Kao dječačić bio sam u posjeti tetkama u Sarajevu. Mama mi je, tom prilikom, kupila malu violinu. Sjeo sam ispred tetkine radnje i zapjevao, uz pratnju violinice. Narod se okupljao i sa simpatijama posmatrao moj šou. Jedan od prisutnih je rekao: ”Vidi malog Bosančića kako lijepo pjeva”. Ljutito sam viknuo: ”Ja Bosanac, ja Bosanac!” Uzbuđen uletio sam u radnju i viknuo: ”Tetko moja zamisli, rekao mi je neki čovjek da sam ja Bosanac, ja to nisam, ja sam Hercegovac – Mostarac”. Tetka me pokušala umiriti. Ali to je za mene bila uvreda. Bio sam tužan i tog dana nisam više svirao.
Kasnije smo krenuli u šetnju. Prodavač voća uzvikivao je: ”Ašlame, ašlame Mostar boba”. Tetka mi je objasnila da su ašlame trešnje na bosanskom. Ja sam tada rekao: ”Eto, tetko vi i nemate svoje trešnje, nego naše mostarske jedete!” Nismo mi Mostarci bili ponosni samo na ono što nam priroda i okolina daju, nego smo u tome znali i uživati. Kako su lijepe i ukusne naše kajsije, naročito iz Hadrovića bašče. Slatka žilavka sa pjeskovitih vinograda, šipci glavaši, krupni kao dječja glava, sa velikim sočnim, kiselkastim zrnima. Krupne, ukusne svjetloljubičaste murve. Zar nije car voća šanduda. Šta da kažemo za krupne, crvene, ukusne, ilićke kavade itd. Valjda, iz mostarske posebnosti mi imamo neke svoje nazive kao: saransak, majdonos, pazija, kavada, pipun, karpuza, murve. Simpatične su izreke, čisto mostarske: dere se k'o Šelin jarac, na kanari, ostavi nije to Alajbegova slama, itd.
Vedro i sunčano nebo, proziran i svjetao zrak, bistre vode Neretve i Radobolje, stvarale su opšte veselo raspoloženje ljudi, uzajamna prijateljstva i snažan osjećaj pripadnosti svom Mostaru.
Ratno ludilo, pored nemilosrdnog razaranja grada, prisililo je mnoge Mostarce da napuste rodnu grudu. Tako smo moja supruga Muđevera i ja, sa velikom tugom i bolom napustili Mostar. Sa strahom od neizvjesnosti i nepoznatog krenuli smo u stranu sredinu, u London. Čvrsto smo vjerovali da ćemo se brzo vratiti. Od tada prošlo je 10 godina. U Londonu je umrla moja supruga Muđevera, kćerka i zet rade dugo i naporno. Unuk i unuka idu u školu koja traje od 9 do 15,30 sati.
Sa strepnjom sam, proljeća 2002. godine krenuo u Mostar. Bojao sam se susreta, kako ću doživjeti taj izmijenjeni Mostar, bez mnogih poznatih i dragih mi osoba, koji su širom svijeta, ili su umrli, ubijeni. Kako će taj Mostar i sadašnji Mostarci primiti mene!
Iz autobusa, koji se spuštao ka Mostaru, vidio sam da nema, u podnožju brda Stoca, lijepe Pravoslavne crkve. Kao dijete često sam se igrao u njenoj blizini. Ona je bila jedan od simbola Mostara.
Smjestio sam se u rodnom Brankovcu. Narednog dana krenuo sam u obilazak grada. Zapanjila me razrušenost Titove ulice. Zgrada gdje je bila Ze-Ma u ruševnom je stanju, tu je dugo godina radio moj otac, za istim stolom sa Mehom-Babom Voljevicom. Zgrada bivšeg sokolovog inženjeringa je također u ruševnom stanju. Tu je bila moja prva škola, a zvala se ”Osnovna škola Kneginje Olge”. Upraviteljica je bila Zorka Ostojić, koju su svi poštovali. Čistačica je bila vrijedna baba Cecilija. Tužna je slika, nekada lijepog i značajnog trgovačkog centra ”Razvitak”, koji je sada betonska ruševina. Preko Carinskog mosta došao sam gdje je bila Tehnička škola, u kojoj sam radio punih 36 godina. Sjećanja su navirala kao na filmskoj traci. Iskrsle su slike mnogih osoba i događaja, urezanih u moja sjećanja. Navešću par: moj prvi direktor u Tehničkoj školi bio je Josip-Puba Loze. To je bio stručan, kulturan, vedar, čestit i human čovjek. ”Duša” Škole je bila Derviša Kudra. Ona je bila stanarka, ali i kućepaziteljka, kurir i glavna čistačica. Sa obaveznom cigarom u ustima, pazila je i održavala Školu, kao prava domaćica. Mnogo nastavnika a i direktora prošlo je tom Školom. Iz nje su izašle generacije i generacije mladih stručnjaka, a sada nema ni traga od te ustanove.
Sa bolom i tugom sam posmatrao, nekada biser Mostara – Partizansko spomen groblje, koje je vrlo zapušteno i oštećeno. Nisam imao hrabrosti da ga obiđem, iako je u njemu spomen-ploča mog strica Rafe Danona.
Pitao sam se, koja i kakva je to ideologija koja pokreće monstruoznost u ljudskim bićima da ruše mostove, bogomolje, historijske i kulturne spomenike, škole, trgovine. oskrnavljaju groblja i čine niz drugih nedjela, zašto, zašto??
Narednih dana sreo sam se sa starim poznanicima. Većina je doživjela vrlo teške, a neki i tragične situacije, što je ostavilo traga, pa izgledaju tužno, napeto i bezvoljno. Nisam čuo vedre razgovore i smijeh, kao nekada. Želim i nadam se da će mladi, koji u velikom broju sada ”ubijaju” vrijeme po kafićima, smoći snage, entuzijazma i mladenačke energije, te energičnom, stručnom i razumnom akcijom učiniti da Mostar postane opet vedar i ponosan grad svih Mostaraca.
Cezar Danon, MOST 2003.
