U samom srcu grada na Neretvi, postoji ustanova nazvana Narodnom bibliotekom, i ona je mjesto susreta, maštanja i spajanja generacija. Tamo gdje se zvuci i mirisi papira i knjiga prelamaju hodnicima, razgovarali smo sa bibliotekarkom, Anisom Mujić.

Sjećate li se Vaše prve pročitane knjige, prvog ulaska u biblioteku i svog osjećaja? Da li i danas pamtite magiju tih trenutaka?

– Naravno da se sjećam. To su trenuci, ja mislim, koji se pamte zauvijek i ostaju duboko u sjećanju. Sjećam se ulaska u biblioteku,  mračnog hodnika, visokih stropova, tišine koja je vladala u biblioteci i mirisa knjiga koji i dan danas osjetim. Sjećam se redova polica koje su mi djelovale beskrajno i pitala sam se kako se bibliotekarke snalaze među tim policama i kako znaju gdje se svaka knjiga nalazi. ( Mnogo godina kasnije saznala sam odgovor na to pitanje :))

Taj dan sam se osjećala odraslo, važno i posebno i od tada je za mene biblioteka postala magična kuća od slova.

Prva knjiga koju sam pročitala bila je vrata u svijet mašte. Sjećam se prve, prave knjige, koju sam pročitala ( ne uzimajući u obzir slikovnice i neizostavnu Ježevu kućicu). To je bila Bajke H.C. Andersen. I danas se sjećam pomalo požutjelih stranica i specifičnog mirisa knjige koja me uvukla u svijet mašte.

Već dugo vremena ste u bibliotekarstvu, mjesto gdje radite je tiho srce našeg grada. Možete li nam opisati kako izgleda jedan Vaš radni dan?

– Da, radim već otprilike 8 godina. Moj radni dan započinje  među knjigama, s obzirom da radim u Odjeljenju obrade knjižnog fonda moj dan je posvećen obradi i sređivanju građe,  unosom građe u sistempronalasku građe korisnicima za njihove potrebe. Također, dio dana posvetim korisnicima – učenicima, studentima i svim ostalim korisnicima. Uživam raditi sa djecom jer neopisiv je osjećaj kad dijete pronađe knjigu koja ga oduševi, kad se vrati s osmijehom po novu knjigu.

Svaki dan je drugačiji jer iza svakog zahtjeva stoji nova priča, nova potreba za znanjem, nadahnućem ali i utjehom.

Da li ste cijelog života maštali da radite u ambijentu u kojem se širi miris knjiga, i smatrate li da su knjige nabolji čovjekovi prijatelji?

– Još kao mala djevojčica maštala sam o radu u biblioteci i mislila sam da ću tako moći svakodnevno čitati sve knjige koje želim, da ću ih pročitati mnogo više nego na bilo kojem drugom radnom mjestu. Biblioteka je oduvijek za mene bila mjesto gdje snovi o čitanju postaju stvarnost, gdje se otkrivaju novi svjetovi i gdje svaka knjiga može biti prijatelj. Mislim da su me knjige oduvijek tiho pozivale u svoj svijet jer danas nema mjesta gdje bih se osjećala prirodnije. Biti bibliotekarka danas ne znači samo pronaći knjigu i dati je na korištenje  –  znači mnogo više. Znači ući u svijet korisnika, razumjeti njegove potrebe, slušati njegove zahtjeve, njegovu priču jer često se desi da korisnik ne želi ”samo knjigu ” želi i toplu riječ, vedar osmijeh, želi da ga neko pažljivo sasluša. Bibliotekar je vodič kroz svijet knjiga ali istovremeno i vodič kroz svijet ljudskih interesa, pitanja i emocija. To je posao u kojem svakodnevno učimo o ljudima i životu.

A knjige su, definitivno, najbolji čovjekov prijatelj. One su uvijek tu, bez obzira na okolnosti spremne su da utješe, razvesele, pouče… Knjiga nikad ne sudi, uvodi te u svijet mašte i istovremeno ti pomaže da bolje upoznaš realni svijet, vode nas kroz emocije, priče, misli.

Ko u Mostaru više čita? Mladi ili stariji? Kako i na koji način možemo privući ljude knjigama i čitalačkoj aktivnosti?

– Ja bih rekla da čitaju svi ali na različite načine, imamo one koji vole miris knjige i vole držati knjigu u ruci a imamo i one koji vole čitati u digitalnom obliku ili ipak slušati audio knjige.

 Naš zadatak je da sve podsjetimo da čitanje nije obaveza već užitak i smatram da Narodna biblioteka Mostar odlično obavlja svoju misiju i vraća knjigu u svakodnevni život kroz susrete, književne večeri, radionice, biblioterapiju, razgovore.

Da je naš grad knjiga, kako bi bila naslovljena?

– Moram priznati vrlo zanimljivo pitanje.  Prvo što mi odjekuje je Stranice pod suncem  ili Grad koji čuva priče.

 Mostar je grad okupan suncem, grad koji ima bogatu kulturu, tradiciju, grad u kojem se prepliću i sadašnjost i budućnost, ljepota i tuga, tišina i žubor života, svaki kamen ima svoju priču i kako kažu kad jednom zavoliš Mostar – uvijek mu se vraćaš.

Možete li dati neku poruku i savjete šta i kako danas čitati?

Čitajte srcem!

 Čitajte ne zbog trenda ili obaveza već zbog onog osjećaja kad vas knjiga zagrli. Nije važno koliko čitate bitno je da to uradite sa prisutnošću i radošću, sa užitkom. Knjige birajte ne po izgledu, naslovu ili popularnosti već po onome što vas zove, dira i pomiče iz svakodnevnice. U ovom vremenu koje prolazi jako brzo knjiga je način da stanemo, odahnemo i povežemo se sa sobom. Čitanje nije nikakva trka već razgovor – s autorom, sa sobom, s prošlim i budućim vremenom.

S obzirom da sam studirala bosanski jezik i književnost, volim bosanskohercegovačkoj književnosti i često preporučujem bh autore a posebno one koji kroz jezik i likove  otrkivaju našu stvarnost i identitet , pa bih izdvojila: Dževada Karahasana, Abdulaha Sidrana, Zlatka Topčića,  Derviša Sušića, Mešu Selimovića, Safeta Sijarića, Bekima Serjanovića, Miljenka Jergovića, Semezdina Mehmedinovića.

A naravno preporuke uvijek dajem u zavisnosti od tematike koju korisnik traži i njegovih interesa.

Priredila: Ajla Bugarić Zukić