni sami sa sobom. Evo, i ja mislim da sam napravio “ličnu grešku” i nepravdu prema sopstvenim uspomenama. Jer, kada je o mojim kafanama riječ morao sam početi sa kafanom hotela “Mostar”.

U njoj je, poput mnogih drugih, i moja generacija Učiteljske škole proslavila ispit zrelosti. Mnogi od nas su tada prvi put, a neki i posljednji, obukli odijelo i stavili kravatu, “nalokali” se do besvijesti, zaplesali… i tako ušli u jedno veliko sranje zvano “zrele godine”.

Te “zrele godine” će nam jednu “zrelost” kasnije donijeti – rat, stradanja, suze, izbjeglištvo… Tada, u hotelu “Mostar”, ili nekoj drugoj kafani, veselili smo se životu, zajedno, ne pitajući jedni druge za nacionalnosti, vjeroispovijest… Dijelili smo se na “Zvezdaše”, “Dinamovce”, “Veležovce”, na one koji mogu popiti manje ili više, koji smiju ili ne smiju skočiti sa Starog mosta, uvaliti se na “Veležov” stadion preko zida, i mnogo drugih, ali puno ljepših, bezazlenijih, i uzbudljivijih podjela od ovih današnjih.

Hotel “Mostar” imao je najljepšu baštu na svijetu. Ljeti, po danu, bježali smo u njenu hladovinu i rashladjivali se gemištom i pivom, a naveče čekali slobodan stol. Drhtali od uzbudjenja kada bi popularni mostarski pjevač Safet Mehić najavio ples u kome “dame biraju” i nerijetko ostajali razočarani rezultatima izbora.

Čini mi se da su baš ti izbori korijen odbojnosti prema svakoj vrsti izbora kod mnogih koje poznajem iz moje generacije. Bašta hotela “Mostar” godinama je bila najdraže stjecište mladih generacija. Ne samo zbog ambijenta, vec i godinama nepromijenjenog personala za koje je i danas, toliko godina poslije, teško naći adekvatne riječi za njihovu ljubaznost.

Ko se, ako je bar ponekad tamo navraćao, ne sjeća duhovitosti i ljubaznosti Djure, Ivana, Zdravka, Cipe… Ljeti su u prepunoj bašti nastupale mnoge tadašnje estradne zvijezde, a zimi bi, stalni gosti preselili u kafanu hotela koja, istina, nije bila tako privlačna ali je imala svoj šarm.

Sam bog zna hoce li ovi novi klinci sto dolaze imati priliku da dožive makar djelić onoga što je u ovom objektu doživjelo i proživjelo mnogo generacija mladih Mostaraca. To im od srca želim. Naša je generacija uništila sopstvene snove. Oni koji dolaze tu grešku ne smiju ponoviti.

Kada sam počeo pisati o mostarskim kafanama nisam ni slutio u kakvu ću zamku upasti. Sve ono što nas je vezivalo i veze za rodni grad, sve više boli. Tamo nas više nema. A ovdje, gdje smo ne primjećuje se da nas ima! U našim kafanama sjede neki drugi gosti. Nadje se tu i pokoji gost sa našeg stola. Sjede, pijuckaju svoje piće i prisjećajući se nekih prošlih dana i dragih prijatelja koji su razasuti širom svijeta.

Ne uznemiravajte ih, i ne zapitkujte previše. Samo im nazdravite ponekad. Oni cć rado odzdraviti sa podignutom čašom i, možda, osmijehom. Živjeli!

Milan Anđelić, Most, 1999