Historija vodosnabdijevanja Mostara počinje prije nekoliko stoljeća, kada je voda s izvora Radobolje drvenim i glinenim cijevima dovođena do gradskih česmi. Prvi vodovodi nastali su još u osmanskom periodu, dok je izgradnjom modernog sistema 1885. godine počelo novo poglavlje u razvoju grada.

Voda je oduvijek bila jedan od najvažnijih resursa za život u Mostaru. Iako se grad razvio uz Neretvu i Radobolju, dostupnost pitke vode nije uvijek bila jednostavna. Stanovnici udaljeniji od riječnih obala koristili su čatrnje, odnosno rezervoare za prikupljanje kišnice, dok se voda iz rijeka zahvatala pomoću posebnih naprava.

S razvojem grada rasla je potreba za organizovanim snabdijevanjem vodom, pa su Mostarci još u osmanskom periodu počeli graditi vodovode kojima je voda s prirodnih izvora dovođena do javnih česmi, džamija, hamama i drugih dijelova grada.

Prvi mostarski vodovod nastao u 17. stoljeću

Prema historijskim zapisima, Mostar je prvi vodovod dobio početkom 17. stoljeća. Kao godina početka izgradnje često se navodi 1629/1630., iako pojedini izvori početak razvoja vodovoda smještaju i nešto ranije.

Prvi vodovod koristio je vodu iz rijeke Radobolje, odnosno izvorišta na području Bakšima u Ilićima. Voda je posebnim kanalima (đerizima) i cijevima dovođena do grada, gdje se dalje distribuirala prema javnim česmama.

Prema zapisima austrijskog historičara Moritza Hörnesa, ovaj vodovod imao je približno 60 mjesta za isticanje vode. Snabdijevao je dio Mostara na zapadnoj, a dijelom i područja na istočnoj obali Neretve.

U tadašnjim uslovima takav sistem predstavljao je značajan poduhvat. Voda se nije dovodila savremenim metalnim ili plastičnim cijevima, nego kanalima i cijevima izrađenim od drveta i gline. Održavanje je bilo zahtjevno, a kvarovi i oštećenja često su prekidali snabdijevanje.

Drugi vodovod s Djevojačke vode

Mostar je u osmanskom periodu dobio i drugi vodovod, koji je vodu dovodio s izvora Djevojačka voda na području Carine.

Ovaj sistem bio je manjeg kapaciteta od vodovoda s Radobolje. Prema historijskim zapisima, imao je oko 15 mjesta za isticanje vode, a snabdijevao je područje Carine i dijelove grada prema Mejdanu.

Voda je dovođena do česama i šadrvana, među kojima su bili i oni uz džamije. Vodovodi su imali veliku važnost za svakodnevni život, ali i za javne i vjerske objekte.

Ipak, zbog nedovoljnog održavanja, dotrajalih cijevi i povremenih oštećenja, oba sistema vremenom su gubila funkcionalnost. Problemi su bili posebno izraženi tokom ljetnih suša, kada je potražnja za vodom rasla, a dostupne količine se smanjivale.

Godina 1885. donijela je moderni vodovod

Velika prekretnica dogodila se 1885. godine, kada je za vrijeme austrougarske uprave počela izgradnja modernog vodovoda iz izvorišta Radobolje.

Za razliku od starijih sistema, novi vodovod izgrađen je prema principu vodovoda pod pritiskom. Time su stvoreni uslovi za pouzdanije snabdijevanje i širenje mreže na veći broj gradskih područja.

Prva faza radova trajala je 1885. i 1886. godine. Tada su izgrađeni objekti na izvorištu Radobolje i početna vodovodna mreža, koja je u početku imala 53 mjesta za isticanje vode.

Izgradnja nije završena u jednoj fazi. Od 1886. do 1898. godine sistem je proširivan, između ostalog izgradnjom rezervoara kod Kuluka, poznatog i kao Kurluk, te spojne cijevi između Balinovca i Glavne ulice.

Do 1896. godine broj javnih česmi povećan je na 38, uz dodatnih sedam česama postavljenih uz džamije. Ukupna dužina vodovodne mreže tada je iznosila 16.966 metara, ne računajući poseban vod od Djevojačke vode prema Sjevernom logoru, izgrađen za potrebe vojske.

Širenje mreže početkom 20. stoljeća

Razvoj vodovoda nastavljen je i početkom 20. stoljeća. U periodu od 1903. do 1908. godine izgrađene su nove dionice mreže u Glavnoj ulici, od Male Tepe prema sjeveru, kao i rezervoar iznad Konaka, na području Suhodoline.

S povećanjem mreže rasla je i dostupnost vode u gradskim ulicama. Javne česme postajale su važan dio svakodnevnog života, a postepeno je počelo i odobravanje priključaka na privatnim posjedima.

Značaj vodovoda za uređenje komunalnih usluga potvrđuje i odluka Općinskog vijeća iz januara 1903. godine, kada je usvojen propis o korištenju vodovoda.

Izgradnja modernog sistema označila je prelazak s vodovoda koji su se oslanjali na tradicionalne kanale i ograničen broj česmi na organizovanu mrežu s rezervoarima, cijevima i pravilima korištenja.

Radobolja ostala važna za historiju Mostara

Radobolja je kroz stoljeća imala višestruku ulogu u razvoju Mostara. Osim što je služila za snabdijevanje vodom, njena se voda koristila za navodnjavanje bašča, pokretanje mlinica i drugih naprava uz rijeku.

Upravo je izvorište Radobolje bilo temelj i starog vodovoda iz osmanskog perioda i modernog sistema izgrađenog 1885. godine.

Historija mostarskog vodovoda zato nije samo priča o cijevima i rezervoarima. Ona govori o razvoju grada, prilagođavanju prirodnim uslovima i nastojanju da se stanovnicima osigura redovan pristup pitkoj vodi.

Od prvih česmi iz 17. stoljeća do modernizacije krajem 19. i početkom 20. stoljeća, vodosnabdijevanje je bilo jedan od ključnih preduslova urbanog razvoja Mostara.