Jedna od uglednijih mostarskih, alimskih porodica jeste porodica Lakišić-Dizdar za koje narodna tradicija zna da su porijeklom iz okoline Konje u Turskoj. U Mostaru i danas postoji Dizdarev sokak nazvan po ovoj uglednoj alimskoj porodici, te lokalitet Lakiševina.
Naime, mostarski Dizdari vuku porijeklo od starije porodice Lakišić koja je dala Mostaru više dizdara, starješina tvrđave, po kojima su se prozvali, a svakako po Salih-agi dizdaru, prapradjedu muderrisa Ahmed-efendije Dizdara. Ovo možemo i potvrditi zahvaljujući jednoj bilješci na rukopisu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu. Na prvom listu rukopisa R4146 prepisivač rukopisa muderris Ahmed-efendija Dizdar, uz svoje ime, decidno navodi svojih šest predaka: Ahmed ibn Muhammed ibn hadži-Ali-aga ibn Mustafa-aga ibn Salih-aga dizdar ibn hadži-Husejn-aga ibn hadži-Ahmed-aga, osnivač džamije u Ričini, ibn hadži-Husejn-aga. Pomenuti Salih-aga, po kome su Dizdari dobili prezime, bio je dizdar mostarske tvrđave od 1732. do 1744. godine. Imamo i konkretan dokaz da se Mustafa-aga, sin Salih-age dizdara, prvi prozvao Dizdarom, u vidu bilješke na rukopisu R-106 Zbirke orijentalnih rukopisa Provincijalata hecegovačkih franjevaca u Mostaru. Od Salih-age Lakišića, dizdara, porodica se razdvaja u dvije grane, jedni zadržavaju staro prezime, a drugi uzimaju prezime Dizdar. Zapažamo da su većina ovih ljudi bili hadžije što dovoljno govori o njihovom bogatstvu i ljubavi prema svojoj vjeri.
Najveći vakif od Lakišića bio je pomenuti hadži-Ahmed-aga Lakišić koji je u Ričini u Mostaru podigao džamiju koja je poznata kao Lakišića džamija, a mahalu oko nje Mostarci su kasnije nazvala Lakišića mahalom. Osim džamije hadži-Ahmed-aga je kraj nje podigao i mekteb, a za njihovo izdržavanje uvakufio čak 40 dućana, dvije mlinice, veliki kompleks zemlje oko džamije, te 200.000 akči gotova novca. Lakišića džamija predstavlja jedan od najmlađih, ali i ljepših objekata te vrste u Mostaru, građenih u tursko doba.
Građena je od klesanog kamena i pokrivena četverostrešnim krovom pod pločom. Uz desni zid je prigrađena veoma lijepa kamena munara visoka preko 26 metara. Ispod šerefe su prekrasni nizovi kamenih stalaktita. Džamija je podignuta 1651. godine što saznajemo iz tariha iznad ulaza i sačuvane vakufname. Po odredbi vakifa njegov zet, šejh Ahmed je svakoga jutra nakon sabah-namaza u džamiji držao javna predavanja, pa je ona slovila kao kakva medresa. Harem oko džamije zapremao je 19 dunuma zemlje, a bio je ograđen zidom. Bio je to uz Šarića harem najveći harem u Mostaru. Kada je Austro-Ugarska vlast 1884. godine kroz Mostar provela prugu, uzurpirala je i ekshumirala cijeli ovaj harem i preko njega postavila šine, a okolo podigla potrebne zgrade. Za ovu otimačinu Lakišića vakuf nije dobio ni krune!
Lakišića vakuf je 1889. godine imao u svom posjedu tek 21 dućan i jednu magazu, a slično stanje vakufa bilo je i 1949. godine. U otimačinama koje su uslijedile kasnije i ovaj je mostarski vakuf razgrabljen i upropašten. Od svih hajrata hadži-Ahmed-age Lakišića do danas je očuvana samo džamija sa manjim haremom uz nju. Bila je jedna od najoštećenijih džamija u Mostaru tokom nedavnog rata, a to stoga što je bila najbliža granatama ”rušitelja lijepoga”, onih istih ”ljudi” koji su porušili i ”okamenjeni polumjesec” nad Neretvom. Danas je ova džamija obnovljena i izgleda bolje nego ikad ranije.
Ahmed-agin otac hadži-Husejn-aga, prvi spomenuti Lakišić, takođe spada u hercegovačke vakife. On je prije 1651. godine podigao mekteb i han u Trebesinu, u Dabarskoj nahiji. Ovi su objekti propali tokom Drugog svjetskog rata, a kasnije nisu obnavljani.
Od uleme iz porodice Lakišić, predaka današnjih Dizdara, pominje se najranije Mehmed-čelebi Lakišić 1669. godine kao jedan od svjedoka pomenute vakufname.
U Carinskom haremu u Mostaru ukopan je 1814. godine Mevlana Ibrahim-ef. Lakišić, sin Omer-begov nad čijim mezarom su se nalazili kameni nišani sa uklesanim tarihom na turskom jeziku. Ovaj harem je ekshumiran 1965. godine i na njemu izgrađena nova željeznička stanica. I stara i nova željeznička stanica na muslimanskom mezarju!? Ovdje je bilo ukopano više muftija, muderrisa i drugih mostarskih alima, pa i onih iz porodice Lakišić i Dizdar.
U manjem haremu Lakišića džamije ukopan je 1899. godine hadži-Omer-efendija, sin Ali-bega Lakišića nad čijim se mezarom i danas nalaze kameni nišani.
Dužnost mutevellije Lakišića vakufa obavljali su članovi te porodice, od njegovog osnutka, pa sve do prije pedesetak godina. Posljednji mutevellija bio je hadži-Ali-ef. Lakišić koji je umro 1949. godine.
HADŽI AHMED-EF. LAKIŠIĆ
U već pomenutom, ekshumiranom Carinskom haremu isticali su se divni, kameni, veoma visoki nišani od kojih se onaj uzglavni završavao sa čatal-turbanom, ispod koga je veoma lijep tarih u stihovanoj prozi na turskom jeziku:
”Allah je najveći! U ovom mjesecu (ramazanu) vrata Dženneta su otvorena prijateljima, a svjetlo Božije milosti se prosipa na Njegove robove. Umrli hadži-Ahmed-ef. Lakišić, sin Abdullah-agin, hanedan od starina. Neka Allah osvijetli kaburove njihove i neka ih obraduje Džennetom. Pred dušu merhuma – Fatiha. Umro je 1289. (1872) godine.”
Ovaj hadži Ahmed-efendija identičan je sa kaligrafom i prepisivačem rukopisa iz Mostara koji je 1846. godine, u Mostaru, prepisao gramatičko djelo Šarh ‘ala bina’al-af’al (Komentar na forme arapskih glagola), neutvrđenog autora, na arapskom jeziku. Rukopis se nalazi u Provincijalatu hercegovačkih franjevaca u Mostaru (R-72), a urađen je na 44 stranice srednje veličine lijepim, vokaliziranim arapskim pismom.
Tekst je uglavnom pisan crnom tintom. Papir je bijel, a omot od tanje kože, originalan. Na 22. listu rukopisa prepisivač je zapisao svoje ime i porodični lanac od sedam svojih predaka Lakišića: Ahmed ibn Abdullah ibn Ahmed ibn Omer ibn Husejn ibn Hasan ibn Omer ibn Ahmed-beg Lakišić (osnivač džamije u Ričini, primjedba naša), nastanjen u gradu Mostaru. Tako smo dobili dva uporedna lanca Dizdara i Lakišića koji vuku porijeklo od Ahmed-age ili Ahmed-bega, graditelja džamije u Ričini u Mostaru, i njegovog oca Husejn-bega, takođe vakifa, što će biti veoma značajno za proučavanje starih bosanskih porodica.
HASAN-BEG-EFENDIJA LAKIŠIĆ
Hasan-beg-efendija Lakišić, sin hadži-Mustafa-begov, rođen je u Mostaru u prvoj polovini 19. stoljeća. Majci mu je bilo ime Nazifa, a ženi Emina. Spada u red vrhunske mostarske uleme svoga vremena. Učio je pred učenim muderrisom hadži-Mahmud Arif-ef. Kajtazom u jednoj halki uglednih mostarskih alima među kojima su bili: hadži-hafiz Sulejman-ef. Šarac (reisu-l-ulema) Derviš-ef. Ljuta, hadži-hafiz Muhammed-ef. Riđanović, Hamza-ef Puzić, Ali Fehmi-ef. Džabić (lider Pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju), Agan-ef. Kojić, hadži-Agan Ševki-ef. Dvizac, Jusuf-ef. Kajtaz, Smail-ef. Balić, Mustafa-ef. Hadžimahmutović i hadži-Mehmed-ef. Hamzić. Idžazetname su im uručene 1878. godine.
Hasan-beg-efendija je bio prvi saradnik muftije Džabića u borbi za vjersko-prosvjetnu autonomiju bosanskohercegovačkih muslimana. On je ujedno i jedan od posljednjih značajnijih mostarskih vakifa. Zavještao je 308.000 groša i odredio da se s tim novcem kupe nekretnine u Turskoj i na njegovo ime uvakufe. Prihod od toga da se troši na izdržavanje najčuvenije medrese u Inegjolu. Pošto ondašnja turska vlada nije htjela primiti taj novac, mostarski muftija je izdao fetvu da se s tim novcem podigne jedna zgrada u Mostaru koja će nositi njegovo ime. Od tog je novca Vakufsko-me’arrifsko povjerenstvo 1938. godine podiglo reprezentativnu zgradu na Musalli čiji su se prihodi trošili za izdržavanje Niže okružne medrese u Mostaru sve do njenog nasilnog ukidanja.
Ostavio je dodatnih 50.000 groša i odredio da se za taj novac podignu mektebi u Podveležju, u Svinjarini, Kružnju i Dobrču. Koliko su ovi mektebi zaslužni za širenje prosvjete i održanje islama u Podveležju, ne treba ni napominjati.
Osim toga, Hasan-beg-efendija je, svojom vakufnamom od 16. maja 1917. godine, uvakufio u Mostaru dvije kuće s gradilištem, jedan dućan s gradilištem i još jedno gradilište. Odredio je da se navedeni objekti daju u zakup i prihodi troše u vjerske i humanitarne svrhe, za potrebe pomenutih mekteba u Podveležju, za plaće mu’allimima i slično. Jedan dio prihoda oporučio je svome hizmećaru Hasanu Omeragiću, sinu Muhammedovom, za čiju se egzistenciju pobrinuo i nakon svoje smrti. To dovoljno govori o kakvom je čovjeku i alimu riječ.
Kao što smo istaknuli, Dizdari vuku porijeklo od Salih-age Lakišića koji je u Mostaru obavljao dužnost dizdara, ali je jedna grana ove porodice zadržala prezime Lakišić, tako da danas u Mostaru žive i jedni i drugi, a vjerovatno i ne znaju da pripadaju istom porodičnom stablu. Što se tiče Dizdara, do danas je, u više navrata, pisano jedino o Muhammedu Emin-efendiji, manje o njegovom ocu, a o drugim alimima iz porodice Dizdar nikako. Ovo je pokušaj da se na jednom mjestu progovori o nekolicini alima Dizdara i da se ovi zaslužni ljudi otmu od zaborava.
DŽAFER-EF. DIZDAR
Džafer-ef. Dizdar ibn Mustafa ibn Salih, kaligraf i prepisivač rukopisa iz druge polovine 18. i s početka 19. stoljeća. Školovao se, vjerovatno u Mostaru. Ljepota rukopisa odaje učena čovjeka. Od njega su nam se sačuvala dva rukopisa koji se čuvaju u Zbirci rukopisa Provincijalata hercegovačkih franjevaca u Mostaru, R-83 i R-84.
Prvi Džaferov rukopis je iz 1783. godine, a predstavlja poznato djelo iz obredoslovlja Kitab Ustuwani, autora Muhammed-efendije Ustuwanija, na turskom jeziku. Rukopis je sačinjen na 288 stranica srednjeg formata, lijepim i vokaliziranim arapskim pismom. Papir je bijel, a koričenje kartonsko. Na šestom listu ima jedna fetva od sarajevskog muftije Muhammeda, a na devetom bilješka: Vlasnik i prepisivač Džafer Dizdar sin Mustafin, a ovaj sin Salihov i tri prepisivačeva pečata. Na 112. listu bilješka o prijepisu rukopisa sa godinom 1783. Osim Džaferovog u rukopisu ima otisaka i drugih pečata, kasnijih vlasnika.
Drugi rukopis predstavlja isto djelo Kitab Ustuwani, takođe na turskom jeziku. Rukopis je sačinjen 1812. godine, na 174 stranice srednje veličine, lijepim vokaliziranim arapskim pismom. Papir je bijel, a koričenje kartonsko. S obzirom da je Džafer-efendija ista djela prepisivao više puta smatramo da je prepisivao i za novac.
AHMED-EF. DIZDAR
Ahmed-ef. Dizdar, sin Muhammeda, muderris, rođen je u Mostaru oko polovine 19. stoljeća. Spada u red značajnih mostarskih alima. Pohađao je Karađozbegovu medresu, idžazet uzeo pred muftijom Mustafom Sidki-ef. Karabegom, a onda dugo godina bio muderris u Roznamedžijinoj medresi u Mostaru. Godine 1893. predavao je u Daru-l-mu’alliminu u Sarajevu Muhtesar i Me’ani iz arapskog jezika. Bio je i honorarni profesor Šeri’atske sudačke škole. Kasnije je bio član Ulema-medžlisa sve do smrti. Njegov je sin Muhammed Emin-ef Dizdar, direktor Šeri’atske sudačke škole, profesor i upravitelj Gazijine medrese i prvi rektor Više islamske šeri’atsko-teološke škole.
Ahmed-ef Dizdar bavio se i prepisivanjem rukopisa. Tako je on 1867. godine prepisao djelo Hayr al-qala’id (Šar al-Qasida an-nuniyya)), komentar popularnog spjeva o vjerovanju, autora Šejha Osmana al-’Uryanija. Rukopis je ispisan lijepim ta’lik pismom sa nešto nesha na 288 stranica srednjeg formata. Tekst komentara pisan je crnom, a vokalizirani tekst kaside crvenom tintom. Stranice su obrubljene crvenom linijom, a u vrhu prve stranice nalazi se jednostavan unvan. Papir je bijel, a povez polukožni.
U bilješci na naslovnoj stranici prepisivač donosi genealogiju svoje porodice od sedam koljena koju smo već pomenuli. Na početku, na jednom neispisanom listu nalaze se tri bilješke na turskom jeziku, u prve dvije prepisivač bilježi datum rođenja sinova Muhammeda Emina (17. safer 1299. – 8. januar 1882.) i mlađeg Saliha, a u trećoj bilješci Muhammed Emin bilježi smrt brata Saliha. Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, R-4146.
Godinu dana kasnije Dizdar prepisuje hadisko djelo Šama’il an-nabiyy, autora Ebu ‘Isa’a Muhammeda at-Tirmizija, na arapskom jeziku. Rukopis je urađen lijepim nash pismom na 184 stranice srednjeg formata. Tekst je pisan crnom tintom, a stranice obrubljene crvenom linijom. Na marginama ima bilježaka koje se odnose na tekst. Na početku je bilješka sa imenom prepisivača i već pomenutim porodičnim lancem od sedam predaka, te sadržaj ispisan crvenom tintom i nekoliko hadisa. Papir je bijel, a povez kožni. I ovaj se rukopis nalazi u Gazijinoj biblioteci, R-3029.
Ahmed-efendija je posjedovao bogatu zbirku orijentalnih rukopisa koju je naslijedio njegov sin Muhammed Emin-ef. Dizdar. Primjerice, na prvom listu rukopisa R-106 koji se danas nalazi u Zbirci orijentalnih rukopisa Provincijalata hercegovačkih franjevaca otisnuta su dva pečata i bilješka: vlasnik i posjednik Ahmed Dizdar, sin Ali-agin. Na trećem listu je bilješka da je ovaj rukopis ranije bio u posjedu njegovog pretka Mustafa-age Dizdara, sina Salih-agina Mostarca.
MUHAMMED EMIN-EF. DIZDAR
Muhammed Emin-ef. Dizdar, rođen je u Mostaru 8. januara 1882. u uglednoj, ulemanskoj porodici. Otac mu je Ahmed-ef. Dizdar, bivši član Ulema medžlisa, profesor Roznamedžijine medrese u Mostaru i honorarni profesor Šeri’atsko-sudačke škole u Sarajevu. Od oca je mladi Muhammed naslijedio ljubav i želju za naukom.
Nakon mekteba u Sarajevu pohađa ruždijju, a onda Gazi Husrev-begovu medresu. Šeri’atsko-sudačku školu završava sa odličnim uspjehom 1902. godine i odmah započinje sudsku praksu, prvo u Sarajevu, a onda u Mostaru. Brzo uviđa da mu je nastavnički poziv srcu draži pa 1907. godine počinje predavati arapski jezik u mostarskoj gimnaziji. Uskoro odlazi u Beč gdje polaže strogi profesorski ispit iz arapskog jezika za srednjoškolsku nastavu pred univerzitetskim profesorima dr. Milerom i Vatroslavom Jagićem. Kako bi bio što spremniji za ovaj ispit Dizdar je naučio i njemački jezik. Jagić je cijenio Dizdara jer je odlično poznavao maternji jezik, za razliku od ostalih koji su svoj jezik znali samo iz narodnih junačkih pjesama. U Mostaru Dizdar ostaje do Prvog svjetskog rata, a onda 1. jula 1914. godine bude imenovan za direktora Šeri’atsko-sudačke škole umjesto Osmana Nuri Hadžića koji odlazi u Banjaluku. Na ovom položaju Dizdar ostaje do 1923. godine kada, nakratko prelazi u Zemaljski muzej. Za kratkotrajne Davidovićeve vlade opet bude imenovan direktorom Šeri’atsko-sudačke škole 10. oktobra 1924. godine, ali nakon 35 dana bude penzioniran. U vremenu od 1918. do 1922. bio je i honorarni direktor tek osnovane Šeri’atske gimnazije. Zbog svoje političke orijentacije bio je progonjen pa stoga prerano i penzioniran, a umjesto njega, za direktora Šeri’atske sudačke škole bio je postavljen Ibrahim-ef. Sarić koji je naše mlade šeri’atlije uveo u srpski ”Soko” i srpsko pjevačko društvo ”Sloga”. Odmah nakon penzioniranja, tek je bio napunio 42 godine života, Dizdar je postavljen profesorom i upraviteljem Gazi Husrev-begove medrese. Ovo je vrijeme reformi u našim vjerskim školama. Tada se sjedinjuju Hanikah i Kuršumlija u jednu ustanovu sa tri tečaja, pripravni, srednji i viši (alijja), svi u trajanju od po 4 godine. Osim uobičajenih vjerskih predmeta uvode se i svjetovni predmeti koji se izučavaju u ostalim građanskim školama. Najviše zasluga za reformu Gazi Husrev-begove medrese pripisuje se upravo Muhammed-ef. Dizdaru.
Nakon osnivanja Više islamske šeri’atsko-teološke škole 1937. godine, Dizdar je imenovan redovnim profesorom, a 1938. i rektorom ovog našeg najvišeg islamskog učilišta u kraljevini Jugoslaviji. Medresu je preuzeo Ahmed-ef. Burek, a Dizdar i dalje predaje historiju islama sedmim i osmim razredima. Nakon nešto više od godine dana Dizdar je na Palama umro 8. decembra 1939., od posljedica srčanog udara. Merhum je iz Više islamske šeri’atsko-teološke škole, na rukama brojnih učenika, profesora i poštovalaca, prenijet do Begove džamije gdje mu je klanjana dženaza, a onda, opet na rukama, do Grličića brda gdje je ukopan. Iza njega je ostala supruga i dvije kćerke.
Muhammed-ef. Dizdar bio je angažirani alim. Nekoliko godina bio je u Upravnom odboru Merhameta, a jednu godinu bio je njegov predsjednik. Aktivan je bio u Narodnoj uzdanici, nekoliko godina bio je biran u Upravni odbor, a 1927/28., bio je predsjednik toga društva. U El-Hidaji je od njenog osnivanja redovno biran u Radni odbor, redakcioni odbor istoimenog lista, a 1938. godine bio je prvi čovjek El-Hidaje. Bio je član Naibskog odbora za područje Ulema medžlisa u Sarajevu, te član njegovog užeg odbora. Bio je i član Ispitne komisije za polaganje profesorskog ispita za vjeroučitelje na srednjim školama.
Još kao učenik Šeri’atske sudačke škole Dizdar je u drugom godištu Behara objavio, skupa sa Mehmedom Spahom, vrijedan rad Kratak pregled arapske književnosti. Onda slijedi njegov rad Tunis u kome je opisao život muslimana u toj zemlji. U istom mjesečniku štampao je i dva prijevoda od turske romansijerke Fatime Alije: Razgovor (kasnije štampan kao separat) i Uudi (Gitarist), te dramu iz albanskog života Besa Šemsuddina Samija, poznatog turskog pisca i leksikografa.
U kalendaru Gajret za 1906. godinu objavio je prijevod teksta Civilizacija (Medenijjet) koji je na turskom jeziku napisao naš Arif Hikmet-beg Rizvanbegović Stočević. Najznačajniji Dizdarev rad je Nastavni zavodi kod starih Arapa, objavljen u 30-godišnjem izvještaju Šeri’atske sudačke škole 1917., u kojem je obradio vrste medresa i islamskih učilišta, od Nizamijje do najnovijih izmjena statuta univerziteta Al-Azhar u Kairu. U Spomenici Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice objavio je značajan rad o Kuršumliji medresi, a ovaj rad je štampan i u specijalnom dvobroju Novog behara povodom toga događaja. U kalendaru Narodne uzdanice objavio je tekstove: Muslimanski kalendar i Sat. U pomenutom Izvještaju, čiji je priređivač sam Dizdar, objavio je životopise svojih profesora Nedžib-ef. Smailbegovića i Hasan-ef. Spahe. Naročito treba istaći njegov rad Islam i znanost koji je objavljen u Glasniku IVZ-e, br. I/1933, br. 4-5, str. 38-48. Taj rad predstavlja zapravo Dizdarevo predavanje održano 21. oktobra 1933. godine u Narodnom pozorištu u Sarajevu, povodom 400-godišnjice Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu. U Glasniku XXXIX/1976, br. 5, str. 491-495. objavljen mu je zapažen rad Džamija kao prvo i najstarije učilište.
Muhammed Emin ef. Dizdar bio je vješt kaligraf u vrsti arapskog pisma ta’lik. Kao što smo već istakli, kaligrafijom i prepisivanjem rukopisa bavilo se više alima iz porodice Dizdar, pa i njegov otac Ahmed-efendija.
Od ostalih alima iz porodice Dizdar pominje se i Mustafa-efendija Dizdar o kome nemamo podataka, osim da je živio i djelovao nakon 1878. godine.
Ahmed Mehmedović, Most 2006.
