Na verandi zgrade nekadašnjeg Muzeja Hercegovina, u petak 19.jula, okupila se ekipa ljudi oko ideje ponovnog pokretanja časopisa MOST u online izdanju (ideju pokreću likovna umjetnica Alisa Teletović i Senada Demirović).
Sa lijepim sjećanjem, sjetom i velikim poštovanjem, tom prilikom, Alija behram govorio je o svom kolegi i novinarskom uzoru Aliji Kebi, dugogodišnjem uredniku MOSTA.
Kako je Behram rekao, bio je jedan od onih prepoznatljivih i zanesenih vizonara, koji su se trudili Mostar učiniti još gradskijim, a mostarsku tradiciju suživota obnavljati, osnažiti i afirmisati, učiniti je besmrtnom…
Alija Kebo: Hiljadu malih Mostara
Zasluge ispisane zlatnim slovima
Bio je Alek – i Aleksa i Jesenjin, Lorka i Nezim Hikmet svoga Mostara i Hercegovine, svoga vremena. Bio je udžbenik ljubavi i bratstva među ljudima – čitavo njegovo djelo bilo je serum protiv mržnje i zla…
Alija Kebo: Hiljadu malih Mostara
“Svi su oni kamenoliki putnici
Duše koje su voljeti htjele
Izgubljene u beznađu
U svjetlosti svijeta
obnevidjele
Ko da razluči javu i san
Da sačuva slike dobro znane boje
Svuda znaci sitosti i obilja
U njihovoj bijedi se – roje
Svaki je – ljetopis pakla
Zapao u šape vučije
S goniocima, do juče, bili jedno,
bili isto, ili nešto malo
drukčije
Pust je i gorak krov tuđine
O, hoće li jednom da mine
taj orkan, taj oblak
nad mezarjem
Alekse i Emine
Šume sjeverna i južna mora
Negdje šeta Suljagina Fata
Možda i bulbul pjeva
To hiljadu malih Mostara
u sjeti i tuzi
sagorijeva”.
“Mostar se 21. januara 2008.godine brojnim prisustvom njegovih sugrađana na Gradskom groblju Sutina oprostio od Alije Kebe, uglednog, dugogodišnjeg rasnog novinara i reportera dnevnika „Oslobođenje“, urednika kultnog časopisa MOST, uz to – pjesnika i književnika, koji je ovaj svijet napustio u subotu, dva dana ranije.
Doprinos Alije Kebe, mostarskoj kulturnoj, književnoj, medijskoj i javnoj sceni uopšte jeste bio veliki i značajan. On je bio jedan od onih zanesenih vizonara, koji su se trudili grad učiniti još gradskijim, a mostarsku tradiciju suživota obnavljati, osnažiti i afirmisati, učinitio je besmrtnom. Čini me radosnim i ponosnim da sam, u mostarskom dopisništvu „Oslobođenja“, u Ulici Huse Maslića na broju 10, bio dio jednog novinarskog kolektiva i društva koje me je poučilo mnogo čemu, a Kebo najviše ovome – da čuvamo i branimo grad jer – kako je, vizionarski znao reći – „neće biti ni nas, ako ne bude grada – po mjeri čovjeka“. Tog velikog i dragog čovjeka razumjeli su samo nevino osuđeni na doživotnu kaznu nostalgije čiju je presudu i on s njima robijao. Njegovo izmučeno srce nije izdržalo. Nosilo je pregolem teret patnje i ljubavi za jednog čovjeka, pa utihlo. Za porodicu, prijatelje i Grad – nikad neće biti utjehe. Njegova je u činjenici da je sve poslove obavio čestito, za dobro ljudi. Da je prošao kroz život sanjajući. Da će biti rumena zvijezda za kojom je i pod kojom je hodio…“
Na Gradskom groblju Sutina, u ime kolektiva Radiotelevizije Mostar, čiji je Alija Kebo bio aktivni saradnik i prijatelj, kao i Centra za mir i multietničku saradnju Mostar kojeg je podržavao, opraštajući se od Alije Kebe, tog 21.januara 2008.godine, rekao samo i sljedeće:
KAD UMIRE PJESNIK, kažu kako umire jedan cijeli svijet.
Svijet satkan od mašte, nadanja i potrebe da se ide uvijek korak dalje.
Aliju Kebu, ljudi će pamtiti kao uglednog, rasnog novinara i reportera, uz to – pjesnika i književnika.
Ali, naš Alija je bio i više od toga.Bio je to čovijek koji je uvijek gledao dalje i pažljivo osluškivao „šta narod kaže“.
Jer u Mostaru je uvijek bilo najvažnije šta o nekome, ili nečemu, misli „raja“.
Alija Kebo imao je taj rijedak dar da prepozna i na pjesnički način izrazi tu misaonu logiku i filozofiju čovjeka i grada.
Kebo je bio gradski, urbani pisac i pjesnik – čovjek koji je iznad svega volio Mostar.
Grad, koji u njegovim pjesmama – pogotovo iza rata, s razlogom slika počesto i tamnim bojama, ali iz koga uvijek na neki način klija i isijava sjeme otpora, prkosa i nade.
Nije se naš Alija pokušavao publici dodvoravati nerazumljivim stilističkim figurama, nego je pisao jasnim i nedvosmislenim porukama.
Alijin žal za Mostarom je – žal za gradom.
ŽAL ZA „HILJADU MALIH MOSTARA“, rasutih širom planete, kako je on to poetski znao reći.
Doprinos Alije Kebe, mostarskoj kulturnoj, književnoj, medijskoj i javnoj sceni uopšte jeste veliki i značajan. On je bio jedan od onih zanesenih vizonara, koji su se trudili grad učiniti još gradskijim, a mostarsku tradiciju suživota obnavljati, osnažiti i afirmisati. Činio je to cijeli svoj život – poučavajući i nas, njegove nešto mlađe kolege u mostarskom dopisništvu „Oslobođenja“ – divnih i prekrasnih sedamdesetih godina – da čuvamo i branimo grad jer – kako je, vizionarski znao reći – „neće biti ni nas, ako ne bude grada – po mjeri čovjeka“.
Nakon tužne vijesti o odlasku Alije Kebe, sa brojnim Mostarcima – Alijinim prijateljima, rasutim po svijetu, podijelio sam tužne vijesti i sjećanja. Znam da bi mnogi od njih dali sve da su danas ovdje sa nama kada ispraćamo Aleka. Stotine telegrama, imejlova, telefonskih poziva – prispjelo je na adresu Kebine porodice, našeg Centra za mir i multietničku saradnju, RTV Mostar, gdje je Alek izgradio svoju neprevaziđenu stvaralačku brazdu. U svakom smislu.
Ipak, zamoljen sam da neke od tih poruka izgovorim pred vama.
ZASLUGE ISPISANE ZLATNIM SLOVIMA: Naš divni Mostarac – sa mjestom boravka u Rimu – Predrag Matvejević – kaže da „književna historija – i ne samo književna, nego svaka prava historija teških vremena koja smo proživjeli, upisat će Kebine zasluge za Mostar – zlatnim slovima“. U svom dirljivom pismu oproštaja, kaže sljedeće: „Sa suzama u očima stišćem ruku njegovim najbližima i grlim ih. Bit ću duhom s vama, u ponedjeljak, u našem Narodnom pozorištu i Gradskom groblju Sutina kada ispraćamo našeg prijatelja i druga Aliju Kebu.
A iz dalekog Čikaga – Alekov drugar i prijatelj – Mugdim Karabeg piše:
„Sa Kebom sam drugovao tri i po decenije u Oslobođenju, i više od jedne decenije preko njegovog i našeg MOSTA. Znam mu i srce i dušu, i novinarsko i poetsko pero… Naš Alek je bio poeta od pete do glave, a sve ostalo bilo je kod njega u rubrici „sporedno“. Za Aleka je poezija bila opojno piće njegovih unutrašnjih duhovnih fontana kojim je stalno iznova rasplamsavao svoju poetsku inspirativnost. Alek će nam, ipak, najduže ostati u sjećanju po ovom zadnjem vremenskom periodu koji ćemo dugo i predugo pamtiti po zlu. Kebo se u svim svojim komentarima u Mostu, i u svojim pjesmama, znao nakostriješiti poput gigantskog bodljikavog ježa protiv zala, a na strani svega što je dobro, lijepo i plemenito.
GORLJIVO JE GRADIO I BRANIO MOST: Kebo je izgorio obnavljajući i braneći svoj i naš MOST. Održavao ga je, uvijek na ivici mogućeg gašenja, ohrabren brojnima iz svijeta koji su slali svoje priloge koji su se poput nabujalih planinskih potoka slijevali na adresu redakcije. Najveću počast preminulom Kebi odaćemo ako Most nastavi i dalje da živi. Zbog toga, radujmo se što je Alija Kebo živio sa nama. I što ima još nas mnogo – njemu slilčnih, spremnih da nadograđuju te svetinje uklesane u srce i dušu Mostara“- kaže, između ostalog, u svom podužem omažu kolegi i prijatelju, Mugdim Karabeg.
UČIO NAS JE DATI SVE A NE UZETI NIŠTA: Iz Eksetera, u Velikoj Britaniji – svoje slovo o kolegi i prijatelju Aleku, ispisuje i Mišo Marić: „Učio me je kako se ide za svojim srcem, ka svojoj zvijezdi. Učio me kako se lijepo sanja. Učio me koliko je slatka čast biti čovjek i koliko je gorko prokletstvo biti pjesnik. Učio me da treba dati sve, a ne uzeti ništa. Bio je antifašista. Bio je idealista. Bio je jednako odan svojoj zbilji i svojim iluzijama koje su samo ljudi poput njega mogli učiniti stvarnim. Bio je Alek – i Aleksa i Jesenjin, Lorka i Nezim Hikmet svoga Mostara i Hercegovine, svoga vremena. Bio je udžbenik ljubavi i bratstva među ljudima – čitavo njegovo djelo je serum protiv mržnje i zla.
NJEGOVI STIHOVI BILI SU VRISCI SVIH STRADALNIKA: „Bio je Alek posljednji iskreni poetski hroničar naše tragedije i posljednji veliki borac za spas naših nada. Nije izdao ni sebe ni druge. Oživio je Most i branio ideale. O njegovo „Slovo urednikovo“ u „Mostu“, hvatali smo se kao o pojas za spašavanje vjere u ljudskost – njegovi stihovi su vrisci svih stradalnika. Pjevao je prepošteno, govorio je preglasno, upirao kažiprstom – počesto ga nisu razumjeli. Nisu mogli ili nisu htjeli razumjeti da postoji neko ko pred sve katilske kame namijenjene Gradu podmeće sopstvena prsa. Razumjeli su ga samo Mostarci s trnovim vijencem od bodljikave žice, a nema ni jednog kome nije olakšao da ga nosi… Razumjeli su ga samo nevino osuđeni na doživotnu kaznu nostalgije čiju je presudu i on s njima robijao. Njegovo izmučeno srce nije izdržalo. Nosilo je pregolem teret patnje i ljubavi za jednog čovjeka, pa utihlo. Za porodicu, prijatelje i Grad – nema utjehe. Njegova je u činjenici da je sve poslove obavio čestito, za dobro ljudi. Da je prošao kroz život sanjajući. Da će biti rumena zvijezda za kojom je i pod kojom je hodio…“ – napisao je u svom oproštajnom slovu novinar i pjesnik Mišo Marić.
ISTORIJU PIŠU ISTORIČARI, ALI I PJESNICI: Pjesnici imaju tu privilegiju da nakon njih ostaju djela – njihove riječi, stihovi, misli i ideje. O Aliji Kebi će zauvijek svjedočiti njegovi novinarski tekstovi i poezija.
Istoriju pišu istoričari, ali i pjesnici.
Čitajući poeziju Alije Kebe, vjerujem da će i u nekom dalekom vremenu ljudi moći saznati priču o jednom tužnom, u svakom smislu porušenom, ali ponosnom gradu na prelazu milenija.
Gradu, koji je platio visoku cijenu, jer nije htio biti dio tala. Gradu koji se nije dao…
Dragi Alija, hvala ti… Želim da znaš da su sva mostarska raja i danas sa tobom, baš kao što si i ti bio sa njima.
Svih „hiljadu malih Mostara“ danas tuguje za tobom.”
(Oproštajne riječi u sali Narodnog pozorišta u Mostaru, Alija Behram)
