Među starim mostarskim porodicama čije se ime vezuje za razvoj trgovine, privrede i građanskog života Mostara posebno mjesto zauzimaju Dokići, odnosno porodica Davidović-Dokić.

Njihova priča počinje mnogo prije nego što će njihovo prezime postati poznato u mostarskim trgovačkim krugovima, a trag koji su ostavili u gradu može se pratiti kroz trgovinu, vinogradarstvo, nekretnine, prosvjetu, kulturu i porodične veze koje su generacijama povezivale neke od najpoznatijih mostarskih porodica.

Od Samobora do Mostara

Prema porodičnom predanju zabilježenom u knjizi, korijeni Dokića vode prema Samoboru kod Gacka. U jednom predanju navodi se da su se preci porodice u Mostar doselili 1848. godine. Jedan od njih bio je Ilija Davidović-Dokić, poznat pod nadimkom Šesto.

Nakon dolaska u Mostar porodica se počela baviti trgovinom, a Ilija je sa sinovima Špirom, Lukom i Gojkom postavio temelje poslovne tradicije koja će narednih decenija obilježiti porodicu.

Postoji i podatak da je trgovačka firma „Ilija Dokić, trgovina mješovitom robom u Mostaru“ registrovana 1884. godine, dok je 1901. godine kod Okružnog suda u Mostaru upisana firma „Ilije Dokića sinovi“, čiji su vlasnici bili Špiro i Luka Davidović-Dokić. Firma se bavila trgovinom željezom, manufakturnom i kolonijalnom robom, ali i vinom.

„Dokić, Bilić i Peško“ – ime mostarske trgovine

Dokići su razvili značajne poslovne veze sa inostranstvom. Sačuvana dokumentacija svjedoči o poslovanju sa trgovcima iz Trsta i drugim evropskim centrima. Mostar je tada sve više postajao snažno trgovačko središte, a porodica Dokić bila je među trgovcima koji su učestvovali u tom ekonomskom razvoju.

Posebno mjesto u historiji porodice zauzima „Prva udružena gvožđarska radnja Dokić, Bilić i Peško“. Dokići su se udružili sa porodicama Bilić i Peško, a zajednička firma postala je poznata kao velika trgovina željeznom robom na malo i veliko.

U poslovnoj dokumentaciji koristio se i njemački naziv firme, što govori o njenoj orijentaciji prema tadašnjem širem evropskom trgovačkom prostoru.

Zanimljiv detalj govori o vremenu u kojem su živjeli. Kada je Mostar 1910. godine imao svega 62 telefonska broja, Dokići su praktično koristili tri telefonska priključka – jedan za firmu „Ilije Dokića sinovi“, drugi za vinski podrum, a treći za zajedničku gvožđarsku radnju Dokić, Bilić i Peško.

Trgovina, vinogradi i društveni život Mostara

Porodica se nije bavila samo trgovinom. Kapital stečen poslovanjem ulagali su u kuće, zemljište, šume i vinograde. Posebno se spominje vinograd „Pijesci“, iznad područja novog aerodroma, poznat po kvalitetnoj žilavki, kao i veliki vinski podrum na putu od Mostara prema Blagaju i Nevesinju.

Dokići su bili povezani i sa drugim poznatim mostarskim porodicama. Održavali su višegeneracijsko kumstvo sa Peškama, dok su bili orođeni sa Jelačićima i Šainima.

Prema podacima iz knjige, Špiro i Anika Dokić imali su osmoro djece – šest sinova i dvije kćeri, među kojima su bili Milan, Branko, Žarko, Sreten i Slavko.

Poseban trag ostavili su i u oblasti prosvjete i društvenog života. Špiro, Gojko i Luka Davidović-Dokić poklonili su društvu „Prosvjeta“ jednu četvorospratnu zgradu za đački dom, čime su dio svog imetka usmjerili prema obrazovanju mladih.

Jedan od značajnijih potomaka porodice bio je dr Milan Dokić, rođen u Mostaru 1904. godine. Završio je gimnaziju u Mostaru, a potom Pravni i državoslovni fakultet u Zagrebu, gdje je 1927. promovisan u doktora pravnih nauka. Nakon studija radio je u Mostaru kao advokatski pripravnik, a potom kao sudija i zamjenik državnog tužioca.

Ratovi, nacionalizacija i sjećanje na Dokiće

Sudbina porodice, kao i sudbina brojnih starih mostarskih porodica, bila je snažno određena burnim događajima 20. stoljeća. Ratovi, progoni, promjene vlasti i nacionalizacije prekinuli su njihovu višedecenijsku trgovačku tradiciju.

Tokom agrarne reforme porodici su oduzeti brojni posjedi, dok su nacionalizacijama nakon Drugog svjetskog rata ugašene njihove poslovne aktivnosti.

Ipak, ime Dokić nije nestalo iz Mostara.

Ostale su kuće, poslovni objekti, imanja, dokumenti, fotografije i porodične priče. Ostalo je i ono što je možda najvažnije – veza potomaka sa gradom iz kojeg su potekli njihovi preci.

U maju 2016. godine potomci porodica Bilić, Dokić, Jelačić, Peško i Šain okupili su se u Mostaru. Taj susret nije bio samo povratak u prošlost, već i pokušaj da se sačuva sjećanje na generacije koje su svojim životom, radom i odnosima učestvovale u stvaranju Mostara.

Za potomke Dokića Mostar tako nije samo mjesto iz porodičnih albuma. To je grad porodičnog porijekla, uspomena i naslijeđa.

Jer historija Mostara nije samo historija njegovih velikih građevina i poznatih imena. Ona je i historija porodica koje su trgovale, gradile kuće, sadile vinograde, školovale djecu, sklapale kumstva i prijateljstva i zajedno sa drugim Mostarcima stvarale duh grada.

Dokići su bili dio tog Mostara.

I danas, kada se njihovi potomci okupljaju u gradu svojih predaka, njihova priča podsjeća da su iza mostarskih ulica, kuća i poslovnih prostora stajale generacije ljudi čiji su životi bili neraskidivo vezani za Neretvu i Mostar.

Ime porodice se možda promijenilo kroz generacije, ali trag koji su Dokići ostavili u Mostaru ostao je dio njegove historije.

(Uskoro objavljujemo kompletan istorijat porodice Dokić iz pera našeg kolege, rahmetli Zlatka Serdarevića)