U Mostaru se o Uborku već godinama govori kao o ekološkom, komunalnom i političkom problemu. Međutim, nasuprot svih odluka, planova, dozvola, sjednica i političkih saopćenja nalaze se ljudi koji žive u neposrednoj blizini deponije i koji godinama upozoravaju na posljedice života uz mjesto na kojem se odlaže otpad.
Za mnoge porodice koje učestvuju u protestima pitanje Uborka odavno nije političko pitanje. Oni će vam, gotovo redovno, ispričati istu priču – u porodici imaju jednog ili više oboljelih od malignih bolesti. To, samo po sebi, nije dokaz da je bolest posljedica života uz deponiju i bilo bi neodgovorno takvu uzročno-posljedičnu vezu tvrditi bez ozbiljnih epidemioloških istraživanja. Ali jednako je neodgovorno ignorisati činjenicu da ljudi koji godinama žive uz deponiju imaju ozbiljan i opravdan strah za svoje zdravlje.
A taj strah nije nastao preko noći.
Zvanični podaci Zavoda za javno zdravstvo HNK pokazuju da je u 2024. godini na području kantona evidentirano 314 novooboljelih muškaraca od malignih neoplazmi, dok su od karcinoma umrla 292 muškarca. Karcinom pluća bio je vodeća maligna neoplazma među muškarcima, sa 68 novih slučajeva.
To nisu brojevi koji se smiju koristiti za političko dokazivanje unaprijed postavljene teze. Ali jesu razlog da se konačno urade ozbiljna, nezavisna i sveobuhvatna istraživanja o uticaju okoliša na zdravlje stanovništva koje decenijama živi u blizini Uborka.
Jer građanima ne trebaju političke fraze. Trebaju im odgovori.
Gotovo svi govore da žele zatvaranje, ali zatvaranja nema ni na vidiku
Paradoks Mostara je u tome što se gotovo sve političke opcije koje predstavljaju bošnjačko i građansko biračko tijelo deklarativno zalažu za zatvaranje Uborka i pronalazak nove lokacije.
Nakon velikog požara na deponiji u junu, SDP je tražio odgovore i odgovornost a prije par dana i zatvaranje deponije, NES je otvoreno poručio da se Uborak mora zatvoriti, a i drugi politički akteri posljednjih sedmica javno govore o potrebi pronalaska nove lokacije. NiP je dobrim dijelom politiku u Hecegovini zasnivao na opravdanim zahtjevima građana koji protestuju zbog Uborka a i Demokarstka fronta i njeni najistaknutiji predstavnici u Mostaru često su, ranije, iznosili takve stavove u javnosti i davali podršku građanima.
Koalicija za Mostar u svojoj platformi pitanje rješavanja deponije Uborak označava kao „nulti prioritet“ a prije dva dana uputili su javnosti jasan stav: Podrška sanaciji postojećih ploha i zatvaranje Uborka, bez daljnjeg odlaganja otpada na toj lokaciji.
Dakle, barem na papiru, konsenzus između ovih stranaka postoji.
Ali problem nastaje kada treba napraviti ono najvažnije: pronaći novu lokaciju, utvrditi rokove, osigurati novac, napraviti sistem upravljanja otpadom i prestati tretirati Uborak kao rješenje za narednih nekoliko godina.
U međuvremenu, politički predstavnici hrvatskih stranaka uglavnom insistiraju na tome da se postojeći sistem mora održati i da Mostar trenutno nema alternativu. HDZ je u tome konstantan a od nedavno, nakon što su iskadrovirali izvršnog direktora Deponije, i HRS je, sve primjetnije, na tom fonu. Uvijek se u javnosti plasira teza o navodnom “nepostojanju” dozvola za izgradnju kuća, iako je to u ogromnom broju slučajeva neistina, dok sama deponija a posebno neki od objekata na njoj, nema dozvole i zbog toga redovno gubi sudske sporove.
Njihov stav otvara jedno pitanje na koje bi svi njegovi zagovornici morali odgovoriti: zbog čega se problem Uborka uglavnom posmatra kao problem stanovništva sjevernog dijela grada, da ne kažemo problem Bošnjaka?
Zrak ne poznaje nacionalnost, voda ne poznaje stranačku pripadnost. Sasvim je jasno da štetne posljedice deponije pogađaju sve u Mostaru i sva naselja i južno i zapadno od Uborka.
Prosto je nevjerovatno da na brojeve u uvodu ovog teksta niko nije ozbiljno reagovao, da niti jedan zavod, institucija ili ministarstvo nije ispitalo koliko je štetan Uborak po građane?!
Ako je Uborak siguran, onda to treba dokazati. Ako nije, onda rješenje mora biti zajedničko.
Kordićevo insistiranje na Uborku više nije samo politički stav – postalo je pitanje odgovornosti
Posebno iritira upornost gradonačelnika Mostara Marija Kordića da se Uborak i dalje posmatra kao centralna tačka sistema upravljanja otpadom.
Nakon požara u junu, Kordić je poručio da Grad Mostar trenutno nema alternativu Uborku te da će narednih godina morati provoditi Plan prilagođavanja. Na vanrednoj sjednici Gradskog vijeća ponovio je i stav da pitanje zatvaranja deponije ne zavisi samo od Grada.
Iako Federaciji i Sarajevu “maslo nije za ramazana”, postoje i problemi koji se ne mogu prebaciti na Sarajevo, Federaciju ili bilo koga drugog.
Gradsko vijeće Mostara je još 2021. godine donijelo zaključke kojima je kao prioritet utvrđeno pronalaženje nove lokacije za deponiju. To pitanje je ponovo otvoreno i nakon ovogodišnjeg požara, kada je Gradsko vijeće tražilo novu lokaciju i utvrđivanje odgovornosti.
Zato je sasvim legitimno pitati gradonačelnika:
Ko je konkretno zadužen za pronalazak nove lokacije i šta je uradio od 2021. godine do danas?
Ko čini taj tim?
Od kada taj tim postoji?
Koliko je lokacija razmatrano?
Koje su lokacije analizirane?
Koje su studije urađene?
Koliko je novca potrošeno?
S kim je tim razgovarao, koje je lokacije predložio?
Koji su rezultati tih razgovora?
Odnosno – šta je konkretno urađeno od 2021. godine do danas?
To nisu politička pitanja. To su pitanja odgovornosti.
Ako je odluka Gradskog vijeća donesena, onda njeno provođenje nije dobra volja gradonačelnika. To je njegova obaveza.
Šta su SDA i Koalicija za Mostar propustili da urade?
I tu dolazimo do druge strane priče.
SDA, odnosno Koalicija za Mostar, kao jedna od najvažnijih političkih grupacija u Gradskom vijeću i najjača poslije HDZ-a, morala je insistirati na provođenju zaključaka i odluka Gradskog vijeća i pronalasku nove lokacije. Premalo su se Uborkom strateški bavili od 2021. godine do danas, jer upravljanje Deponijom kao jednim od mostarskih javnih preduzeća je agonija a ne strategija.
Morali su biti agilniji i vrijeme koje je prethodilo eskalaciji političkih odnosa kojih smo posljednjih mjeseci svjedoci, trebalo je iskoristiti za rješavanje ove problematike.
Stiče se utisak da je SDA proteste i aktivizam artikuliran kroz Građansku inicijativu “Jer nas se tiče” predugo posmatrao samo kroz prizmu najglasnijeg od njih, Omera Hujdura i političke partije u kojoj je on, nakon građanskog aktivizma ili uzgred, izgradio karijeru. Morali bi malo “raširiti zjenice” i sagledati širu sliku i ne biti poput HDZ-a koji, izgleda, smatra da Uborak ne pogađa Hrvate. Tako i SDA mora razdvojiti djelovanje politički angažiranih ljudi od stvarnih problema koji su eskalirali do te mjere da podrška tim građanima više nije upitna i svakim danom je sve veća.
Licemjerna politika “Trojke”: Do Bradine jedno – od Bradine drugo
Posebno je zanimljiva situacija sa strankama „Trojke“.
U Mostaru i Hercegovini se njihovi lokalni predstavnici uglavnom pozicioniraju kao zagovornici zatvaranja Uborka, zaštite građana i pronalaska nove lokacije.
Ali iste te političke stranke na federalnom nivou učestvuju u vlasti koja je 16. jula 2026. godine usvojila Federalni plan upravljanja otpadom za period 2026–2030.
Taj plan, umjesto zatvaranja deponije, predviđa nastavak deponovanja otpada na Uborku. Niko od lokalnih političkih predstavnika iz SDP-a, NiP-a i Naše stranke nije digao glas protiv takvog plana a kamoli da je, recimo, pozvao na proteste u Sarajevo.
Ako je Uborak problem u Mostaru, a evidentno je da većeg nema, onda političari iz Mostara moraju isto pitanje postavljati i svojim stranačkim kolegama – federalnim ministrima i premijerima.
Ne može se građanima Mostara govoriti:
„Mi smo za zatvaranje Uborka“ – a istovremeno šutjeti kada federalna vlast donosi dokumente koji određuju budućnost sistema upravljanja otpadom u kojem Uborak ostaje dio tog sistema.
Svjedoci smo da se svi znaju pohvaliti javno koliko su “njihovi” federalni ministri uspješni kada treba otvoriti neku cestu, dodijeliti sredstva, podržati sport, kulturu ili privredu. problem je što nisu kritičnio niti transparentni kada njihova odluka direktno pogodi građane Mostara.
Nemoguće je biti vlast u Državi, Federaciji BiH, Hercegovačko-neretvanskom kantonu a u Mostaru javno djelovati sa opozicionog stajališta.
To nije principijelna politika. To je politička računica.
A Uborak je previše ozbiljan problem da bi bio još jedna stavka u predizbornom marketingu.
Uborak od komunalnog postao politički i nacionalni problem
I to je možda najveći razlog zbog kojeg Mostar godinama ne uspijeva riješiti ono što drugi gradovi rješavaju.
Jer budimo iskreni: smeće proizvode svi.
Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Ostali…
Smeće proizvode i Sarajevo i Tuzla i Zenica i Banja Luka i Dubrovnik i Zagreb i Split.
I svi ti gradovi moraju imati sistem kako će ga zbrinuti.
Niko normalan ne očekuje da Mostar preko noći riješi pitanje otpada. Ali građani imaju pravo očekivati da nakon toliko godina konačno postoji ozbiljan plan, jasna lokacija, rokovi, odgovorni ljudi i novac.
Pitajmo druge kako su riješili i kako rješavaju problem. Pamet nije skupa.
Skupo je ono što Mostar već godinama plaća – političku neodgovornost, improvizaciju i odgađanje.
Ako postoji politička volja, rješenje se može pronaći.
Ako je nema, onda će Uborak ostati ono što je već decenijama – mjesto na kojem se ne odlaže samo smeće, nego i politička odgovornost.
A možda je upravo to suština mostarskog problema.
S.Nožić
