Gradonačelnik Mostara, Mario Kordić, gostujući u Dnevniku RTV Herceg Bosne, osvrnuo se na zainteresiranost Islamske zajednice za zemljište na kojem se gradi Hrvatsko narodno kazalište, i medijski posebno eksploatiranu fetvu muftije Dedovića. Kordić je posebno naglasio sekularnost Bosne i Hercegovine
“Postoje zakoni u državi i norme kojih se svi moramo držati, pa tako i predstavnici vjerskih zajednica; živimo vrlo jasno u sekularnoj državi, znamo od Ustava do zakona što moramo poštovati i to ćemo i ubuduće raditi” – rekao je Kordić.
No, gradonačelnik Mostara nije pojasnio zašto se do sada u Mostaru ne poštuje načelo sekularnosti i zašto ga i on sam, učestalo krši?
Naime, u galeriji ispod pogledajte samo neke od nedopustivih primjera u “vrlo jasno sekularnoj državi”. Institucionalne proslave svetaca zaštitnika kada policija i vatrogasci slave svece u prisustvu najviših predstavnika vlasti Mostara, HNK i države BiH, blagoslovi javnih objekata poput vrtića i pošta i vjerski simboli na zidovima školskih učionica, nemaju nikakve veze sa sekularnosti.
Dakle, Kordićev Mostar i Mostar njegove stranke, dakako i dijelovi države na kojima oni dominiraju, nema nikakve veze sa sekularnim principima. U svim tim dijelovima, na svakom koraku dominantno se ističe samo jedan vjerski i jedan nacionalni identitet.
A kako bi to trebalo biti u sekularnoj državi?
Sekularna država je država u kojoj su politička vlast, javne institucije i vršenje javnih funkcija odvojeni od vjerskih zajednica i njihovih doktrina, a država i njene institucije ne daju institucionalnu prednost nijednoj religiji, konfesiji ili nereligijskom svjetonazoru.
To ne znači da je religija zabranjena ili potisnuta iz privatnog i društvenog života. Naprotiv, građanima se garantuje sloboda vjere, ali i nevjerovanja, promjene vjere i javnog ili privatnog ispoljavanja vjerskih uvjerenja — ali država (i državne institucije) sama ne smije nastupati kao pripadnik određene vjere.
Ključni princip mogao bi se sažeti ovako: građanin može biti vjernik, institucije države ne mogu imati vjeru.
Posebno pitanje: simboli jedne konfesije u javnom prostoru
U multikonfesionalnom društvu pitanje postaje osjetljivije kada se simboli, obredi ili tradicije jedne vjerske zajednice počnu predstavljati kao simboli cijele zajednice ili države.
Na primjer, postoji razlika između:
- toga da građani slave svog sveca zaštitnika;
- toga da vjerska zajednica organizira obilježavanje svog praznika;
- i toga da javna institucija, grad, općina ili javno preduzeće institucionalno obilježava sveca zaštitnika kao svoj praznik.
U prvom slučaju riječ je o slobodi vjere i kulturnoj tradiciji građana.
U drugom slučaju riječ je o autonomiji vjerske zajednice.
U trećem slučaju narušeno je pitanje sekularnosti i neutralnosti javne institucije.
Ako je određena institucija javna i pripada svim građanima, njeno vezivanje za jednog sveca, jednu konfesiju ili jedan religijski simbol može proizvesti poruku da je ta institucija više “njihova” nego svih građana.
Blagoslov javne zgrade nije isto što i privatna vjerska ceremonija
Posebno je važno razlikovati vjerski obred koji građani ili zaposlenici organiziraju privatno od obreda koji se organizira kao dio službenog života javne institucije.
Ako se, naprimjer, nakon izgradnje javne škole, bolnice, pošte, općinske zgrade, policijske stanice ili drugog objekta organizira službeni vjerski obred jedne konfesije, problem sekularnosti nije u tome što su vjernici prisutni ili što je sveštenik pozvan.
Problem nastaje što državna ili javna institucija sama daje institucionalni karakter tom obredu.
U strogo sekularnom modelu javna institucija treba biti religijski neutralna, upravo zato što pripada i vjerniku i ateisti, katoliku, muslimanu, pravoslavcu, Jevreju, protestantu ili pripadniku bilo koje druge vjerske zajednice.
Mario, samo sekularno!
