Jučer je u Mostaru obilježena 33. godišnjica osnivanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne, uz aktivno učešće zvaničnih predstavnika Republike Hrvatske i snažne političke poruke koje su, poput onih Plenkovićevog izaslanika ministra odbrane RH Anušića poslane. To je bio povod da se, uz pomoć naših konsultanata – eksperata iz oblasti prava, pozabavimo ustavno-pravnom analizom položaja Hrvatske Republike Herceg Bosna, te paralelama sa Republikom Srpskom Krajinom koja je egzistirala u Republici Hrvatskoj.
Pitanje pravnog statusa Hrvatske Republike Herceg-Bosne i Republike Srpske Krajine i danas izaziva različita politička i historijska tumačenja. Upravo zbog toga našoj današnjoj analizi nismo htjeli davati subjektivan karakter.
Međutim, posmatrano iz ustavno-pravne perspektive, njihov nastanak, djelovanje i nestanak moguće je analizirati kroz nekoliko zajedničkih elemenata – odnos prema tada važećim ustavnim porecima, formiranje paralelnih institucija vlasti, teritorijalnu organizaciju i težnje prema povezivanju s matičnim državama.
U nastavku donosimo analizu koja se fokusira na ustavno-pravni karakter ovih tvorevina, njihove institucije, međunarodni položaj, mirovne planove koji su ih tretirali te načine na koje su njihovi politički i institucionalni sistemi okončani.
Posebna pažnja posvećena je razlikama između njihovih pravnih i političkih puteva, uključujući Washingtonski sporazum i transformaciju institucija Herceg-Bosne u okviru Federacije BiH
U ustavno-pravnom smislu, Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HR HB) i Republika Srpska Krajina (RSK) predstavljaju neustavne i međunarodno nepriznate paradržavne tvorevine nastale tijekom raspada SFRJ, koje su dijelile ključne sličnosti u pogledu legaliteta, teritorijalne organizacije i odnosa prema središnjim vlastima.
Evo detaljne ustavno-pravne analize njihovih sličnosti kroz ključne dimenzije:
1. Radikalni prekid s ustavnim poretkom matičnih država
Jednostrano proglašenje: Obje su tvorevine nastale jednostranim aktima lokalnih političkih elita, izravno kršeći važeće ustave republika u kojima su se nalazile (Ustav Republike Hrvatske iz 1990. i Ustav Republike Bosne i Hercegovine iz 1993.).
Nevažeći pravni akti: Svi ustavni akti, statuti i zakoni koje su donijele skupštine u Kninu (za RSK) i Grudama/Mostaru (za HR HB) proglašeni su pravno ništavnima od strane Ustavnog suda RH, odnosno Ustavnog suda RBiH.
Odbijanje suvereniteta: Obje tvorevine su u potpunosti suspendirale nadležnost središnjih državnih tijela (sudstva, policije, poreznog sustava) na teritoriju pod svojom kontrolom.
2. Formiranje paralelnog ustavno-pravnog sustava
Struktura vlasti: I RSK i HR HB razvile su trodiobu vlasti koja kopira ključne elemente klasičnih država, uključujući vlastite predsjednike, vlade, parlamente, pravosuđe te zasebne vojne formacije (Srpska vojska Krajine i Hrvatsko vijeće obrane).
Vlastiti monetarni i porezni sustav: Obje su formirale autonomne financijske institucije, prikupljale vlastite poreze i koristile paralelne valute (RSK je koristila krajinski dinar vezan uz dinar SRJ, dok je HR HB u praksi koristila hrvatski dinar pa kunu).
3. Cilj integracije s vanjskom matičnom državom
Negacija postojeće državnosti: Primarni ustavno-pravni motiv obiju tvorevina bio je izbjegavanje ustavnog okvira države u kojoj su se nalazile i težnja za ujedinjenjem s vanjskim centrom moći.
RSK prema Beogradu: RSK je kroz svoje akte i referendume otvoreno težila ostanku u krnjoj Jugoslaviji ili izravnom ujedinjenju sa Srbijom (SRJ) i Republikom Srpskom.
HR HB prema Zagrebu: HR HB je, iako formalno proglašena kao zajednica unutar BiH, svojim pravnim i političkim djelovanjem bila usmjerena na institucionalno, kulturno i ekonomsko povezivanje s Republikom Hrvatskom, s krajnjim ciljem potencijalnog pripajanja u slučaju raspada BiH.
4. Privremeni ustavno-pravni status u mirovnim planovima
Priznavanje teritorijalnog integriteta matičnih država: Međunarodna zajednica nikada nije priznala državnost ni RSK ni HR HB. U svim mirovnim planovima (od Vanceova plana do Vance-Owenova plana) te su regije tretirane isključivo kao dijelovi RH ili BiH.
Legalizacija kroz transformaciju: Obje su tvorevine u ustavno-pravnom smislu morale nestati da bi se postigao mir.
Međutim, ključna je razlika u načinu: RSK je ukinuta vojnom akcijom i mirnom reintegracijom bez zadržavanja autonomije, dok je HR HB formalno ukinuta Washingtonskim sporazumom (1994.) kako bi njezine institucije i teritorij ušli u sastav novoosnovane Federacije BiH.
U nastavku je detaljna pravna analiza tri ključne točke koje osvjetljavaju ustavno-pravni život, transformaciju i formalni nestanak ovih paradržavnih tvorevina.
1. Odluke Ustavnih sudova o neustavnosti (Pravna ništavnost)
Ustavni sudovi u Zagrebu i Sarajevu reagirali su na proglašenja autonomije s pozicije zaštite teritorijalne cjelovitosti i ustavnog poretka.
Slučaj Republike Srpske Krajine (odnosno SAO Krajine):
Ustavni sud Republike Hrvatske je već početkom 1991. godine (prije proglašenja pune neovisnosti RSK) sustavno poništavao odluke lokalnih općina o pristupanju “Zajednici općina Sjeverne Dalmacije i Like” te kasnijoj SAO Krajini. Sud se pozivao na Božićni Ustav iz 1990., naglašavajući da je Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva država te da lokalne samouprave nemaju pravo na samoodređenje niti na promjenu granica općina s ciljem izdvajanja iz pravnog sustava RH. Svaki statut i odluka iz Knina proglašeni su pravno nepostojećima (antiustavnima) od samog trenutka donošenja.
Slučaj Hrvatske Republike Herceg-Bosne:
Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je ključne odluke 14. rujna 1992. (poništenje Odluke o utemeljenju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne) i ponovno 20. siječnja 1994. (poništenje akata o proglašenju Hrvatske Republike Herceg-Bosne). Sud je utvrdio da Ustav RBiH ne dopušta formiranje nikakvih teritorijalnih potcjelina koje bi preuzele prerogative državne vlasti. Sud je naglasio da su te odluke izravno kršile suverenitet države, ustavna prava građana te načelo ravnopravnosti naroda na cijelom teritoriju BiH.
Zajednički pravni nazivnik: Oba suda su ove tvorevine tretirala kao pobunu protiv legalnog ustavnog poretka, lišenu bilo kakvog unutarnjeg pravnog kontinuiteta ili legititeta.
3. Washingtonski sporazum (1994.) i ustavna transformacija HR HB
Za razliku od RSK čije rukovodstvo je odbilo reintegraciju kroz plan Z-4 i koja je ukinuta vojnim putem, HR HB je ugašena kroz proces međunarodnih pregovora i ustavne transformacije.
Pravni kompromis: Washingtonskim sporazumom (ožujak 1994.) dogovoreno je primirje između HVO-a i Armije BiH te stvaranje Federacije Bosne i Hercegovine kao ustavne domene za Bošnjake i Hrvate.
Metoda gašenja: Predstavnici Hrvata u BiH (ne HR HB jer je SAD i međunarodna zajednica nisu priznavali kao stranu potpisnicu) obavezali su se postupno prenijeti sve svoje administrativne, vojne i ustavne prerogative na novoformirana tijela Federacije BiH (i njezine kantone). Vojska (HVO) je integrirana u Vojsku Federacije BiH (kasnije Oružane snage BiH).
Ustavni kontinuitet: Ustav Federacije BiH iz 1994. godine apsorbirao je institucije i teritorij koji se do tada nalazio pod kontrolom HR HB. Hrvati su kroz ustavne mehanizme (paritet u vladi, domovi naroda, vitalni nacionalni interes) dobili institucionalnu zaštitu unutar BiH, dok je HR HB kao posebna teritorijalna i pravna cjelina službeno prestala postojati potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma potkraj 1995. godine, čime je i definitivno potvrđen novi ustavni ustroj BiH.
Jučer smo u Mostaru svjedočili javnom čuvanju uspomena na HR HB. Javnog čuvanja uspomena na Republiku Srpsku Krajinu u Hrvatskoj – nema, jer je to tamo kažnjivo po zakonu.
To je još jedna od razlika između HR HB i RSK!
