Tokom 2021. i 2022. godine organizacija EPI (“Everyday Peace Indicators” /“Svakodnevni pokazatelji mira”) je zajedno s facilitatorima iz Mostara sprovela jednu studiju u 7 različitih mjesnih zajednica (MZ) u Mostaru. Oni su zamolili mještane da im kažu koji su to, po njihovom mišljenju, pokazatelji ‘mira’ ili ‘zajedničkog života’ u njihovim zajednicama. Predloženi su stotine pokazatelja, a nakon toga je oko 50 ljudi iz svake od mjesnih zajednica glasanjem odredilo kojih 20 smatraju najvažnijim za svoju zajednicu. EPI je 2023. godine angažovao po jednu osobu iz svake od ovih sedam mjesnih zajednica da razgovaraju sa svojim komšijama/susjedima i saznaju zbog čega su ti pokazatelji važni u njihovom svakodnevnom životu. Sljedeća foto priča jedan je takav uvid. Navedena imena su pseudonimi.
Ovo istraživanje dio je projekta Mostar – Prostori koji pokreću, koji implementira People in Need Bosnia and Herzegovina sa partnerima Everyday Peace Indicators, OKC Abrašević, Agencija lokalne demokratije Mostar, i NEŠTO VIŠE uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
Djevojke iz Podhuma
Pokazatelji mira MZ Podhum
Indikator: Žena iz Podhuma i poslije rata ima iste prijatelje koje je imala i prije rata
Facilitator: Anamarija
Ovu temu sam odabrala jer je to istina! Ispičat ću vam moju priču o tri prijateljice iz ISTE zgrade.
Početkom sedamdesetih doselili smo se u Gupčevu ulicu, tata, mama i ja. Nakon zajednice u kojoj smo živjeli s pola familije, stan nam se činio ogroman, kao dvorac. Dok smo unosili stvari u stan tako smo upoznavali komšije, koji su djelili istu radost kao i mi. Pomagali ako zapne s nekim komadom namještaja ili samo onako koju „komšijsku“ riječ razmjenimo usput. Hodajući tako gore-dole, ugledala sam djevojčicu s drugog sprata, koja mi je stidljivo mahnula. Kad sam se vraćala s vrećicom mojih igračaka tu je bila još jedna djevojčica. Obje su bile sitnije od mene, pa sam zaključila da su mlađe od mene, dječija konstrukcija. Ćao, ja se zovem Anja, ovo je Sonja, a kako se zoveš ti? Ja se zovem Nela. Od tog dana počelo je prijateljstvo, kako će se kasnije ispostaviti, kao cjeloživotno. Bile smo generacija, zajedno u vrtić, na dvorište, kasnije školu, čak i razred. Svi nestašluci i dječje „majmunjarije“ su bile ostvarive u Podhumu. Bašta na sve strane, tako i voća. Nismo jednom uskočili u Brekinu ili Raljevića baštu/voćnjak i malo se zasladili trešnjama, šljivama ili kajsijama. A o organiziranim bitkama s rajom iz žute zgrade „žutunci i crvenci“ … to se i danas spomene kad se sretnemo. Nikad se nijedna „tuča“nije završila kobno, jer je uvijek jedna mama „sišla“ i sve nas „uredala“.
Vrijeme je prolazilo, a djevojčice su postajale djevojke. Igru u dvorištu su zamijenile šetnje, izlasci u kino, pa na kolače. Al’ „trio fantastikus“ je i dalje bio skupa. Čak ni Anjino preseljenje u Sarajevo nije razdvojilo cure iz Podhuma. Pisma su se redovno pisala, praznike i raspuste provodile smo skupa. Naravno, to bi nam prošlo kao treptaj. Dok svaka ispriča svoje dogodovštine, kako školske tako i one malo manje školske (o simpatijama), vrijeme je rastanka. Nikad se nismo posvađale, nikad ne razgovarale. Svaka je imala svoje mišljenje al’ se to mišljenje ili stav uvažavalo. Došlo je vrijeme fakulteta. Ja sam upisala Pravo u Mostaru, Sonja Arhitekturu u Beogradu, a Anja je ostala u Sarajevu. Više mjesto susreta nije bio samo Podhum nego Sarajevo, Beograd ili Makarska. Trudile smo se da ispunimo fakultetske rokove da bi mogle uživati u ferijama.
A onda se sve odjednom promijenilo. Počeo je rat.
Sonja je ostala u Beogradu, Anja u Sarajevu, a ja u Mostaru. Poruke su išle preko Crvenog križa. Znale smo da smo žive. Svaka od nas tri imala je svoje strahove, koji su u nekom momentu prelazili u agoniju. Pazila sam Sonjinog tatu dok sam bila u zgradi. Na kraju sam i ja napustila Podhum i otišla u Zagreb. Sonja je došla do moje rodbine u Modriči, javila im da smo mama i ja žive, da je stan izgorio i da smo u Zagrebu. Anja se jedva izvukla iz Sarajeva s obitelji i otišla u Njemačku. Sonja se sa dečkom uputila u Sjedinjene Američke Države. Došlo je do tišine. Svaka od nas vodila je svoje bitke i riješavala se svojih demona.
Tri godine nakon rata, prvi put sam došla u Mostar. S jedne krivine na „Žovničkoj“ cesti ugledala sam jablanove (koji rastu uz rijeku Radobolju)… Obuzela me je neka luda emocija. Preživjeli su! Stajali su ponosno, meni se čini, nekako viši nego što ih pamtim.
Hum je ozelenio. Tih petnaest minuta kojih me je dijelilo od doma bilo mi je kao vječnost. Uhvatila me je panika. Šta ću zateći? Koga više nema? Milion pitanja, a nijedan odgovor. Parkiramo se ispred zgrade. Poneko poznato lice. Na ulazu u zgradu promijenjena tabla naziva ulice. Gupčeva ulica je sada Franjevačka ulica. Lift ne radi. Idem pješke. Dolazim do Sonjinih vrata. Bojažljivo pokucam. Ništa ne čujem. Taman kad sam krenula dalje čujem kako se vrata otključavaju. Stojim u mraku i čekam ko će se pojaviti. Odjednom me je jaka svjetlost obasjala tako da ne vidim tko stoji na vratima. Nakon par sekundi što su se oči priviknule na svjetlost ugledam Sonjinog tatu. Grlimo se. Ulazim u stan koji je nekad bio moja druga kuća. Sve je isto. Razgovor topao kao nekad. Sonjin tata pokazuje mi fotografije… Sonje, muža, djece. Daje mi njenu adresu. Nastavljam dalje do svog stana. Ulazim, osvrćem se oko sebe. Stan je obnovljen. Sve je isto. Došla sam kući. Prošlo je još neko vrijeme dok se nisam za stalno vratila. U međuvremenu pisma su ponovo počela da putuju. Jednog vrelog ljetnog dana na vratima mog stana pojavile su se Sonja i Anja.
Grlile smo se, plakale, smijale, sve odjednom. Dvadeset i četiri sata nismo oka sklopile, jer je bilo tu svašta da se ispriča. Red suza, red smijeha, pa tako u krug. I dan-danas se redovno čujemo i vidimo. Naš susret nije bio ponovno upoznavanje, iako je prošlo dosta vremena, dosta ružnog vremena. Naš je susret bio samo zarez u priči koja traje i danas.
