Iako tih i povučen Aleksa Šantić je bio izuzetno angažiran ne samo na kulturnom nego i na društvenom planu pa čak i u politici. U proljeće 1903. godine sa Ljubom Oborinom putovao je na Cetinje u posjetu knjazu Nikoli sa ciljem da ga zamoli za podršku i intervenciju kod Vlade Turske za odluku Carigradske patrijaršije a u vezi pitanja vjersko-prosvjetne autonomije za koju su se zalagali nekoliko godina.

Taj pokret, u vrijeme austrougarske uprave, za crkveno prosvjetnu i vakufsko mearifsku autonomiju začeo se u Mostaru i imao je odjeka i pristalica u cijeloj Bosni i Hercegovini. Čim se vratio iz Carigrada policija ga je neprestano pratila kako bi utvrdila kud se kreće i s kim se sastaje.

Prilikom pretresa stana zaplijenili su mu dubrovački list „Srđ“ na kojeg je bio pretplaćen, premda list nije bio zabranjen. Nekoliko puta su ga pozivali na saslušanje kako bi izvukli od njega tražene informacije o njegovim vezama. Gradski predstojnik baron Rid tražio je od Alekse usluge kako bi oslabio pokret a pjesnika stavio u poziciju poslušnika.

Izabran od naroda sve tri vjere

Na općinskim izborima Šantić je „ izabran od naroda sve tri vjere“ za mjesto podgradonačelnika grada Mostara. Lokalne novine „Srpski vjesnik“ ga tada optužuju da je položio „servilnu zakletvu“ okupatorima te da je prihvatio uvjete koji ponižavaju. O tim događajima Aleksa piše svom prijatelju Fabrisu Antonu, tako da je iz sačuvanih pisama moguće rekonstruisati pravu istinu.

U tom pismu Aleksa tvrdi da ga je bez njegovog znanja vlada imenovala za podgradonačelnika što mu je baron Rid osobno potvrdio. Međutim, Šantić je Ridu rekao da neće položiti zakletvu niti se prihvatiti tog ponuđenog mjesta ako mu se ne ispune uvjeti.

Kao prvo zahtijevao je da se tekst zakletve prepravi, tako da tekst glasi kako mu njegova svijest nalaže. Kao drugo Šantić je uvjetovao da se postojeći Statut općine preradi u naprednijem i liberarnijem pravcu. Čak je uz to postavio rok do kada se sve to mora uraditi.

Posljednji uvjet je bio da se do izmjena koje je tražio ne izdaju nikakvi važniji akti grada bez njegovog znanja. Fabrisu napominje da je sve svoje zahtjeve poslao pismenim putem kako bi imao dokaz šta je tražio za ponuđeno mjesto u gradskoj upravi.

U suštini ovim veoma složenim zahtijevima Aleksa Šantić je praktično odbio mjesto podgradonačelnika, jer je znao da oni neže biti ispunjeni.

Zlatko Serdarević