Na današnji dan, 2016. godine, napustio nas je dr. Zlatko Skikić.

U znak sjećanja na Skiku, objavljujemo tekst koji je povodom njegove smrti 02. septembra 2016. godine napisao novinar Alija Behram.

Piše Alija Behram:

„Gdje god da odem, živjeti bez Mostara je teško. Čudesna je to i vjerovatno do kraja nikad objašnjiva i neraskidiva veza čovjeka i Grada koju stalno iznova ali uzaludno odgonetam. Zato se, barem na ljeto, s nestrpljenjem i žarom kakvu valjda još imaju jedino djeca, obavezno vraćam na Neretvu da iznova napunim dušu… A kad se sve ovo smiri, kad okončamo karijere, eto mene u Mostar zastalno…“

Ovako mi je, s nostalgijom, ali i neskrivenom radošću što je „opet sa svojima, sa dragom rajom“, prošlog ljeta otvorio dušu uvaženi mostarski ljekar, Zlatko Skikić, za raju tek dovoljno i skraćenica – naš Skika, obećavajući po ko zna koji put da ćemo konačno sjesti i pred kamerama detaljnije prisjetiti čuvene ratne mostarske bolnice i njenih heroja u bijelom.

„… Istina je, ta priča i danas zaslužuje široku pažnju !“ Složili smo se i tada da nikad do kraja nije ispričana priča o tome šta je Ratna bolnica značila za Mostar i Mostarce onih paklenih 90.tih kada je tragedija ubijenog i porušenog Mostara još jedino mogla – mirne duše, da se poredi sa tragedijom Hirošime. Ali, taj intervju se nije dogodio. Da li je ovaj novinar – još i kao neposredni svjedok tog teškog vremena, trebao biti uporniji i više insistirati da do intervjua dođe, ili je prepoznatljiva, urođena Zlatkova skromnost, život tihog, povučenog čovjeka bez pompi, nagrada i priznanja… unaprijed odredila ishod cijele priče, teško je sada reći. Tek, u petak, 2. septembra dvijehiljadešesnaeste prijepodne, gradom je prostrujala tužna vijest: napustio nas je naš dragi Mostarac. Naš dobri i plemeniti Skika ! Izgubio je borbu sa opakom bolešču pod krovom Regionalne bolnice „Dr. Safet Mujić“, do zadnjeg trenutka okružen pažnjom najbližih i svojih radnih kolega. Iz dalekog Dubaija vratio se u svoj Mostar da zauvijek ostane pod mekotom i u tišini borova u Sutini…

Ljudi će doći, poneko će nešto i reći, ali jedno pouzdano znam: istorija mostarskog zdravstva, i ne samo zdravstva, nego svaka prava istorija teških vremena koje smo proživjeli, upisat će njegove zasluge za Mostar zlatnim slovima… Tako je uvijek bilo, tako mora biti.

Otišao je, nema sumnje, jedan od onih Mostaraca koji su cijeli svoj život bili posvećeni ljudima i pomaganju slabima, bolesnima i nemoćnima. To je bilo njegovo iskonsko opredjeljenje, to je bio čisti i nepatvoreni entuzijazam, to je čisto otvoreno srce koje se nudi i daje ljudima. Tako je sa ljekarima, tako, valjda, mora i treba biti sa svim čestitim ljudima odanim profesiji koja ih je okupila i zadužila da brinu o ljudima…

Sjećanje na dr. Zlatka Skikića, zapravo oživljava sjećanje ne samo na njegovu ulogu – vodećeg hirurga u nekadašnjoj Ratnoj bolnici na lijevoj obali Mostara (u zgradi Higijenskog zavoda) nego na sve njegove brojne kolege i kolegice – istinske heroje u bijelom toga teškog vremena s kojima sam na neki način i sam dijelio sudbinu zatočenog i ubijanog Mostara. Znam da bi se Zlatko sada sigurno složio sa ovakvom ocjenom uz koju, mirne duše, kao svjedok i hroničar dopisujem: ratna mostarska bolnica u Higijenskom bila je neusporediva etička i moralna vertikala ukupnoj agresiji koja se sručila na Mostar, devedesetih… Pouzdano znam da bi se sada i Zlatko, mirne duše, saglasio sa ocjenama koje ovdje dopisujem da je ikada došlo do onog našeg planiranog a neurađenog intervjua…

Mostarska Ratna bolnica odigrala je nemjerljivu ulogu u odbrani ovog dijela Bosne i Hercegovine, pružajući medicinsku pomoć i borcima i građanima Mostara i Hercegovine suočenih sa sistematskim granatiranjima i neviđenim terorom i patnjom. Iz ratnog dnevnika bolnice, izdvajam; organizovana je na brzu ruku u neuslovnoj zgradi Higijenskog zavoda u naselju Carina, aprila 1993. Bili su istinski stub odbrane Mostara. Mali tim ljekara i medicinskog osoblja, istinskih entuzijasta i patriota, pružao je medicinsku pomoć i borcima i civilima. Dnevni prosjek evidentiranih medicinskih slučajeva od 9. maja 1993 godine do novembra iste godine bio je šest poginulih i 30 ranjenih Mostaraca, koji su ovdje bili zbrinuti. U tih šest i po mjeseci kroz ratnu bolnicu je prošlo 6.500 ranjenika. Voda je dopremana isključivo noću, a u cijeloj bolnici higijena se održavala pomoću jedne jedine slavine. Operacije su izvođene pod svjetlom sa agregata, nerijetko i pod svijećama ili uz upotrebu baterijskih svjetiljki. Na čelu Ratne bolnice bili su šef saniteta Komande 4 korpusa Armije BiH, dr. Dragan Milavić (anesteziolog) i dr. Dragan Skikić (hirurg). Obavljajući svoj delikatni, humani posao borbe za život, iz te male čete heroja u bijelom njih 12 je izgubilo živote, čak 60 je bilo ranjeno…“

Rukovođeni etičkim principima, radeći u potpuno nenormalnim uslovima rata i stalnog bombardovanja i bez iole značajnije medicinske opreme i aparature ali – dajući sve od sebe, odričući se čak i elementarnih potreba a prije svega – dovoljno sna i odmora između nebrojenih a hitnih intervencija, cjelokupno osoblje Ratne bolnice i saniteta izvojevalo je tešku bitku za život i odbranu grada i njegovih građana…

Tek pred ovim teškim i neumoljivim činjenicama novinar lako može da zaključi zašto dr. Zlatko Skikić nije želio „sam pred kamere“. Zašto se ustezao da sam govori o Ratnoj bolnici kao svjedok tog vremena, čak iako je bilo rezona jer je bio vodeći hirurg kome je bio – htio ne htio, tada namijenjen najveći broj operacija. Bez obzira što su bile svakodnevne i svakonoćne, bez obzira koliko su bile teške i delikatne…Posigurno znam da bi ga tek osokolila prilika da se, pred kamerama, zajedno s njim okupi cijela ta nevelika četa njegovih kolegica i kolega, koji su zajedno sa njim na svoj način branili ljude i branili Mostar. I u toj neravnopravnoj borbi urote i zla protiv grada i njegovih građana, pobijedili. Tek bi tada, čvrsto vjerujem, doktor Skika i sam otvorio srce…

I dok se ovim tekstom opraštam od dragog i poštovanog humaniste i nadasve – čovjeka, učini mi se kao da me i sam doktor uvjerava kako bi bilo lijepo da se, uz njegovo ime, makar i u prilici posljednjeg opraštanja – dopišu i imena njegove medicinske sabraće u zajedničkoj nevolji koja je skolila, ali na kraju i odbranila grad. Iz dnevničkih rukopisa Ratne bolnice, i uz nadu da neću pogriješiti ili ispustiti ime nekog od njihovih saplemenika iz tog burnog i teškog vremena koji su, uz rame sa Zlatkom Skikićem i Draganom Milavićem ispisivali valjda i najljepšu i najhumaniju stranicu mostarske ratne medicinske hronike, dopisujem imena Zlatkovih kolegica i kolega, od kojih nekih više nema među živima, ali pouzdano znam da će svi živi iz tog časnog stroja doći danas na Gradsko groblje Sutina kako bi se oprostili od svog prijatelja i poklonili sjenima kolege s kojim su ratne 92.ge i 93.će dijelili dobro i zlo. Za odbranu života, za čast ljudskog dostojanstva i opstanka i za odbranu Grada…

(Iz Dnevnika Ratne bolnice…) U ratnoj bolnici Mostar bili su angažovani ljekari: Dragan Milavić, Zlatko Skikić, Hafid Konjhodžić, Faruk Rizvanbegović, Bajro Sarić, Snježana Milavić, Edina Duraković, Emela Mujić, Semir Humo, Malina Fočić, Zlatko Guzin, Edin Lakišić, Zoran Puzić, Nusret Džeko, Adis Muslibegović, Almira Čamdžić, Ibro Obradović, Jovica Rajkov, Ismet Ademović, Salko Vele i Mirsad Rahimić. Medicinski tehničari i sestre članovi tima Ratne bolnice: Šefik Čorbadžić, Arif Jelovac, Mugda Kazazić, Jadranka Kevrić, Mila Klarić, Enisa Lerić, Amira Gušo, Raiza Gosto, Enisa Aršinović, Sevda Omerika, Emil Granić, Ševko Taslaman, Nijaz Buzaljko, Alma Bjelica, Linda Petrović, Habib Dvizac, Sead Kuštrić, Tanja Kanjiža, Meho Lerić, Mila Pajo, Sunita Suhonjić, Alma Rašidović, Gordana Lazarević, Amra Muratović, Ekrem Mušić, Dervo Macić, Slobodan Pantić, Mufera Popo, Suada Dedić, Ahmed Spahić, Halil Brkan, Heta Škoro, Haris Hadžić, Sabaha Hadžić, maja Vejzović-Škoro, Aida Krvavac, Majda Selimotić, Sejo Trbonja, Zerina Začinović, Lejla Patak, Lejla Kajtaz, Ekrem Tabaković, Nadija Pašić, Ajša Sefić, mahmut Redžić, Nino Lukić, Samira Oručević, Džida Fazlić, Sabira Salčin, Ajlina Puzić, Džulsa Džubur, Oksana Rahimić, Lejla Oglić, Senija Mahmutović, Ajša Ništović, Andja Panić, Ifeta Škoro, Enes Jelovac, Nataša Jekić, Nerma Spahić, Meaz Begović, Hasan Kajić, Đani Hadžiomerović i Adnan Repak…

Pored medicinskog osoblja, svoj doprinos dali su i vozači, električari i drugo osoblje…(Ako ih uopšte ima, neka mi oproste oni koje bolnički dnevnički zapis nije upisao. To može biti samo omaška i ništa više…)

Danas, kada se Mostar oprašta od svog čestitog i uvaženog sugrađanina kojem nikada nije dovoljno glasno rekao hvala, a kamoli da mu je o revere srca okačio kakvo zasluženo priznanje – kao ni njegovim kolegama iz nevelike pobrojane čete mostarskih heroja u bijelom, znam da će na Sutinu doći brojni njegovi sugrađani. I znani i neznani. Kao i Skika, tome bi se radovao svako kome je suđeno da odlazi. Znam da će doći ne samo oni kojima je neposredno pomagao da zacijele teška ranjavanja – i njihova djeca, nego i brojni drugi Mostarci koji su, zajedno sa Skikom, bili nevino osuđeni na teška stradanja i posrtanja zajedno sa svojim voljenim gradom…

Doći će da mu iskažu poštovanje i da ga posljednji put isprate i zagrle, kao svog dragog, neprežaljenog poštovanog sugrađanina. Zlatko Skikić više nije sa nama. Njegovo izmučeno srce nije izdržalo jer je nosilo pregolem teret patnje i ljubavi za jednog čovjeka. Porodica, prijatelji i Grad izgubili su divnu i čestitu osobu, ali će s ponosom čuvati uspomenu na Skiku koji je sve svoje poslove radio i obavio kako i dolikuje – čestito i do kraja…

Za dobro Grada Mostara i njegovih ljudi…