– Poštovani gospodine Markovina, danas (3.4.2023.) navršava se 31 godina od eksplozije cisterne kod Sjevernog logora nakon čega je i formalno počeo rat u Mostaru. U to vrijeme bili ste član Skupštine BiH i jedan od najodgovornijih ljudi u Mostaru. Možete li se za mostar.live prisjetiti tih događaja?

Dobro se sjećam tih dana i toga vremena. O tome sam pisao i u prvoj knjizi moje trilogije: „Mostar kronika destrukcije“ (1990.-1992.) (ratove sam opisao u drugoj, a poraće u trećoj knjizi, koje bi trebale, uskoro izaći). Za mene je, upravo toga dana, a bio je petak, 03.04.1992, u 16 sati i 55 minuta, u Mostaru počeo rat. Sutradan, 04.04. bio je Bajram, pa sam sa profesorima Milanom Bodirogom i Himzom Đukićem otišao, u ime Kluba intelektualaca Mostara, do mostarskoga muftije Seida ef. Smajkića na čestitanje (kao što smo to bili, nešto ranije, učinili i za katolički i pravoslavni Božić), a prekosutra u nedjelju 05.04. smo se, odlukom Kriznoga štaba Savjeta za narodnu obranu općine Mostar, uputili, u „trojkama“, po Mostaru i okolici „smirivati“ narod. Uz mene su bili određeni još glumac Toni Pehar (LS) i Ilija Rodić (SDS).

Obišli smo bili područje Grada od mostarskih Bjelušina do Dračevica. I po povratku smo ugledali neke naoružane spodobe kako izlaze iz autobusa i idu prema Gostinoj šumi, o čemu sam izvijestio na sastanku Kriznoga štaba. Temeljito sam u svojoj prvoj knjizi opisao to vrijeme i te dane, a, ovdje ću obnoviti sjećanja samo na to popodne 03.04.1992., jer se čitavo to jutro održavao sastanak u Vili „Neretva“ (tzv. „Titovoj vili“) s predstavnicima Vlade RBiH i dvojicom članova Predsjedništva RBiH sa predstavnicima svih političkih stranaka iz Mostara i mostarskim zastupnicima/poslanicima u Skupštini RBiH, koji je bio prekinut oko 14 sati, za ručak, uz najavu njegovoga nastavka u 17 sati:

„Razišli smo se. S obzirom na kratko vrijeme do nastavka sjednice, nisam otišao kući na ručak, već sam otišao u najbližu buregdžinicu i pojeo burek, pa, u povratku u ABC svratio na jedan kolač. „Vrtio sam se“, od Musale do hotela „Bristol“ i nazad, nekoliko puta i razmišljao o situaciji u gradu i izgledima, makar i minimalnim, da se nešto spasi. Stigao sam, tako, ispred Vile „Neretva“ (nekad su je zvali Titovom vilom), negdje u 16 i 45 sati. Bio sam sām. Par minuta kasnije došao je i puk. Pantelić sa svojim vozačem. Kada je izašao, sjetio se da mu je, u kancelariji u Sjevernim logoru, ostao rokovnik sa „beleškama“ i poslao vozača da mu ga donese. Ostali smo sami, nas dvojica. Zabrinuto smo razgovarali o današnjem sastanku i izgledima da se nešto pozitivno uradi. U tom času, točno u 16 i 55 sati snažna eksplozija zatresla je grad. Stakla na Vili „Neretva“, debela 12 mm, razbila su se u paramparčad. Zavladala je panika. Iz Lacine ulice, u smjeru prema Musali, nakon par minuta, počeli su juriti automobili prepuni žena i djece. Nitko nije znao što se događa, samo su bježali „glavom bez obzira“. Oblaci dima i prašine nadvijali su se nad Mostarom. Puk. Pantelić i ja smo se samo gledali i nagađali gdje je to moglo doći do tako snažne eksplozije. Ja sam mislio da je srušen Carinski most, a puk. Pantelić je tvrdio da je to nešto drugo. Uto je naišao u automobilu Orhan-Orha Buljević iz pravca Lacine ulice, u kojoj je vozio familiju, ugledao me, otvorio prozor i uzviknuo:

-„Bjež'te, Roko, srušen je Sjeverni logor“.

Šokantni prizori na poprištu eksplozije

Puk. Pantelić se stresao i zamolio me da ga svojim kolima prebacim do vojarne u Sjevernom logoru. Sjeli smo u moju Ladu-Samaru i uz Lacinu ulicu uputili se prema vojarni, zabranjenim smjerom, kako bismo stigli što prije. Jedva smo se probili do ceste koja vodi od Carinskog mosta prema Željezničkoj stanici, jer smo jedino mi išli u tom pravcu. Svi drugi automobili išli su u suprotnom. Trubili su mi sirenama i mahali, kao da su se pitali: „Je li ovaj lud?“ Došao sam do podvožnjaka na skretanju za Zalik. Dalje se nije moglo. Izašli smo obojica i uputili se, pješke, prema poligonu sa sjeverne strane iza Sjevernog logora, jer je zgrada logora, zadnja prema Poligonu, nama s lijeve strane, bila srušena. Hrpe kamenja su bile po cesti. Desno, jedna je Škoda (MO tablica) bila zabijena u betonski električni stup, i u njoj dva mrtva čovjeka (suvozač je bio bez glave), a iza njih jedna žuta olupina, koja je nekad bila cisterna za prijevoz benzina. Ispod srušenih zidova zgrade Sjevernog logora čulo se zapomaganje i jauci. Dotrčali smo do Poligona i uputili se prema samom stražnjem ulazu u Logor. Iz njega su izlazili vojnici, bježeći u panici, netko u donjem rublju, netko samo u hlačama, bez košulje i potkošulje… Kaos. Negdje na dvadesetak metara od ulaza puk. Pantelić je zastao, pogledao me i rekao:

-„Nemojte dalje, Roko. Hvala Vam što ste me dovde dopratili. Mislim da ovo neće izaći na dobro. U ovoj zgradi su bili smješteni vojnici iz rezervnog sastava. Mogao bi neko i zapucati na Vas. Idite brzo i…čuvajte se. I zapamtite-zora će doći- tek kad svane.“ Nisam razumio što je trebala značiti ta poruka pukovnika Pantelića i upravo sam zaustio da mu nešto kažem, nešto poput „žao mi je što se sve ovo događa“ ili slično, jer puk. Pantelić se, u masu slučajeva, pokazao boljim Mostarcem, od nekih „najrođenijih“, kad između nas dvojice fijuknu metak, iz pravca Vihovića.

Potrčao sam i, krivudajući, i zašao za onu srušenu zgradu. I dalje su se iz nje čuli jauci, psovke i zapomaganja. Dotrčao sam do svoga automobila, ne okrećući se prema „razvaljenoj“ cisterni i onoj „Škodi“. Ispod podvožnjaka na ulazu u Zalik panično su bježali ljudi. Neki prema Zaliku, a neki prema Glavnoj ulici. Na zaličkom neboderu, na prvih pet-šest katova, nije bilo balkona. Srušili su se od razorne eksplozije cisterne. Kao da su bili od kartona. Njihovi ostaci su „visili“ niz fasadu.

Sjeo sam u automobil i pojurio prema Lacinoj ulici, kako bih što prije stigao do Vile „Neretva“. Ljudi su i dalje protrčavali i gore i dolje ispod zaličkoga podvožnjaka, automobili jurili bezglavo, prepuni žena i djece, ni sami ne znajući u kojem će pravcu skrenuti i kamo krenuti. (Napomena VII: Iz grada se moglo uputiti samo ili na istok (prema Nevesinju, gdje su mogli poći samo Srbi) ili na zapad (prema Lištici/Širokom Brijegu, gdje su mogli poći samo Hrvati). Muslimani i mi, koji nismo ni mogli, a niti htjeli iz Grada, ostali smo u njemu. I čitavu noć gledali svjetla kolona automobila, koje su odlazile iz Mostara, preko Žovnice, prema zapadu i preko Kosora, prema istoku i Nevesinju. Nešto manji broj ih je išao i preko Maloga Kuka, na sjever, prema Podveležu.

Strah i nevjerica na licima Mostaraca

Kad sam došao do Vile „Neretva“ i izišao iz automobila, tamo nije bilo nikoga. Debeli stakleni zidovi potpuno su bili razbijeni, sve otvoreno. Nigdje nikoga. Pogledao sam se. Moj tamno plavi sako-blejzer bio je potpuno bijel od prašine, a i crna kosa potpuno pobijelila. I na licu, obrvama i trepavicama slegao se dobar sloj prašine. Nekoliko minuta stajao sam tako, ni sam ne znajući što bih trebao uraditi, nesvjestan, još uvijek, što se to, zapravo dogodilo. Ugledah, u tom času, dva, pripita, muškarca, koja su mi se, polako, približavala iz pravca Lacine ulice. Prepoznala su me i zastala. Jedan me, otresući prašinu s moje kose, upita:

-„Roko moj, dobri i pošteni, šta se ovo događa?“

-„Rat. Počeo je rat.“-odgovorih mu, ni sam ne vjerujući u istinitost mojih riječi.

-„Ćuj, rat? A protiv koga?“-zaprepašteno upita.

-„Ne znam. „Koka“, izgleda, tko koga stigne. Srušena je kasarna u Sjevernom logoru. Nego, bjež'te kući“ dok ste još čitavi!“-odgovorih.

-„Svašta“- odgovori onaj drugi.

Pogledaše se, zagrliše i nastaviše, polako, prema hotelu Neretva i Gradskom kupatilu, popularnoj mostarskoj Banji, onako teturajući, kao da se to njih uopće ne tiče. I zapjevaše „Po šumama i gorama naše zemlje poonosne…“! Sjeo sam u automobil i krenuo, ulicom za njima.

-„Ćuj, rat? Ovaj Roko je skroz prolup'o. Ko bi rek'o, a ‘naki ćojek.“- govorio je, čudeći se naglas, onaj prvi, dok sam kolima prolazio pored njih. Mahnuli su mi, za pozdrav.

Uputio sam se kući preko Titovog mosta, vozeći polako, najprije Zuanićevom ulicom, pa ulicom Vladimira Nazora i Radićevom te onda, uz Aveniju „14. Februar“, do kraja. Bilo je već sedam sati uvečer. Kad sam ušao u stan djeca su već bila kod kuće. Naime, čim je odjeknula eksplozija, prekinuta je nastava u školama, koja se više nije ni nastavila. Učenici su poslani kućama. Stariji sin, Damir, pohađao je četvrti razred Gimnazije, a mlađi, Dragan, peti razred Pete osnovne škole (na Rudniku). Obojica odlični učenici.

Zina je sjedila na trosjedu u dnevnom boravku i plakala. Djeca su šutjela. Nije im bilo jasno što se događa.

Tu noć nitko od nas nije mogao zaspati. Sve ono što sam stvarao za ovih mojih 46 godina života i što smo Zina i ja stvorili za 20 godina braka, raspršilo se kao balon od sapunice. Razmišljao sam što i kako dalje? Što sa djecom? Što sa starim roditeljima? Što s prijateljima i Rajom? Gdje su? Odlazio sam u nekoliko navrata na vrh zgrade i sa susjedom Vidom Sokolom gledao beskrajne kolone automobila kako napuštaju Mostar. Sve do jutra. Netko se dobrano poigrao s našim životima i našim sudbinama. Samo, tada još nismo znali tko.“(iz knjige „Mostar: kronika destrukcije (1990.-1992.)-Dolazi rat).

Eto, tako je počinjalo, gledajući iz „prvoga reda“.

– Mnogi u Mostaru su skloni tezi da rat u Mostaru nije započeo eksplozijom cisterne, a niti dolaskom rezervista 1991. godine, već  ranije, na višestranačkim izborima 1990. godine kada je ustoličena vladajuća koalicija SDA-HDZ-SDS. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

I o tome sam dosta pisao u mojoj prvoj knjizi. S obzirom da sam bio izabran za zastupnika/poslanika 1990. u Skupštinu RBiH, s obzirom da sam bio nositelj liste SK SDP-BiH i da sam, nakon 5-satnog sastanka tu zadaću teško prihvatio, s obzirom da su nam predizborni slogani bili „DOBRO JUTRO, KOMŠIJA i ŽIVJEĆEMO ZAJEDNO i s obzirom da smo imali na listama mlade, mudre, učene i poštene ljude, neopterećene prošlošću i upravljene radu i boljoj budućnosti, nadao sam se dobrome rezultatu, a, zajedno s našim političkim istomišljenicima (SRSJ, DS, LS) i konačnoj izbornoj pobjedi. Naročito nakon zadnjih predizbornih skupova na stadionu „Pod Bijelim brijegom“ u Mostaru i u sarajevskoj dvorani „Zetra“. Govorio sam, tada, na tim skupovima, kao predzadnji govornik, o tome „ da je došlo grozno doba, da pamet stavimo u glavu, jer, ako se na tim izborima prevarimo- skupo ćemo platiti svoju zabludu… da glasamo za:

-ekonomske, socijalne i demokratske reforme koje želimo ostvariti bez nacionalnih sukoba, bez svakodnevne strepnje i neizvjesnosti, za

-mir, rad i osobnu sigurnost, za

-bratski, komšijski suživot, za

-socijalnu sigurnost i, konačno, za

– sretna čovjeka, za

– poštivanje države, ali i sebe i svih nas zajedno, da

–ima i nade i šanse za otvorena srca i toplu ruku prijateljstva, jer mi vjerujemo u ovu našu BiH i ovu našu Hercegovinu i u ovaj Grad te da

– mi narod nikada nećemo izdati, jer mi istinski vjerujemo u naše slogane “Dobro jutro komšija“ i u „Živjet ćemo zajedno“.

-da je naša sudba, ali i veliko bogatstvo živjeti zajedno i da mi to i dalje hoćemo i da nam to nitko ne može oduzeti,

-da naša sloboda, naš i kruh i hljeb, naša dva bratska, srodna jezika i dva pisma, naša tri kulturno-historijska kruga, stoljećima vezana za obje obale i Neretve i Miljacke, nisu vlasništvo ni jedne partije, ni jedne stranke , ni pojedinca, niti vlasti., već su vlasništvo svekolikog naroda i puka. . .svih nas zajedno, nas koji smo ih stvarali, stvaramo i ostavljamo novim pokoljenjima kao zadužbinu. . . jer , mi imamo što i ostaviti,

-da narodu možete oduzeti sve, ali istinu i pravdu nikada te da istina i pravda, iako su spore, ipak su dostižne. . .i one uvijek pobjeđuju, prije ili poslije”…i još mnogo toga. Ali, uzalud.

Nikada neću zaboraviti ni moderatora Seada Đulića Pod Bijelim Brijegom kada je zamolio prisutne da upale upaljače. Čitav stadion. Ni govor Nijaza Durakovića, koji je bio uvjerljiv i nadahnut u kojemu je manirom sveučilišnog profesora (što je i bio) i velikog domoljuba-Hercegovca (rođenog i školovanog u Stocu), održao jedno sjajno predavanje „ex chatedra“. Ni ona tri autobusa rudara iz Banovića, koji su bili došli u Mostar i poklonili mi, tada, rudarsku lampu „garbitnjaču“, koju i danas čuvam. Bio je to sjajan prizor, za pamćenje. Vjerovali smo, duboko, u našu pobjedu u Mostaru. Slično je bilo i u Sarajevu.

Rat je bio na pomolu

Danas mi se čini da je sve to bilo režirano od strane nacionalnih stranaka, prepunih „presvučenih“ članova Partije, tada već pritajenih članova nacionalnih stranaka HDZ-BiH, SDS i SDA i u Mostaru i u Sarajevu, i u čitavoj RBiH. Bili su to, zapravo, „trojanski konji“, koji su zavarali i „uspavali“ Republički odbor SK BiH-SDP i nas, nositelje izbornih lista, a i samo članstvo po gradovima i općinama. Sad mi se čini da je od onih, po procjenama, 35.000 ljudi u Mostaru i preko 10.000 ljudi u Sarajevu, više od polovice došlo „po zadatku novih stranki“ u koje su se, krišom učlanili, najprije da na skupovima čuju „što to komunjare spremaju i govore“, a potom i da bi prikrili svoje konvertitstvo pred komšijama i prijateljima, barem da ih ne „vide“ do izbora. A poslije? Kao i svaka „filandra“, okrenuli su se. Izdali i Partiju i komšije i sebe. Dobro su „odigrali tu utakmicu“ i dobro se prodali. Kako je bilo tada…tako je i ostalo, do danas. Ljudi teško priznaju svoje kobne pogreške. To je bio i moj prvi osobni poraz, iako sam ušao u Skupštinu RBiH. A silno sam želio da uz mene uđu, kao drugi i treći na Listi, barem još i Meho Bašić (iz Stoca) i Miomira Taušan (iz Trebinja).

Dugo sam se pitao jesam li ja bio i pravi izbor za nositelja liste, i jesam li trebao ostati odlučan u svojem početnom stavu kod razgovora s Nijazom Durakovićem, da nisam političar i da to ne želim ni biti. Možda bi netko drugi, da je bio nositelj Liste SK BiH-SDP za Hercegovinu, umjesto mene, polučio bolji rezultat. A možda bi i moj život, nakon toga, išao drugim putem. Možda bih sada, kao i mnogi od mojih drugara iz VI „SOKO“ iz Mostara koji su, kao vrhunski stručnjaci svoga zanimanja, u nekim „trećim“ zemljama Zapada, završio uspješno svoju radnu karijeru i zaradio pristojnu mirovinu, dostojnu normalnoga života. Za razliku od ove u Hrvatskoj, koju sam ostvario i od one iz RBiH, na koju, najprije, „nisam imao pravo, jer nisam imao 20 godina radnoga staža u RBiH“ (pa sam taj staž, pogotovo onaj ratni, morao dokazivati svjedocima i „dokupiti“, jer, nisu mi upisali (niti uplaćivali doprinose) u zadnjoj godini pred rat u VI „Soko“, niti moj ratni staž u Mostaru (prve dvije godine rata), pa mi pogrešno izračunali (u PIO- Mostar), a nisu uzeli u račun ni mojih šest godina rada u Skupštini RBiH (navodno, izgorio Arhiv s podacima). Ipak, ne kajem se. Za svoja penzijska prava, izborio sam se, teškom mukom. Pa, kolika su-tolika su.

I na kraju, rezultat izbora je bio, za nas, poražavajući. Podsjećam da je, od ukupno 240 zastupnika, iz nacionalnih stranaka izabrano je 206, iz SK BiH-SDP u Skupštinu RBiH ušlo je 19, iz Stranke reformskih snaga Jugoslavije (SRSJ) 13, a od Liberalno demokratske stranke (LDS) 2 zastupnika, ili ukupno iz redova nenacionalnih stranaka 34 zastupnika. Totalno neočekivano i totalni poraz građanske i „lijeve ideje“. Ta koalicija je sebe nazivala i „antikomunističkom koalicijom“, vezivala je „svoje zastave“ i pjevala, zajedno, svije nacionalističke „budnice“. Bio je to, zapravo, debakl. A da su, samo u Mostaru, glasali za SK BiH-SDP i SRSJ svi koji su bili na Završnoj predizbornoj konvenciji, pobijedili bismo u Mostaru i dobili bismo više zastupnika iz Hercegovine u Skupštini RBiH, pa se, možda, sve ono što se kasnije događalo-ne bi ni dogodilo. Možda, velim. Vjerujem da bi u drukčijoj konstelaciji odnosa „pozicije i opozicije“ bilo više mudrosti, razuma i više zajedništva. Ali…nije, nažalost, bilo tako. Meni je, odmah, bilo jasno da ta koalicija ne može donijeti ništa dobroga RBiH, jer su se ponašali kao „labud, rak i štuka“ iz one Krilovljeve basne. Znao sam dobro da su i RBiH i grad Mostar specifična tvorevina. I da je njima i sudba i usud i kob živjeti zajedno, jer samo u slozi i zajedništvu možemo biti jaki, i da „Podijeljeni, bit ćemo uništeni“-kako je naglašavao, pred sami početak Drugoga svjetskog rata, poznati biskup mostarski, fra Alojzije Mišić. Grdno su se prevarili svi oni koji su se nadali (i još uvijek se nadaju) tuđinskoj pomoći i milosti. Toga nikada nije bilo, niti može biti. Već uzdajmo se “u se i u svoje kljuse” i zajedno, jer samo tako može se opstati. Svemu usprkos. Usuprot tomu, možemo pasti u „socijalno ropstvo“ iskorjenjujući sami sebe i iz njega ne izaći zadugo… možda i nikada. Knjige kažu da je „povijest- učiteljica života“, ali i to da „narod koji iz svoje historije nije ništa naučio, mora mu se ponoviti“… I to je neumitno… Bojao sam se da bi to moglo značiti i svekoliki kraj jednoga, do tada, relativno pristojnoga života…i najava bola, do neprebola. I to se, nažalost, dogodilo.

A moglo se nešto naslutiti i na osnovu, do tada neviđenog, „navijanja“ na stadionu Pod Bijelim Brijegom i 1991. i 1992., na utakmicama Veleža, naročito kad je igrao protiv „Crvene zvezde“ i „Dinama“, jer je bilo mnogo navijača iz okolice Mostara, koji su bodrili gostujuće timove „ čudnim uzvicima“, međutim, malo je tko na to, tada, obraćao pažnju.

ALI, NAROD JE BIRAO- I NAROD JE IZABRAO. A ŠTO JE IZABRAO-TO JE I DOBIO. I dobiva već 33 godine.

– U trenutku dok je plamen rata zahvatao Mostar bili ste član Kriznog štaba i prvi čovjek Civilne zaštite grada. Kako je tada bilo organizovati odbranu i život? U kakvim ste okolnostima radili i pod kakvim sve pritiscima i kako se dogodilo da smiraj nadjete na Korčuli koja je sada Vaš drugi ili čak i prvi dom?

Bilo je to teško i nepredvidivo vrijeme, puno iznenadnih i neočekivanih obrata. Sjećam se onoga „Mitinga istine“, 05.04. 1992, kojega je prenosila TV Sarajevo, na kojemu je, postupno dolazeći iz svih krajeva RBiH u glavni grad, prikupilo, po tadašnjim procjenama više od 100.000 ljudi. I o tomu sam pisao u mojoj knjizi. Vlast se, kako netko tada zapisa, „valjala ulicama i nije bilo nikoga da je preuzme“. Nitko se nije pojavio, ni od znanih, a niti od neznanih “velikih imena” da nešto uradi. Demonstranti su odbijali da im se obrati bilo koji političar koji obnaša vlast. Tko god je i pokušao, bio je odbačen od naroda zvižducima. Tek kasnije, kad je bilo posve jasno da im se, kao vođa, ne želi priključiti nitko, dopustili su, uz zvižduke, predsjedniku Predsjedništva RBiH, Aliji Izetbegoviću, da im se obrati. Pozivao ih je na mir i razum, ali i on bez uspjeha. Dočekan je zvižducima i skandiranjem “Tito, Tito” i “lopove, lopove ». Bio je to potpuni krah demokratski izabrane vlasti 1990. u RBiH. Osiguranje se bilo povuklo, a prosvjednici su provalili u zgradu Skupštine RBiH, noseći zastave SFRJ i SRBiH, crvene zastave sa „Proleteri svih zemalja-ujedinite se“, i slike Josipa Broza Tita, iako je on, već dvanaest godina bio mrtav. Prosvjednici su proglasili “Svenarodni parlament Bosne I Hercegovine” čije je izvršno tijelo trebao biti “Komitet svenarodnog spasa”. Tek negdje oko ponoći, pročitan je bio i prijedlog imena za Privremenu vladu narodnog spasa BiH, koji je stavljen „na glasanje“ okupljenoj masi, koji je aklamativno, uz veliki i dugotrajni pljesak, bio prihvaćen. Na tom popisu za ministre u toj Privremenoj Vladi narodnoga spasa, pročitana su imena i Osmana Pirije i Roka Markovine, iz Mostara. To je nama dvojici bilo veliko priznanje, a gradu Mostaru i velika čast. I poručili su te iste večeri, putem TV, da se, što prije, svi pročitani jave u Sarajevo, radi sjednice i formiranja Vlade koja bi trebala, već sutra, početi funkcionirati, kako bi se pokušao izbjeći oružani, međunacionalni, sukob. Ja sam to, kao i sve do tada, shvatio ozbiljno i počeo se pripremati za odlazak, jutarnjim brzim vlakom „Olimpik, u Sarajevo, koji je iz Mostara polazio u 7 sati. Već u 6 sati bio sam vratima Kriznoga štaba. Bila su otvorena. Ušao sam s koferom i velikom „najlon kesom“, u kojoj je bila složena moja zadužena „šarena“ vojna uniforma, spremna za vraćanje. Unutra su bili samo gradonačelnik Gagro i tajnik SO-e Mostar, Franjo Šimunović. Bili su krmeljavi, neumiveni, kao da nisu ni spavali. Gagro je držao neki papir u ruci.

-„Milivoj, ja sam došao vratiti“…izustih da mu kažem svoju odluku.

-„Vidim“- prekinuo me je gradonačelnik Gagro, kojega sam dobro poznavao i s njim drugovao još za mojih studentskih dana u Zagrebu, „ i ja sam noćas, do kasna, gledao što se događa u Sarajevu, pa smo, tajnik i ja, odlučili da te postavimo za komandanta Štaba Civilne zaštite Mostara. Evo ti rješenje“- reče gradonačelnik, gurajući mi onaj papir u ruke.

-„Ali, Milivoj, u Sarajevu je užasna situacija, Država se ruši. Pirija i ja moramo tamo. Potrebni smo“-pokušavao sam ga uvjeriti.

-„ Potrebniji si ovdje. Tamo će se već netko naći da te zamijeni. Ja ovdje nemam čovjeka od tolikog povjerenja, koliko ga imam prema tebi, pogotovo kad se radi o zaštiti grada i njegovih žitelja. Osim toga, ti si najomiljeniji građanin Mostara, iako nisi rođeni Mostarac. Rat je, Roko.“-govorio je uvjerljivo, bez imalo povišenoga tona, gradonačelnik.

-„Ali, Milivoj, ja zaista to ne mogu prihvatiti, ja to ne znam raditi“- rekoh mu odlučno.

-„A onda ti dezertiraj“- odvrati gradonačelnik.

-„Ali, ja ne znam i ne želim dezertirati“-odgovorih.

-„A onda prihvati rješenje, popij s nama dvojicom kavu, vrati se kući, ostavi kofer, presvuci se i dođi ovamo da vidimo što ti je činiti. U „kasi“ ti je sva dokumentacija“-zaključi Gagro.

Tako sam i uradio. Vratio sam se u stan i presvući se „za posao“. Zina i djeca su bili presretni što sam ostao. Tek poslije podne, kad se prof. Osman Pirija nije pojavio na zakazanoj sjednici Kriznoga štaba, nazvao sam moga dobrog drugara Nenada, Osmanovoga sina, koji mi je rekao da mu je otac, još kasno sinoć, otišao kolima za Sarajevo, preko Risovca, jer su mostovi preko Neretve prema Sarajevu bili porušeni. Te večeri, uslijedio je i topnički napad tzv. JNA na Slipičiće i Kruševo u okolici Mostara, iako je rečeno da je dogovoreno primirje. Ne znam što bi se i kako bi se sve dalje odvijalo da sam otišao u Sarajevo, ali znam da bih pokušao sve učiniti da do rata ne dođe, makar da sam znao da sam samo „jedna slamka, među vihorove, sirak tužan, bez iđe ikoga“, kako je pisao veliki Njegoš. Prof. Osman Pirija je uspio otići za Sarajevo i jedva se, nakon petnaestak dana, vratio u Mostar. Iako autoritet i sveučilišni profesor, ni on nije mogao među „nacionalističkim vukovima“ u Sarajevu uraditi ništa. Rat se nastavljao nesmanjenom žestinom.

Krizni štab je nastavio svoje zasjedanje u 13 i 30 sati, pa prekinuo oko 16 sati za ručak i nastavio u 19 i 30. Na njoj je, pored ranijih članova (izuzev prof. Osmana Pirije i članova iz SDS-a) bio nazočan i zapovjednik Mostarskoga garnizona, puk. Milojko Pantelić. Sjednica je trajala do 22 sata, koju je, gradonačelnik Milivoj Gagro, najavljujući sutrašnju sjednicu u 9 sati, završio riječima:“ Koristim prigodu da se zahvalim našem članu Roku Markovini, zastupniku u Skupštini BiH, na predanom radu od samog početka, koji je od danas raspoređen na novu dužnost, komandanta Štaba Civilne zaštite Mostara, i želim mu u ime svih nas i u svoje osobno ime, uspjeh i svaku sreću u budućem radu. On će biti naša produžena ruka u izravnom kontaktu sa građanima, kako s izbjeglima, tako i sa stvarnim životom u Gradu“.

I ja sam, od sutra, trebao početi sām okupljati Civilnu zaštitu grada Mostara, vodeći se onom čuvenom rečenicom pok. Siniše Glavaševića, vukovarskoga heroja, na Radio-Vukovar:

„„Tko će ostati ako se svi odreknemo sebe

i pobjegnemo u svoj strah“.

(Siniša Glavašević- na Radio Vukovar)

Dostavili su mi dokumentaciju iz „Općinskog sefa“ (sigurnosna kasa sa tajnim dokumentima) u kojima su bili popisana imena ljudi i sredstava koji su na raspolaganju Štabu Civilne zaštite za slučaj njezinog okupljanja i formiranja. Dobili smo, za početak rada, prostorije FEROELEKTRO iz Sarajeva, koje su se nalazile na vrhu Avenije 14. februar, par desetaka metara niže od nebodera u čijem se „atomskom skloništu“ nalazio i Krizni štab. Odmah sam formirao uži sekretarijat/ tajništvo u čemu su mi pomagali Slavica Aničić, Nasta Šuman i „moj vozač“, po ratnom rasporedu, iz URBING-a, Albert Maj.

Pisali smo i po kuririma slali pozive, a radi hitnog početka djelovanja neke sam članove Štaba Civilne zaštite, pozivao i telefonom. Nismo se odmah snašli, jer je „u papirima iz „Općinskoga sefa“ pisalo sve „naopako“. Naime, pisalo je „ako nas napadne vanjski neprijatelj“, treba se „povezati se sa JNA i Narodnom obranom“ i sl., a zapravo je ta tzv. JNA, bila taj naš „vanjski neprijatelj“, od kojega smo se trebali braniti, a i s kojim smo se trebali, opet „povezati“ eda bismo se mogli obraniti. Užas. Osim popisa ljudi i sredstava, koje je „po definiciji“ trebao „zadužiti“ Štab Civilne zaštite, sve je bilo pogrešno i morao sam i novi ustroj i djelovanje formirati „na licu mjesta“, onako kako me je „pamet učila“.

Bio je tu, jako aktivan i moj drugar, još iz osnovne škole, Tarik Vila, tada voditelj Civilne zaštite u MZ Cernica, kojega sam bio odredio za zapovjednika Civilne zaštite na Istočnoj strani grada, nakon što je ona bila oslobođena u Prvome ratu u Mostaru.

Ogroman doprinos pripadnika Civilne zaštite

I tako sam „skrpio“ početni sastav ratnoga Štaba Civilne zaštite, a kasnije ga, vremenom, dopunjavao ljudima koje sam dobro poznavao i imao u njih povjerenja, ali koji su i znali raditi potrebne poslove, pa sam do početka maja/svibnja imao već sjajnu, provjerenu ekipu, odgovornu za Mostar i njegov opstanak, u punom smislu te riječi. Bili su u njoj samo „provjereni“ Mostarci, ljudi od ZNANJA, HTIJENJA, PRIVRŽENOSTI GRADU I…SPREMNI NA ODRICANJE. Bilo ih je tu svih nacionalnosti, provjereno poštenih i vrijednih… znalaca svojega posla. A što je bilo najvažnije i odanih Gradu. Ljudi kojima su zajedništvo, odgovornost i solidarnost bili iznad svih drugih vrijednosti. Morao sam se, barem u ovim teškim i vrlo specifičnim poslovima, okružiti takvim ljudima, koji neće „izdati“ ni Grad ni mene i koji će, odgovorne zadatke, izvršavati bez pogovora, ali i uz moje uvažavanje njihovih osobnih mišljenja i stavova. Bez toga-ne bi bilo ništa. A ni ja se nisam ponašao baš kao zapovjednik, već samo kao „prvi među jednakima“. I nikad nisam govorio „Juriš“, već uvijek „Za mnom“. Od desetak osoba dodijeljenih mi na samome početku, kroz to kratko vrijeme, stvorila se respektabilna grupa ljudi, svjesna svoje povijesne odgovornosti prema gradu Mostaru i njegovim žiteljima i koja je svoje zadaće izvršavala u potpunosti i bespogovorno.

To je, zaista, bio jedini ispravni i provjereni „recept“ uz pomoć kojega smo uspjeli održati Grad-gradom, sahraniti 386 umrlih i poginulih u ta dva prva mjeseca rata, prehraniti 30.395 gladnih usta (21.440 domaćih i 8.950 pridošlih izbjeglica) prema „Ratnome popisu stanovništva“, kojega smo uradili, a što je bilo, ukupno, bilo tek 25% predratnoga stanovništva. I niti jedan od „mojih ljudi“ nije stradao.

A, čini mi se, danas, da smo bili predodređeni za žrtvu. Međutim, nismo se pokolebali.

Svakome su naša vrata bila otvorena i svakome je naša pomoć pravedno i pošteno, bila dodjeljivana. U čitavome Gradu, bez obzira o kojoj se „strani“ radilo i o kojem „kvartu“.

Nije bilo ni jednostavno, a niti lako. Ali moralo se tako, ako se htjelo opstati i pobijediti agresor. Nema drukčijega puta. I uspjeli smo, barem u Prvome ratu u Mostaru.

Uputio sam bio i svoje prvo, a odmah nakon njega i drugo javno pismo Mostarcima, kako izbjeglima tako i onima koji su već odavno u Svijetu, a koji su telefonom tražili informacije, raspitivali se o stanju u Mostaru, njihovim obiteljima i prijateljima te nudili pomoć. I slali su je, pogotovo u lijekovima.

Ostavka zbog neprihvatanja nacionalističkih projekata

Grad je bio granatiran neprestano, svakodnevno (ponekad i svakonoćno), ponekad „selektivno“, češće „neselektivno“, a mi smo već bili dobro naučili kako se može „stići i uteći i na strašnom mjestu postojati“. I još smo dogovarali akcije sa Međunarodnim Crvenim križem (gđa Florence Hartmann i gđa. Francois) i zapovjedništvom UNPROFOR-a ( gosp. Lundstremm). Najteže je bilo organizirati sahrane i dopremu važnih lijekova za bolnicu(dijaliza). No i to smo prevladavali, uspješno, dogovorima „o prekidu vatre“ na 2 sata, dok se sahrana ne završi. I nije bilo „kršenja dogovora“, jer su me ljudi s kojima sam to dogovarao iz „vojnih komponenti“ uvažavali i vjerovali mi.

Tako je bilo sve do 22.lipnja/juna 1992. kada sam predao dužnost Zapovjednika Civilne zaštite HVO-u, jer nisam želio sudjelovati u Vladi HVO Grada, što mi je bilo ponuđeno, s obzirom da njihov nacionalistički projekt, kojega sam „naslućivao“, a nisam ga prihvaćao. Štoviše, bio sam siguran da on ništa dobroga Gradu neće i ne može donijeti, osim podjela, mržnje i zla. I nije donio- ni do danas. Saznavši za ovu moju odluku i moj prvi suradnik i dobar drugar Muharem Hindić–Mušica, koji je svugdje išao sa mnom pri obilaženju grada, napustio je Civilnu zaštitu i priključio se Armiji BiH u Cernici, kao i još nekolicina. Ja sam, nakon toga, dobio zadatak da formiram „Grupu za obnovu metaloprerađivačke industrije“ u „Službi za obnovu grada“, kojom je rukovodio Boro Puljić, dipl. inž., i to sam radio skoro godinu i po dana, a bili smo započeli, odmah nakon završetka Prvoga rata, sa radom u devastiranom i opljačkanome VI“Soko“, gdje sam bio okupio sjajnu ekipu na izradi novoga projekta „Morski minibus“, želeći se „diverzificirati“ sa proizvodnje aviona na brodogradnju, tj. proizvodnju manjih, brzih polivalentnih brodova za obalnu stražu, za povezivanje otoka, brodova ambulante i za „hitnu pomoć“, ali po zrakoplovnim tehnologijama, u suradnji sa brodogradilištem „Inkobrod“ iz Korčule, koji bi te brodove opremao. To smo radili, svim svojim znanjem i htijenjem, sve do petka 07.05.1993. Dva dana kasnije počeo je Drugi rat u Mostaru i od tada je u VI“Soko“, zvanično, za mojim radom „prestala potreba“.

Navedeni članovi Štaba Civilne zaštite Mostara, kojima sam bio zapovjednik, uz vrijedne ljude na čelima mjesnih zajednica, Crvenoga križa, katoličkoga Karitasa i islamskoga Merhameta su najzaslužniji, pored boraca-ratnika iz TO i HVO koji su, tada, obranili Grad, da je 30.365 žitelja Mostara (domaćih i novopridošlih) preživjelo Prvi mostarski rat, nastao agresijom tzv. JNA i „srpsko-crnogorskih paravojnih formacija“, na RBiH i Mostar. A oni za to nisu dobili nikakvo zvanično priznanje, niti zahvalnost, od aktualnih vlasti i politike, osim mojih, osobnih, zahvalnica za hrabrost, koje sam osobno, tiskao i podijelio im ih, prigodom tužne 20-te obljetnice početka rata, 2012. godine. Ne bi ih Grad trebao zaboraviti nikada. Jer, oni koji to, nikako, nisu smjeli učiniti, zaboravili su ih odavno. Zapravo, nisu za njih nikada htjeli ni znati. Jer, bili smo „ničiji“. Ali, mi to nismo ni radili zbog njih, već zbog Grada koji nas je odgojio i njegovih žitelja, koji sve to što im se događalo, nisu ničim zaslužili.

Lumbarda kao novi dom

A što se tiče moga odlaska iz Mostara, Grad sam napustio, 13.10.1993., nakon što je, rješenjem tadašnje tzv. „uprave“ VI“Soko“ za mojim radom „prestala potreba“, a moj stan dodijeljen (opet rješenjem) jednome „časniku“ HVO-a, jer sam, kako napisaše, „napustio Mostar u svibnju 1992. i najvjerojatnije na neprijateljskoj teritoriji“ ( a ja čitavo vrijeme živio u Gradu i radio ozbiljne i odgovorne poslove te bio i zastupnik/poslanik u Skupštini RBiH), posramljen, ponižen i ni od koga zaštićen. Protjeran. I pridružio sam se, tada, mojoj obitelji u staroj djedovoj kući (koju sam bio, dijelom, obnovio) u Lumbardi, na otoku Korčuli, u kojoj su bile, po drugi put, u zbjegu i dvije obitelji mojih dobrih prijatelja iz Mostara, koje su, također, bile protjerane i bez ikakvih dokumenata. Ali, to je „duga priča“ opisana u mojoj drugoj knjizi trilogije: „Mostar: kronika destrukcije (1993.-1996.) -Između ratova i primirja“. Ondje sam se bavio zemljoradnjom, vinarstvom i maslinarstvom, pomagao u radu osnivanja Općine Lumbarda, jedno vrijeme sam radio u brodogradilištu „Inkobrod“, a potom sam dobio zamolbu od FESB-a Sveučilišta u Splitu, 1994., da im pomognem u nastavi na Katedri za brodogradnju. Par godina sam bio u „dvojnom radnom odnosu“, i „vozario“ od Korčule do Splita, a onda sam prešao na „stalni posao“ na FESB u Split, na kojemu sam prošao sve faze izbora u akademska zvanja, od višega asistenta s doktoratom, do redovitoga profesora u trajnome zvanju. I 2014. postao umirovljenikom/ penzionerom nakon 44 godine radnoga staža.

U međuvremenu, sudjelovao sam na svim održanim sjednicama Skupštine RBiH, nakon početka rata u RBiH, od usvajanja Waschingtonskoga sporazuma (koncem ožujka/marta 1994.) sve do 12. rujna/septembra 1996., kada mi je mandat i završio, uzimajući uvijek „neplaćeno odsustvo“. Stan mi je, nakon 8 godina, OHR-ovim nalogom za deložaciju, vraćen, potpuno opljačkan i devastiran, i njega sam uspio otkupiti „certifikatima“. I od tada do danas u Grad povremeno navraćam, obiđem ono malo prijatelja i Raje koja je u njemu ostala, posjetim groblja na Sutini, Maslinama i Šarića haremu, na kojima počivaju moji dragi, posjetim sestru, koja živi ondje, ostanem par dana i vratim se „nigdje“, odakle sam i došao. Nisam mogao živjeti u podijeljenome Gradu, sa dvije „one strane“, bez posla, makar da su me i Hans Koschnik i Ser Martin Gerod (međunarodni upravitelji nad Mostarom) zvali na razgovor i nudili mi „povrat stana“. Nisam prihvatio, jer mi nije trebao stan u mome gradu, u kojemu sam dvije godine zaredom, na javnim anketama bio izabran za najomiljenijega građanina (1990. i 1991.), kojega će mi vratiti u posjed Hans Koschnik i Martin Gerod. Stan su mi trebali vratiti oni koji su mi ga bili i oduzeli, a njima, bez sudskoga naloga-nije to padalo na pamet. Danas živim između Splita i Lumbarde i …povremeno svratim i u Mostar.

–O ovome ste pisali i u svojoj knjizi Mostar – Kronika destrukcije (1990-1992) Dolazi rat, što ste pomenuli na početku ovog intervjua. Možete li, u najkraćem, našim čitaocima reći šta je bio motiv da napišete knjigu i kakvu poruku ste čitaocima htjeli poslati ?

Moj otac, Dalmatinac-Korčulanin i mati Hercegovka-Čapljinka dobili su me pred sami kraj Drugoga svjetskoga rata u Čapljini i donijeli u Mostar kad sam bio dijete od devet mjeseci života. Tu, u Mostaru, sam odgojen i kao Raja i kao dijete Veleža i kao osnovac i srednjoškolac…i kao čovjek. Mostarac. Đak sam čuvene Mostarske gimnazije, osnovane prije 140 godina, koja je pošteno i ljudski, sa svojim vrsnim profesorima, odgajala generacije i generacije velikih ljudi, stručnjaka i intelektualaca. Na ponos. Diplomirao sam i magistrirao brodogradnju na Zagrebačkom sveučilištu, odradio stipendiju u „Brodosplitu“, zaposlio se u VI“Soko“ (1975.) i doktorirao na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru (1991.).

Osam godina sam istraživao i radio svoj doktorat, tematski vezan za sasvim novu tehnologiju povećanja čvrstoće umaranja materijala „kugličarenjem“, a što je na ovim prostorima bio sasvim novi proces, vrlo značajan u zrakoplovstvu. Dakle, za sve ono dobro i kvalitetno u meni zahvalan sam mojim roditeljima, mojoj Raji, mojim učiteljima i profesorima, ali i Gradu, općenito. Tokom mojega školovanja naučio sam sve zapisivati, pa sam, tako, nastavio i kasnije. Na sjednicama i sastancima, vodeći se onom „budala pamti-a pametan zapisuje“ ja sam sve zapisivao u „rokovnike“. I prije rata, a i poslije, makar da dobro i pamtim. I onda sam, odlaskom u penziju/mirovinu, kao svoj „karmički dug“ Gradu i Mostarcima, počeo moje zabilješke pretakati u knjige. Najprije tri knjige pod nazivom: „Mostar: kronika destrukcije (1990.-1992.)- Dolazi rat; pa (1992.-1996.)- Vrijeme ratova i vrijeme primirja, pa (1996.-2022.)- Vrijeme mržnje, paradoksa i umiranja. Sve tri knjige imaju podnaslov „Priča o gradu kojega više nema“.

Mostar je oduvijek bio inspiracija

Upravo dovršavam i četvrtu knjigu „Moj mostarski spomenar“ u kojoj sam pokušao pojasniti fenomen grada Mostara te mojega života i odrastanja u njemu. Istinito, onako kako sam ja i učen i odgajan da treba raditi, s jednim jedinim ciljem da ostane zapisana ta istina za buduće generacije te da budući povjesničari/ historičari mogu razabrati kako je sve bilo i kako se sve događalo, a iz zapisa jednoga običnoga čovjeka, koji nikada nije bio „na prodaju“ i koji je imao tu sreću da preživi ratove u Gradu, svim nevoljama usprkos.

Čovjeka koji ne zna varati i lagati, koji je bio među najboljima u svojoj generaciji, koji se bavio sportom, glazbom, znanosti, društvenim radom i na koncu završio svoj radni vijek kao sveučilišni profesor u trajnome zvanju, makar da je bio i protjeran iz Grada koji mu je značio ljubav i život. Ali i čovjeka koji ne zna mrziti, koji je neraskidivo vezan za sva tri „konstitutivna“ naroda i u Mostaru i u RBiH i rodbinski i rajinski. Tužno mi je bilo i teško o tome pisati nakon svega što sam i sām u Gradu doživio i nakon svega toga što sam izgubio, makar da sam bio (i ostao) ponosan na sve one koji su činili dobro u mostarskim ratovima, ali i posramljen i žalostan zbog onih koji su činili zla. Smatrao sam pisanje mojih knjiga, kako već rekoh, svojim „karmičkim dugom“ prema Mostarcima „bivšim, sadašnjim i budućim, gdje god da su“, kako sam to i napisao u posveti knjiga. Jer, ja sam, ipak, pored toga što sam bio biran za najomiljenijega građanina Grada 1990. i 1991., nositelj „Majske nagrade“ grada Mostara za postignuća u sportu(1984.), bio jedan od prvih Mostaraca koji je ponio dični naziv „Mimar mira“- Centra za mir i međuetničku suradnju iz Mostara (2014.), uz „Plaketu za životno djelo“, koje mi je dodijelila Općina Lumbarda, na Korčuli (2009.) i što je najvažnije, koji je bio i ostao čovjekom…Rajom, svemu usprkos. Barem me za takvoga, velika većina koji me poznaju, drži i doživljava.

A što imam poručiti budućim čitaocima mojih knjiga? Pa napisao sam svoje poruke u knjigama. Želim Grad jedan i čitav, za sve.

Grad o kojemu se njegovi žitelji brinu manirom pravih domaćina i u njemu želim mir, a ne rat; zajedništvo, a ne podjele; ljubav, a ne mržnju; poštenje, a ne lopovluk; lijep i ugodan život, a ne neimaštinu i lagano umiranje. Može to, kad bi se htjelo, ali i kad bi se htjelo-bi li se smjelo, a i kad bi se smjelo, bi li se dopustilo? Međutim, ključna se moja poruka nalazi u onim stihovima iz pjesme koju pjeva Ibrica Jusić, a na tekst Roberta Pilepića:

„Budi čovjek. Znaš li što je to?

Budi čovjek od početka sve do kraja.

Budi čovjek, jer, ako nisi to

sve što jesi tek je zlato lažnog sjaja“.

I toga se držim u životu. I držat ću se-dokle trajem.

– Kako danas gledate na Mostar? Kao mudar čovjek vidite li mogućnost da se podjele i razlike prevazidju? Gdje vidite rješenje za trenutno stanje i šta bi ste poručili Mostarcima i drugima koji se takođe trude da se dođe do boljih rješenja ?

Kada je počeo Prvi rat u Mostaru imao sam 46 godina. Bio sam u naponu svojih i umnih i fizičkih mogućnosti. Dao sam sve što sam znao i mogao da bi Grad ostao gradom , a država-državom. I, na žalost, nisam uspio. Bio sam i jedan od šestorice onih koji su glasali PROTIV Daytonskoga sporazuma (1995.), jer sam znao da, kao takav, bez istinskih promjena u glavama vođa nacionalnih stranki, ne može donijeti ništa dobroga. A nije bio ni pravedan. Njega su potpisali predstavnici i Bošnjaka/Muslimana i Hrvata i Srba iz RBiH. Rat je, njegovim potpisivanjem, navodno, prestao.

Dejtonski sporazum nije rješenje

Jedan narod (Srbi) dobili su svoj entitet (RS) i to 49% teritorija RBiH, a druga dva naroda (Bošnjaci/ Muslimani i Hrvati) svoj zajednički (FBiH)u iznosu od 51%. Po čemu i zašto? Je li po rezultatima etničkoga čišćenja? Je li po izazivanju rata? Je li po količini akumulirane mržnje prema drugima? Ne znam, ali znam da ako se dvoje ne vole…zajednički brak je promašaj. Tako je i u Gradu i u državi. A ne vole se, jer ih uče da ne treba voljeti one koji nisu „tvoji“. A tko su „tvoji“ određuju upravo oni koji ih uče. Oni koji su i započeli ratove u Gradu (i RBiH) misleći da će pobijediti, temeljem svojih stupidnih i neostvarljivih ideja i projekata. I ostalo je neriješeno, jer nitko nije pobijedio. I rat se nastavlja, samo što se više ne puca.

A svaki od naroda voli i „navija“ za pobjednike. I što sad? Dobili smo, ne 0:0, već ništa:ništa. Do daljnjega. A vrijeme „leti“. Život prolazi i odlaze ljudi. Danas imam 78 godina. Prepun znanja i životnoga iskustva. Svakakvoga. Ali što sve to vrijedi kad iskustvo i znanje, na ovim prostorima, više nikome ne treba. Nije trebalo ni prije 30 godina. A na ovo pitanje nemam ništa novoga reći od onoga što sam govorio i 1995. u Skupštini RBiH, a i prije 9 godina, na tribini u hotelu „Bristol“ u Mostaru na temu „MOSTAR JUČER, DANAS, SUTRA“ na kojoj sam sudjelovao s Vesnom Šunjić, Sergiom Šotrićem i Milanom Račićem, 01.03.2014. gdje sam, između ostaloga i rekao:

„Što imate danas? Imate Državu koja nije država, imate Grad koji nije grad, jer, Grad gradom ne čine samo zdanja i groblja, niti Državu samo članovi njezinoga Predsjedništva i Skupštine. Grad gradom čine ljudi, svojim životom, radom i zaradom, svojom kulturom, sportom, građenjem dobrosusjedskih odnosa, zajedništvom i ukupnim doprinosom njegovom boljitku. U Mostaru danas nema gospodarstva, nema industrije, nema novca, nema ljubavi. Ovdje je, što se života Mostaraca tiče, samo smrt konstanta. Smrt koja stameno, polako, čak i preko reda, dolazi. Uglavnom po one, po koje ne bi trebala još dolaziti. Otišli su Mostarci, što trbuhom za kruhom, što iz beznađa, što protjerivanjem iz Grada, ali odlaze i Mostarci koji su ostali u Mostaru pod zemlju, razočarani, prevareni, iznevjereni, zaluđeni, i to svi prije vremena. I Jola i Osman i Sula i Vlado i Radmilo-Braca i…mnoga velika, značajna, imena koja su zadužila Mostar, da ih sad ne nabrajam. Naizgled se čini da je svima, još živućima Mostarcima diljem svijeta, dobro, jer su se tamo dobro snašli. Mostarci su se uvijek i svugdje dobro snalazili. Oni su uvijek bili čestiti ljudi, čestita Raja, dobri radnici i stručnjaci u svojemu poslu i sretne su države u kojima su oni pronašli svoja staništa. Svi su, oni, postigli neku materijalnu sigurnost, ali, nije im dobro u njihovim srcima i dušama. U takve ubrajam i Sergia Šotrića i sebe. I našu djecu. Svjesni smo svega što se u RBiH i u Mostaru događa. Boli nas to. I to je jedini razlog što smo obojica, na jedan kratki telefonski poziv, ostavivši sve svoje poslove i obitelji, došli večeras ovdje, pred vas.

A vama, Mostarcima u Mostaru, pošto ste „Daytonom“ jedino dobili „relativan mir“ i bili ste se navikli i na „ono malo“ što imate, i vama je, na neki način, bilo “dobro”. A ostalima, koji su, uglavnom, „Mostarcima“ postali u zadnja dva mostarska rata, bilo je „kako se tko snašao“, dok je samo onoj manjini profitera i to ratnih profitera, bilo kao „bubregu u loju“. I sada je. Kao da se ništa nije ni dogodilo. I moralo je jednom „puknuti“. I „puklo“ je najprije u Tuzli, koja nikad nije bila nacionalno razjedinjena, pa se onda nastavilo u drugim gradovima. I ovdje u Mostaru. I to je najjači argument protiv sulude tvrdnje da se ovi protesti diljem RBiH događaju na nacionalnoj, a ne na socijalnoj osnovi…Još se i tvrdi da su se „vođe povukle i ostavile Narod na cjedilu“. Užas.

Tko je tomu kriv? Mi sami! Narod! Pa, zar nije, nedavno napisao Zlatko Dizdarević, jedno od rijetko poštenih i objektivnih „pera“ s ovih prostora, na mostarskome portalu „tačno.net“ „I ŠTO SAD? VIDJET ĆE SE VRLO BRZO. VELIKI ĆE SE NAMIRIVATI, MILOM-ILI SILOM. CIJENU ĆE, IZVJESNO GOLEMU, PLATITI NETKO DRUGI, MOŽDA ONAJ NAJMANJE KRIV. ILI JE GREŠKA U TOJ FLOSKULI. MOGU LI BITI NAJMANJE KRIVI ONI KOJI REDOVITO ODABIRU POGREŠNE? I KAO VOĐE I KAO PRIJATELJE I KAO VLAST? Toliko o prošlosti.

Rješenja nema bez suočavanja sa greškama

Ima li nade za RBiH i za Mostar? Ja mislim da nema, “dok svak’ svoga ne skine subašu“- kako veli jedna narodna pjesma. A tek potom, morala bi se ostvariti, barem tri temeljna preduvjeta:

-PRVI, da Međunarodna zajednica, inzistirajući na izmjeni Ustava RBiH, utječe da se donese zakon kojim će se već potrošene i dokazano nesposobne političke stranke u RBiH suspendirati od sudjelovanja na narednim parlamentarnim izborima, već da se na njima kandidiraju pojedinci, moralni ljudi, ljudi koji su bili pošteni u ratu, ljudi-stručnjaci u svojem poslu, ljudi sa znanjem koji će svojim radom, stručnosti, žrtvom i osobnim primjerom voditi čitav Narod iz beznađa i bespuća u bolji život, ljudi koji neće govoriti “juriš”, već će govoriti “za mnom”.

-DRUGI, da se, opet uz pomoć Međunarodne zajednice, izvede revizija tzv.“ privatizacije“, da se opljačkano i devastirano vrati vlasnicima-titularima, da se pljačkašima oduzme bespravno stečena imovina i da se, iste, primjereno kazni.

-TREĆI, da se industrija, odnosno gospodarstvo, barem „kako-tako”, odmah počne podizati, zajedničkim radom svih nas (i vas ovdje i nas koji smo „vani”), a vjerujem da bi se većina otišlih i vratila te počela graditi novu, poštenu zemlju RBiH. Time bi ti čestiti ljudi (iz prvog uvjeta), koji bi počeli iznova, dobili svoju punu satisfakciju. Zadovoljštinu.

Mora nam biti jasno da su ZA SVAKI USPJEH POTREBNE SAMO 4 „SITNICE“: ZNANJE, HTIJENJE, PRIVRŽENOST I SPREMNOST NA ODRICANJE. I RAD, RAD I RAD. I ZAJEDNIŠTVO.

Objektivno gledajući, na prvim idućim izborima (a ovo sam govorio 2014.), za ostvarenje ovih preduvjeta nema velikih izgleda, jer nema ni vremena, a niti još uvijek potrebnog angažmana Međunarodne zajednice, ali na onim narednim, ako se izvede izmjena Ustava i donese takav zakon, izgleda bi moglo i biti. Slična je situacija svugdje u okruženju. I u Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori. Svugdje na ovim prostorima. To je jedini način da se ovaj užas, koji se trenutno događa, završi. Jer, sve je gotovo isto kao i prije 28 godina, osim što se…ne puca. Po onome što pratim…u nekim stvarima još je i gore. (Sve su napisali i demonstranti u svojim zahtjevima na demonstracijama).

Rigidni, neoliberalni kapitalizam uništio je svaku socijalnu osjetljivost i postavio novac kao jedinu vrijednost iznad svih drugih. „Daytonski ustav“ uništava vas (već 28 godina) i pomogao je samo „lopinama“. Jedan sam od samo šestorice (uz sedamnaest suzdržanih) onih koji su tada glasali PROTIV, znajući što će on značiti za ovu zemlju. A oni koji su ga, tada, pogrešno donijeli, barem oni „institucionalni“, moraju svoju pogrešku, što prije i ispraviti. Bilo je govora da SAD i Njemačka pripremaju „Dayton 2“ i to na način da RBiH bude jedinstvena zemlja sastavljena iz 4 regije (mostarska, banjalučka, sarajevska, tuzlanska uz „distrikt“ Brčko). U toj, po njima, Mostarskoj regiji je bilo predviđeno i Livno i Trebinje i Jablanica i Bileća i Široki brijeg i Stolac i Mostar. Kako to u ovakvim uvjetima ujediniti? Tko će kome vjerovati? Tko će provesti to ujedinjenje? A nešto se, ipak, mora uraditi. Jeste li spremni praštati, a ne zaboraviti i krenuti dalje? Zbog „Mladih svijeta“, kako ih naziva moj ratni drugar Mušica. Čini mi se da bi to moglo biti djelotvorno. Jer, dosta je bilo podjela koje nisu ništa dobra donijele. Ali, kako to ostvariti?

Težak put do obnove mostarskih vrijednosti

A što bi se trebalo učiniti za Mostar? Za to što bi trebali učiniti za Mostar u budućnosti, trebalo bi, ponajprije, riješiti barem temeljne probleme sadašnjosti. Po mojem sudu, ponajprije, bi trebalo:

-premostiti nesporazume, nesuglasice i postaviti Grad iznad svih drugih vrijednosti;

-udružiti se u jedan savez međusobnoga povjerenja, recimo „Savez za Mostar“, i raditi na uspostavljanju kvalitetnoga života u njemu. (Jer Grad se gradi ljubavlju prema njemu i to ljubavlju svih njegovih građana. Život vam je u njemu svima „zadan“, a ne samo darovan. Zašto baš SAVEZ? Pa zato što riječ SAVEZ ne predstavlja ni partiju niti stranku. Savez je, naime, poseban oblik udruživanja, pisani ili nepisani sporazum do kojega članice toga Saveza drže i do kojega im je stalo da se održi. Savez sklapaju prijatelji, susjedi, politički angažirani ljudi, istomišljenici po nekim vrjednotama, stvarima ili akcijama, a u znak razumijevanja i međusobnog poštovanja, kad žele dati posebnu pozornost nekim životnim i karakternim vrijednostima, kad naume krenuti u neki poduhvat, ili, pak, kad im prijeti neka zajednička opasnost. I vlastoručno ga potpisuju, kao dokaz njegovog poštivanja, koje jamče svojom čašću i obrazom. Time bi članovi Saveza mogli biti i pojedinci i udruženja i stari i mladi i grupni i pojedinačni…ali samo oni koji imaju čast i obraz…i zajednički cilj. Time je sve rečeno);

-osnovati Fondaciju za pomoć nezaposlenima i gladnima (neku vrstu „kase uzajamne pomoći“), u kojoj će se prikupljati sredstva za pomoć onima koji ju najviše trebaju ( bez da ju se potkrada);

-otvoriti više „Narodnih kuhinja“ za osiguranje barem jednog toplog obroka gladnima, kojih, nažalost, ima sve više;

-održavati redovite „Javne tribine“ o stanju u Gradu, istinito i objektivno sagledavati probleme, i donositi prijedloge mjera za rješavanje situacije (nešto poput „Narodnih fronta“ nakon Drugoga svjetskog rata);

-obnoviti davno osnovani „Plenum građana“ i osigurati mu pravo na javnu riječ i javno djelovanje, kao korektoru i pripomoć vlasti, i držati ga savjetodavnim tijelom „Saveza za Mostar“;

-povezati se sa odgovarajućim institucijama Međunarodne zajednice i Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strasbourgu i tražiti pomoć za rješavanje situacije, jer sami, za svih ovih zadnjih godina, niti ste mogli-niti vam je bilo dopušteno.(Ne može se problem jugozapadnog dijela Europe riješiti, bez da se, prethodno, ne riješi problem RBiH, a posebno Mostara). Josip Broz je to nazivao MIROLJUBIVA KOEGZISTENCIJA. Ali, tko se, danas, više i sjeća Broza… i po mudrosti i po dobru?

Ima još puno toga što bi trebalo učiniti, ali mi se ovih nekoliko prijedloga čini nekako najprječim, danas. Sve ovo treba izvesti do narednih izbora, kakvi god oni bili. Ali najprije, treba svima biti jasno: NIKAKVO NASILJE, PALEŽ, TUČNJAVA, PROGON, IZAZIVANJE… ne dolazi u obzir. To, ne samo da nije u skladu s demokratskim načelima današnje civilizacije, to nije u skladu ni s osnovnim mostarskim tradicijama. Neki možda jedva i čekaju da se to dogodi, kako bi i dalje, vašu ispravnu borbu za život dostojan čovjeka, prebacivali sa socijalnih na nacionalne uzroke.

Može li se to izvesti u Mostaru? Gledajući na današnje stanje mislim da je to teško izvodivo, ali, ipak, ostaje nada. Nada da je „pravda spora-ali dostižna“. Nada da će Narod, konačno, početi razmišljati svojom glavom kad mu „dogori do nokata“. Ali, ostalo je, barem, svjedočenje za povijest da je Narod u RBiH, nakon toliko godina „Daytonske BiH“ konačno „imao petlju“ izaći na ulice i reći „Dosta je više“. Povremeno se to događa u Mostaru, na Španjolskome trgu. Makar da nema posebnih rezultata, ipak se kreće. A i to je nešto. Narod bi morao postati svjestan, (kako austrijski filozof Viktor Frank zapisa), da:

“Ne možemo birati svoje okolnosti,

ali možemo birati svoj stav.

I kada nam je sve drugo oduzeto, čovjek i dalje ima svoju

posljednju slobodu, a to je sloboda da bira svoj stav

u bilo kakvom sklopu okolnosti.

Ljudi sami donose odluku da nastave dalje, da nastave

s namjerom i željom buditi se sretni i živjeti svoj život, svaki dan.

I zato što vjeruju da postoji neka viša svrha,

neki viši cilj –njihova patnja neće biti uzaludna”.

A taj Narod bi, stalno, trebao imati na umu i onaj davni, povijesni zapis pastora Martina Niemoler-a, iz Drugoga svjetskoga rata:

„Kad su Nacisti dolazili po Komuniste, šutio sam,

jer nisam bio Komunist.

Kad su dolazili po Socijal-demokrate , opet sam šutio

– nisam bio Socijal-demokrata.

Pa kad su dolazili po Unioniste, opet sam šutio,

jer nisam bio Unionist.

Kad su došli po Židove, opet sam šutio,

jer nisam bio Židov.

I kad su, konačno, došli po mene,

više nije ostao nitko da bilo što kaže.“

Krivnja je na političarima i vjerskim vođama

Međutim, najveća je krivnja, a i sramota na onima koji već desetljećima stvaraju ovakav ambijent, tj. na političarima-nacionalistima, na vjerskim „vođama“, na učiteljima i sustavu obrazovanja i na „kvazi- intelektualcima. Zašto se nitko iz aktualne vlasti, a niti iz parlamentarne opozicije ne usuđuje javno ukazati na sav užas koji se događa u oba Daytonska entiteta i na utakmicama i u školama, o kupovanju diploma, o korupciji i nepotizmu, a niti o mnogim drugim negativnim pojavama i ne naziva ih pravim imenom? Zato jer se, od ovdašnjih političara, ne može ni očekivati da išta drugo ponude „svojem“ narodu, koji ih godinama bira, osim nacionalizma i „obrane“ od izmišljenih neprijatelja. Jer oni, upravo tim izmišljenim neprijateljima, drže „svoje narode“ pod stalnim strahom od „drugih i drukčijih“, i upravo tim strahom oni svoje „glasačko krdo“, drže u svojim torovima. I taj Narod, pogrešno (a jednim dijelom i nedovoljno) obrazovan, i uveliko zaslijepljen svaki „svojim“ nacionalizmom, naravno da će biti glavni krivac. A najveći su krivci upravo oni koji su zaslijepili taj Narod, i takvoga, stvarno zaslijepljenoga, poveli u provaliju iz koje će se teško izbaviti, jer ga zaluđuju svojim lažima i praznim obećanjima.

Takvom Narodu, bilo koje provenijencije ili vjeroispovijedi on bio, otvoriti oči može samo ISTINA. Ona jedina može razbiti taj začarani krug nacionalističke mržnje. I onaj tko “svome narodu” želi dobro, mora mu reći i stalno govoriti ISTINU. A kada, jednoga dana, ta istina bude shvaćena i prihvaćena, to će, ujedno, biti i kraj OVNOVA PREDVODNIKA, tj. političkih “elita”( i ratnih profitera), jer su, uglavnom, “iste fele”. To će biti njihov i najveći poraz. A do toga će teško doći, jer, nećemo i nismo se voljni mijenjati, niti prihvatiti istinu, koliko god ona bila teška. A malo je i onih koji danas govore i pišu istinu. Jer, njih se smatra „NEPRIJATELJIMA NARODA“.

Jednom će se, ipak, istina morati prihvatiti. Makar, za neke bilo i „posthumno“.

I, konačno, mišljenja sam i uvjerenja da bi se RBiH morala, a i mogla urediti jedino kao građanska država, s punim ovlastima lokalne samouprave, nipošto ne na razini nacionalnih regija ili županija (kantona)…već na razini jakih zajednica općina, ili, ako  baš moraju biti županije (kantoni), onda one trebaju biti osnovane samo na ekonomsko-razvojnim, infrastrukturno-prometnim, urbano-gravitacijskim i povijesno-tradicionalnim kriterijima. Ja taj novi (i jedini realan) ustroj RBiH, (a to sam, do sada, u više navrata govorio) još dok sam bio i zastupnik/poslanik u Skupštini RBiH vidim ovako:
1. Vlast treba biti podijeljena između centralnih organa vlasti u Sarajevu
(vanjski poslovi, obrana, monetarna politika, zaštita ljudskih prava i sloboda i državljanstvo) i novoformiranih jedinica samouprave (unutarnji poslovi i sve ostale funkcije).
2. Zakonodavna vlast bi trebala biti osnovana na razini Doma građana i Doma zajednica općina (kantona – županija) s paritetnim sastavom naroda u RBiH, a na razini zajednica općina (kantona-županija) zakonodavnu vlast trebala bi imati jednodomna skupština, sastavljena, za početak, po nacionalnoj strukturi iz popisa 1991.
3. Izvršnu vlast bi trebali obnašati Predsjednik i dva potpredsjednika te Vlada, zastupljeni iz sva tri naroda, po sistemu parlamentarnog, a ne predsjedničkoga ustroja.
4. Predsjednik, uz suglasnost oba potpredsjednika (koji se ne rotiraju za vrijeme trajanja mandata, već se na svakim narednim izborima bira predsjednik iz reda drugoga naroda) imenuje mandatara Vlade, a Vladu bira Skupština na prijedlog mandatara, s tim da u istom mandatu Predsjednik Republike, predsjednik Skupštine i predsjednik Vlade ne mogu biti iz jednog naroda.
5. Izvršnu vlast na razini zajednica općina (kantona – županija) bi činili Guverner (Župan) i Vlada.
6. Međunarodno – pravni subjektivitet RBiH trebao bi biti određen Ustavom, u kojemu bi trebale biti točno određene ovlasti i garancija prava zajednica općina (kantona – županija), sa slijedećim temeljnim postavkama:

– RBiH je građanska i sekularna država, zasnovana na višestranačkoj parlamentarnoj demokraciji,
– RBiH je suverena i nezavisna država u međunarodno priznatim granicama, koje su nepovrjedive,
– izvršna vlast je zasnovana po principu parlamentarnog, a ne predsjedničkog sustava,
– suverenost pripada građanima-državljanima RBiH, pripadnicima svih naroda i narodnosti, koji su suvereni i jednakopravni na čitavoj teritoriji RBiH,
– suverenost i jednakopravnost zagarantirani su Ustavom, putem paritetne nacionalne zastupljenosti u izvršnim i pravosudnim organima na razini RBiH, te načelima proporcionalnosti i općeg dogovora (koncensusa),
– na čitavom području RBiH garantiraju se sva građanska, nacionalna i vjerska prava, utvrđena međunarodnim pravom,
– zajamčena je sloboda svih oblika vlasništva i nesmetan protok ljudi, roba, informacija i kapitala.

7. Da bi RBiH mogla uopće biti ustrojena kao država potrebno je osigurati i slijedeće pretpostavke:
– omogućiti fizički povratak, kao i povratak imovine svim raseljenim osobama,
– omogućiti nadoknadu štete svima za uništenu sveukupnu imovinu,
– provesti suđenje počiniteljima zločina genocida i drugih zločina protiv čovječnosti i humanog prava,
– garantirati rad i pravo na privatno vlasništvo,
– poništiti sve ugovora i izjave date pod prisilom o odricanju od imovine ili zamjene imovine,
– oduzeti bespravno i na nepošten način stečenu imovinu, bilo kojeg oblika,
– poništiti privatizaciju i osmisliti najbolji model ponovne privatizacije tvrtki ( na bazi podjele dionica ili voučer-a svim zaposlenicima ili njihovim nasljednicima po utvrđenim kriterijima, pa tek onda otvoriti tržište vrijednosnih papira),
– procesuirati i osuditi izvršitelje gospodarskog i drugog kriminala i
– proglasiti period 5-godišnje obnove i stabilizacije gospodarstva u RBiH uz međunarodnu pomoć i dobrovoljan rad.
Držim da je ovo minimum osnova s kojih se treba početi graditi nova RBiH i novi Mostar. Ovaj prijedlog nije ništa novo. Njega smo, kako rekoh, mi iz oporbe predlagali  i 1995. , ali „nije prošao“. Zato i jeste ovako- kako jeste. Sve drugo bi bilo priznavanje sadašnjega stanja, zasnovanog na genocidu i urbicidu i tzv. «humanom preseljenju», (koje normalni ljudi zovu etničkim čišćenjem), pljački društvene i privatne imovine, nagrađivanju krvnika i ponižavanju žrtve, a u takvoj državi nema sreće sve dok se ne oprosti i ne zaboravi. Oprostiti se može i mora, ali zaboravit se ne može i ne treba…da se više nikada i nigdje ne bi ponovilo.

Naravno da bih se, trkom, vratio u Mostar, kao i svi oni koje poznajem, a razasuti su po svijetu. I radio bih za njegov boljitak sve što bi trebalo, a ja to znam. Međutim, u ovakvoj konstelaciji snaga, odnosa, načina života i povjerenja među ljudima koji danas u Gradu žive…za mene i meni sličnima, očito u njemu nema mjesta. A i što bi jedna grupa starih-umnih ljudi, Mostaraca, mogla uraditi u njemu? Poznato je da se samo od ljubavi ne može živjeti. Od ljubavi se može samo…umirati. Neuzvraćene, naravno, jer, još uvijek, velika se mržnja može primijetiti na ovim prostorima…uz malu dozu trpeljivosti. Barem ja tako osjećam, kad, ponekad navratim.

Znam da je sve pobrojano teško izvesti, ali valjalo bi pokušati, barem nešto, ako se želi boljitak i državi i Gradu.
Eto, to je moje viđenje mogućega ustroja i RBiH i Mostara, „bez fige u džepu“.

Ali što vrijedi, kad sam svjestan da tek „samo lajem-a karavana prolazi“.

Najvažnije je biti čovjek

To kako sam razmišljao i govorio prije devet godina-vrijedi i danas, jer ništa se novoga nije dogodilo.

Ako se iz rata nešto i naučilo, jer, inače-„džaba se krečilo“. I ako se, nakon njega (rata), postane dobrim čovjekom. Čovjekom koji, usprkos svemu, neće mrziti. Koji će voljeti i (o)praštati. Ali, to je, pored svih rana koje smo doživjeli i koje, polako, „zarastaju“, pa se, skoro i ne vide, ostaje, ipak, jedna. Jedina koja nikako ne zarasta. A ne može zarasti, jer joj ne daju, jer ovo društvo ne oprašta činjenicu da je netko i u ratu, a i danas, bio i ostao čovjek. Dobar čovjek.

Čovjek kojemu je ispravan moralni i ljudski zadatak bio i ostao stati na stranu manjine. I pravde. Na stranu ono malo pametnih, ali i nemoćnih, koji nisu mogli ništa uraditi. Zato je, danas, takvih i malo, ali na sreću još ih ima. I oni osvjetljavaju put. Onaj kojim bi trebalo ići. Oni su ono „svjetlo na kraju tunela“ do kojega bi trebalo doći, idući prema njemu, bez bojazni da je to svjetlo, zapravo svjetlo „vlaka koji ide u suprotnom smjeru“. Prema nama samima s prijetnjom da nas „pomete“.

A oni „drugi“, koji su rat i započeli (okorjeli nacionalisti) ostali su poraženi, barem za sad, jer nisu dobili državu za koju su ginuli, ni apsolutne vlasti kojoj su se nadali, niti boljeg života, kojega su željeli (a bio im je obećavan), ni neo-fašizma kojemu su se radovali. A o „ jedenju zlatnim kašikama“ da se i ne govori, osim kod „probranih elita“. Svjesni su da su prevareni od onih koji su ih poveli u rat i kojima su vjerovali, a za njih su rušili i vlastiti grad i vlastitu zemlju i zatvarali i ubijali komšije! I do danas se nisu „pomirili sa sudbinom“, pa se, na različite načine „dovijaju“ ne bi li što „politički ušićarili“.

A „pamet je zašutjela, budala progovorila, a fukara se obogatila“–kako, davno, napisa veliki Ivo Andrić, uz napomenu da se, na ovim prostorima, to događa svakih 50 godina.

Potrošilo se milijarde metaka, na milijune granata, pobilo se više od 150.000 ljudi u RBiH, raselilo se više od 2 milijuna ljudi, ubijani muškarci, silovane žene, paljene kuće, protjerivani „inovjerni“…i, osim ukupno dobivene kazne više od 1000 godina zatvora (od čega 111 samo za UZP) i “ratnih“ mirovina/penzija- ništa drugo nije se dobilo. A do svega toga je doveo…POVAMPIRENI NACIONALIZAM, u kojega su, mnogi, bili povjerovali. A „nacionalizam je najniži oblik društvene svijesti“, odavno je poznato.

Potrošili su nam živote i nemojte im to zaboraviti

Taj rat, kojega su izazvali nedovoljno umni ljudi, uništio je sve nas. I živote naše djece. Raselio, osiromašio, pokopao, a većina je izgubila osjećaj za druge-bližnje. Izgubili smo kulturu, koja se podijelila na kulturu bogatih i kulturu siromašnih. Na kulturu pobjednika i kulturu gubitnika. A što je najporaznije, izgubili smo „komšiluk“, kao temelj povjerenja i života u zajednici. I svi smo, zapravo, poraženi. I nitko da pokaže čak niti trunku pokajanja. Niti da se zasrami, ili, ne daj Bože, zacrveni. Niti da oprost zatraži za sve što je drugom i drukčijem učinio. Čak ni nakon 30 godina.

O svemu tomu mogu posvjedočiti naše izgubljene mladosti. I mladosti naše djece, bespovratno, izgubljene. I mrtve kosti naših roditelja, koji su gladni, prestrašeni i posramljeni otišli pod zemlju. Jer, njihove mrtve kosti (i srpske i hrvatske i muslimanske/bošnjačke) …i sve ostale, srame se, pod zemljom zbog svega što su njihova djeca uradila. Siguran sam.

Oprosti im Grade i svi preživjeli u njemu, jer im njihova savjest nikada neće moći oprostiti. A savjest je „za**ban igrač“. Njom je čovjek postao neslobodan i uvijek opterećen krivnjom. I to je tako, makar da, neki, to još nisu shvatili. Ni naučili, niti prihvatili. I nikada neće, jer je savjest izvan dosega njihovoga uma.

Osobno bih želio da se sve ovo što se Mostaru dogodilo ne zaboravi. Nikada. Ne iz razloga osvete, jer osveta je prvi znak ljudske slabosti i nemoći. Ne! Već da se ne bi ponovilo. Nikada… i nigdje.. i nikome. I da ostane kao vječna opomena.

I Država i Grad su se počeli obnavljati, puno brže nego li i sam život u njima. Jer, u smislu suživota, kojega smo mi nekada nazivali „uzorno komšijsko vladanje“ i tako bili odgajani, mali su pomaci. Ili, možda, ja „krivo gledam“? Iako sporo i sporadično, počela su se obnavljati zdanja, uz međunarodnu financijsku pomoć, koja se broji milijardama USD dolara (ili EUR-a, svejedno), uz čiju je blagonaklonost, čini mi se, rat i počeo, jer su ga mogli spriječiti. Da su htjeli.

Nacionalizam živi na strahu od drugog i drugačijeg

Takvo je stanje danas, a već je 2023. godina. Gradi se u Gradu i obnavlja se i danas, jer to je u genima ljudskoga roda. Ali, što je sa onim poznatim mostarskim suživotom? Što je sa „komšilukom“ u kojemu su susjedi bili „bliži nego rod-rođeni“? Dobar dio ljudi bi, međusobno, to i htio, ali „strukture“ to ne žele. Ne žele da im se „narod miješa“ sa onim drugima i drukčijima.

Oni žele da se „svatko veže za svoje jato“, a za one koji to ne žele, neće, ili, jednostavno-ne znaju, tu nema izgleda. Ni posla, a niti života. Jer, oni u svojim „jezerima mržnje“ koja su sami napravili najbolje plivaju. Još uvijek. Zato mladi, koji god to mogu…bježe iz svih ovih, novoustrojenih, zemalja, a stariji ostaju, čekajući smrt. I što im ona prije dođe-to je bolje svima. Državi, jer ne mora više isplaćivati ni ono „mizerije od penzije“, rodbini-jer se ne moraju više brinuti o njima, a mladima-jer mogu bez grižnje savjesti otići, da se više nikada ne vrate.

A gdje je tu ljubav, ona poznata, čuvena, mostarska ljubav? Kako se ta ljubav ispoljava danas i prema Gradu i prema njegovim ljudima? Je li život proveden bez ljubavi samo iluzija, ili je, možda, tjeranje inata s vlastitom sudbinom? Može li se, uopće, živjeti ili postojati, bez ljubavi? Ili, pak, svoj vlastitoj ljubavi, usprkos, ako je u drugima nema? I konačno, može li postojati Grad, ili Država, ako ih jedan dio njihovih žitelja, i to onaj brojniji, jednostavno, ne želi? A ne žele ih ni Hrvati-nacionalisti, niti Srbi-nacionalisti, jer se boje da će ih Muslimani/Bošnjaci-nacionalisti majorizirati u svemu, pa Hrvati-nacionalisti (potpomognuti svojom “rezervnom domovinom“- Republikom Hrvatskom) žele imati svoj tzv. „treći entitet“, kao konstitutivan narod u RBiH (iako ih je sve manje, jer se sve više iseljavaju, a najviše u Republiku Hrvatsku), ili, poput Srba-nacionalista (potpomognutih svojom „rezervnom domovinom“-Srbijom), koji su, Daytonskim „bezrazumom“ (kako sam ga nazvao u doba njegove „ratifikacije“ u Skupštini RBiH, 1995.), dobili, unutar RBiH, svoju „Republiku srpsku“, dok u tzv.„drugom entitetu“-Federaciji BiH (zajednici Muslimana/Bošnjaka i Hrvata u RBiH), Muslimani/Bošnjaci imaju značajnu većinu. I sve se vrti u „začaranome krugu“, iz kojega nema izlaska. Svi se nekoga (ili nečega) boje i ostaju čvrsto zabarikadirani iza propalih i neuspjelih projekata, „nacrtanih“ još 1992. i 1993. A one „Ostale“ kojih ima, uz jedan dio i Srba i Hrvata i Muslimana/Bošnjaka, koji nisu nacionalisti, kao i obično, nitko ništa i ne pita. A iza ovoga političkoga „rašomona“ stoje najveće nacionalne stranke u RBiH, potpomognute svojim „bratskim satelitskom strankama“, radi čijih je pogrešnih-nacionalističkih politika i započeo rat. Sve se one kunu u „demokratičnost i jednakopravnost“, a od toga…ništa. Mogu li, zaista, uz ovakve preduvjete, uopće postojati i Grad i Država?

Nisam siguran. Zato i postavljam tisuću pitanja samome sebi, koja mi se sama nameću.

A u svemu tomu, negdje, su se izgubili i RBiH i moj Grad, onakvi kakve ih ja pamtim. Ponekad ih sretnem samo na grobljima i haremima. Ili sam se, možda, i ja izgubio, pa se sada, pišući o njima, pokušavam pronaći?

Gradimo mostove među ljudima

A za uspostavljanje „normalizacije“ života potrebno je sasvim malo. Malo više iskrenosti, malo više povjerenja, malo više razumijevanja, ali i puno više htijenja da se Grad, ponovo, učini gradom i Država-državom. I iskrenoga zajedništva, naravno. Jer, bez toga…ne ide.

Ipak se, pomalo, kreće. Sporo, selektivno i…nekvalitetno, pogotovo kada su u pitanju „javni radovi“. Izgrađeni su novi „stari“ mostovi. Obnovljene su neke od stambenih zgrada i bogomolje svih triju naroda, pa i Saborna pravoslavna crkva, nakon 30 godina. Grade se i neka nova zdanja, počesto i na mjestu onih „starih“-srušenih. Mijenja se i „krvotok“ Grada. Ali, industrija je uništena u tolikoj mjeri da će se, više, teško moći obnoviti, a i pokradena je. A bez industrije, nema ni dobroga života, pogotovo bez dobrih i vrijednih radnika-stručnjaka koji bi u njoj radili. Škole su se „podijelile“ po nacionalnostima, a neke su, čak, ostale i na istome mjestu kao „dvije škole pod jednim krovom“, zasnovane na različitim „nastavnim programima“ i, ujedno, i „različitim istinama“ (bez obzira što postoji smo jedna istina, koju se malo tko usudi javno izreći, jer ga, onda, drže za neprijatelja, oni kojima ta istina „nije po volji“).

Djeluje i „Koledž ujedinjenoga svijeta“ (United World College-Mostar), od 2006. Udvojeno je i visokoškolsko obrazovanje, pa tako postoje i Sveučilište u Mostaru, na zapadnoj strani Grada (sa desetak fakulteta u kojima izvode predavanja, pored nešto domaćih i gostujući profesori iz Republike Hrvatske) i Univerzitet „Džemal Bijedić“, na istočnoj strani Grada (sa približno istim fakultetima u kojima, također, predavanja izvode, pored nešto domaćih i gostujući profesori iz Sarajeva).

Prvi na Hrvatskom, a drugi na Bosanskome jeziku, makar da je razlika između njih, po jednome znanstvenome radu zadarskoga profesora i akademika, rođenoga Sarajlije, Dalibora Brozovića, iz 1990. godine, samo 4%. To je, praktično, isti jezik. Ali, hajde ti to objasni nacionalistima! Grad je, i nakon prestanka „pucanja“, ostao podijeljen na dvije „ONE STRANE“. I svaka od tih „onih“ strana, vođena svojim političkim „elitama“ (koje, međusobno, „savršeno funkcioniraju“), zagovara samosvojnost svoje strane i pritajeni animozitet prema onoj drugoj. I svaka, potajice, sugerira „što rjeđe prelaženje mostova iz sigurnosnih razloga“, pa se, tako, na gradski derbi između FK „Velež“ i HNK „Zrinjski“ zna ići, organizirano, autobusima, ponekada i pod policijskom pratnjom, umjesto da to bude praznik nogometa.

A neki, danas dvadesetpetogdišnjaci, govore i da „nikada nisu bili na „onoj strani“, bez obzira o kojoj se strani radi. Grad ima i kazalište i pozorište, a tzv. „miješani brakovi“, po kojima je Grad bio poznat prije rata (po nekim izvorima bilo ih je oko 42%), postali su prava rijetkost. Incident, rekao bih. Dogode se, tek, tu i tamo, jer ljubav, ipak, ne bira nacion, kao svoj temelj, baš svaki put. Izbori za Gradsku vlast su se, iznova, održali, nakon dvanaest „gladnih“ godina, ali kao i da nisu, jer je bilo žalbi, ustanovljene su prevare i krađe u rezultatima i „dopisivanje nepostojećih glasova“ favoritima nacionalnih stranaka SDA i HDZ-BiH, ali su se, ipak, nekako „sastavili“ i tko zna kako će se i kada ovakvo „upravljanje“ Gradom završiti.

Vlast, ipak, povremeno profunkcionira, jer vlada „interes novca“, pa kakav-takav. Međunacionalna netrpeljivost, kombinirana s mržnjom, a koja je bila i uzrok svemu što se u Gradu dogodilo u ratu, počela se, iznova, obnavljati „prosipanjem“ uvrjedljivih poruka, potpuno pogrešno odgajane mladosti, zasnovane na netrpeljivosti i reviziji povijesti/historije iskazivane „grafitima“ i novim nazivima „starih“ ulica. I povremenim, noćnim napadima i činjenju šteta, rušenju spomenika i zastrašivanjem. Uglavnom, čini se, sa zapadne „one strane“, prema istočnoj, iako se znaju dogoditi i na zapadnoj „onoj strani“ neke neugodne stvari.

Ne znaju se točno počinitelji, jer policija nije, ni do danas, niti jednom pronašla, a ni imenovala izgrednike. A bez toga-nema ni presude, ni osude, a niti kazne. Svatko okrivljuje „onog drugog“. A aktualna vlast šuti i to ne sprječava, ne rješava i ne kažnjava. Kao da se ništa i nije dogodilo. Tako to, još uvijek, biva u Gradu, istina nešto rjeđe nego li ranije. I nikome ništa. A čini se da i neće biti ništa. Jer, utjerivanje straha u Narod, izgleda, najbolji je „recept“ za održavanje “statusa quo“. Pa dur-dur.

Međutim i pored svega rečenoga, mnogi će se Mostarci (tzv. „tiha manjina“), danas, suglasiti sa jednom davnom porukom glumca Rade Šerbedžije (koji je, nedavno, održao i svoj koncert u prepunoj dvorani u Mostaru):

„Ja nisam ništa izgubio. Nije me briga

za državu, ni za nove države,

ni za komunizam, niti za kapitalizam.

Briga me je za narod. Za ljude, za prijatelje.

Imam svoja sjećanja,

svoje prijatelje i svoje uspomene.

(Rade Šerbedžija: „U svom filmu“, HTV1, 14.01.2020.)

A već odavno, ovdje, nema ni Grada, niti Države. Barem ako se gledaju njihove temeljne definicije. I nije to samo slučaj sa Mostarom. Ista je stvar i sa Sarajevom, Zagrebom, Splitom, pa i Beogradom i Podgoricom, istina u nešto manjoj mjeri. Ili bar ja to nisam dobro „upratio“. Nacionalizam je „poklopio“ naš, kakav-takav, tzv. život. Ali, moramo biti svjesni, i dobro zapamtiti, da na sadašnji način, ni država, a niti gradova ne može biti na ovim prostorima, u kojima su se stoljećima međusobno „miješala“ ova balkanska plemena, izuzev onakvih, kakvih su nam ih izborili u Drugome svjetskome ratu i „u amanet“ (kao baštinu, zakletvu i na staranje) ostavili, već odavno mrtvi, partizanski borci-delegati iz Mrkonjić grada, one davne 1943., kada su, “zlatnim slovima”, zapisali da BiH nije „ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska“…ili je neće biti. A ne može je… ne biti. Ona, kao ni ovaj Grad, ne može biti vlasništvo ni jednoga pojedinca, niti jedne nacije, ni partije, niti stranke. Ona ne može, pa samim tim i neće biti vlasništvo samo jednoga naroda. I upravo zbog toga: „građanska Bosna i Hercegovina je jedina opcija koja nas izvodi iz stanja bijede, siromaštva, kriminala i korupcije u pravnu uređenu i srednje razvijenu državu u kojoj će se svaki njezin građanin osjećati kao svoj na svome na svakom njezinom pedlju, gdje će svi njezini građani biti ravnopravni pred zakonom i jednaki u pravima. Nikakvi etnički identiteti ne mogu biti garanti uživanja većih ili manjih prava od bilo kojeg drugog bh-sugrađanina. Na ovom principu su izgrađene gotovo sve demokratski uređene zemlje svijeta“- kako netko nedavno zapisa.

– Vaši sinovi Dragan i Damir, po uzoru na Vas, rekli bismo, javnim djelovanjem propituju stanje u kojem se naše društvo nalazi i trude se da ga učine boljim. Dragan to već odavno čini knjigama, javnim angažmanom i aktivizmom, a i Damir onoliko koliko mu umjetnička forma to dopušta. Kako gledate na to?

 Ponosan sam na svoja dva sina. Damir je Mostarac od svoje treće godine života (kada smo se, polovinom 1975., iz Splita vratili u Mostar) i tu proveo sve svoje formativne godine do početka rata-eksplozije „cisterne“ (03.04.1992.). Pripadnik je one generacije mostarske mladosti koja nije imala ni maturu, ni maturalnu zabavu, niti maturalnu ekskurziju, generacije odgajane rajinskim odgojem, društveno korisnim radom, sportom i zadojena onim poznatim „genom“ Mostarske gimnazije. Trenirao je karate, vaterpolo i tenis, učio svirati klarinet i saksofon u Muzičkoj školi, sudjelovao je u radu Teatra mladih, odlazio, odmalena, na utakmice Veleža, u Narodno pozorište i Pozorište lutaka. Živio je „život Grada“ punim plućima i bio jedan od najboljih đaka Mostarske gimnazije svoje generacije.

Diplomirao je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i član je HNK u Zagrebu već preko 20 godina, a nedavno je magistrirao i režiju dokumentarnoga filma na istoj Akademiji. Kao glumac odigrao je nekoliko zapaženih uloga na „daskama koje život znače“ u matičnoj kući, ali i kao gost u „East-west teatru“ (Harisa Pašovića) iz Sarajeva, glumio je u nekoliko TV-serija i filmova, a za svoj prvi dokumentarni film „Čekaj me“, snimljen o njegovoj baki- zadnjoj živoj mostarskoj SKOJ-evki i našim obiteljskim odnosima u novonastalim uvjetima raspada bivše države, u „studentskoj kategoriji filma“ dobio je 5 najvećih nagrada na festivalima dokumentarnog filma u međunarodnoj i regionalnoj kompeticiji.

Za svoj drugi dokumentarni film, također u studentskoj kategoriji, „Dezerteri“, a koji je snimio na temu ratne tragedije Mostara i svoje gimnazijske generacije u njoj, koja je, sve do jednoga, napustila Mostar 1992., otišla u svijet i tamo odrastala, učila, zaposlila se i pisala pisma Damiru, dobio je nagradu za najbolji dokumentarni film u 2022. godini za Južnu i Istočnu Evropu na festivalu u Jihlavi (Češka), a među kandidatima je za nagradu i na ZAGREBDOX-u, koji se, upravo, održava u Zagrebu. Barem ako je suditi po javnim kritikama.

On i njegova generacija, razasuti diljem svijeta (kako se kome „posrećilo“) postigli su zapažene uspjehe na studijima, ali i u profesionalnome životu nakon njihovoga završetka, pa su lani obilježili tužnu 30-tu obljetnicu svojega „ispita zrelosti“, koji i nije bio održan. Zato su tužni i nesretni…ali idu dalje. I trude se zaboraviti tu nesreću, makar da ne mogu. Osuđeni su raditi i graditi strana društva i strane zemlje, jer u svome gradu i svojoj zemlji za to nemaju izgleda. Živi i radi u Zagrebu i sanja svoj Mostar.

S druge strane, Dragan je jedini rođeni Mostarac u našoj obitelji. Bio je 5. razred osmogodišnje škole kada sam obitelj, 13.05. 1992., prebacio u djedovu kuću u Lumbardi, a ja se vratio u Mostar, gdje sam bio zapovjednik Civilne zaštite. U gradu Korčuli je završio osmogodišnju školu i Gimnaziju, a u Zagrebu, na Hrvatskim studijima diplomirao na Odsjeku za povijest.

Magistrirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na kojemu je i doktorirao. Radio je 10 godina na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu, gdje je bio izabran i nazivno zvanje docenta kod profesora Drage Roksandića i radio na međunarodnom projektu „Triplex confinuum“. Bavio se, jedno vrijeme i politikom u Republici Hrvatskoj i bio je osnivač i prvi predsjednik stranke „Nova ljevica“. Nakon što mu (iz političkih razloga), nije produljen ugovor na neodređeno vrijeme na Filozofskom fakultetu u Splitu, par mjeseci je radio kao voditelj arhiva Srpskog narodnog vijeća kod prof. Milorada Pupovca, a onda počeo pisati i, danas, radi kao „freelancer“, živeći od pisanja.

Pored toga što je napisao 10 knjiga (za „Između crvenog i crnog-Split i Mostar u kulturi sjećanja“ dobio je 2014. nagradu „Mirko Kovač“ u Rovinju za najbolju knjigu mladog autora, a za esej“ Je li moguće pomiriti antagonizirana društvena sjećanja?“, iz knjige „Libanon na Neretvi: kultura sjećanja i zaborava“ prvi je dobitnik nagrade „Zdravko Grebo“ 2019. u Sarajevu), dobitnik je „Plakete 14. februar“ grada Mostara i nagrade „Mimar Mira“ Centra za mir i međuetničku suradnju iz Mostara, a piše i redovite kolumne za „Telegram“ iz Zagreba, „Oslobođenje“ iz Sarajeva, „Peščanik“ i „Nedeljnik“ iz Beograda i voditelj je talk-shaw emisije „U kontru s Draganom Markovinom“ na TV „O-kanal“ iz Sarajeva.

Živi između Mostara, Splita i Korčule, a vjeruje i sve čini što je u njegovoj moći da Mostar postane grad vrijedan življenja u njemu. Ne bavi se politikom, iako se politika bavi njim, kao javno angažiranim aktivistom.

Makar da smo sva trojica, odavno, na meti nacionalista, koji po raznim portalima, često, pišu neistine i objede na naš račun, jer su naši stavovi i razmišljanja o nacionalizmu, moralu, životu u Gradu i, općenito, o RBiH sasvim oprečna od njihovih, ne obaziremo se na to, pišemo i govorimo istinu te predlažemo rješenja koja bi mogla, koliko-toliko, popraviti život ljudi na ovim prostorima. Mi, kao i većina Mostaraca iz naših triju generacija, „ustrojeni“ smo mostarskim duhom i zadojeni mostarskim genom, volimo svoj Grad i brinemo o njegovoj sudbini gdje god da živimo, nesretni zbog svega što se u njemu još događa, ali i duboko uvjereni (i ustrajni u želji) djelujemo javno (svaki na svoj način) da se situacija, ondje, što prije popravi, kako bi Mostar, s ponosom, mogao nositi, iznova, onaj davni i dobro znani transparent: OVO JE MOSTAR.

Eto, „Dixi e salvavi animam meam“- kako bi rekao dični fra Luka Markešić, uvijek kada bi govorio (ili pisao) istinu.