Piše: Adin Šabić, komunikacijski koordinator People in Need za BiH

Mostarac Nino Menih je u najranijim danima svoje karijere napravio impozantne uspjehe. Igrao je za juniorsku reprezentaciju i prošao sve selekcije od 13 do 19 godine.

„Sa 18 godina sam otišao u Celje, Sloveniju. To je specifičan grad rukometa. Iznimno priznat u svijetu. Bili su prvaci Evrope. Kada dođeš tu, došao si do nekog nivoa“, priča Nino dok ispija gutlja po gutljaj svoje crne kafe u obližnjem kafiću, gdje smo se u međuvremenu prebacili.

Sjeća se tih vremena kao lijepih. „Mladost“, kaže, pa nastavlja: „Prvo živiš u hotelu, pa dobiješ stan, imaš plaćen doručak, ručak i večeru. Tvoje je samo da odmaraš i treniraš. Imao sam sreću da su me prihvatili gdje god sam igrao“.

Na trening je išao sa pjesmom, a isto tako je počinjao svako zagrijavanje. „To je najlakši posao, odmaranje i treniranje. No, moraš raditi na sebi. Nema tu da se prekrstiš i zabiješ gol. Moraš trenirati da bi to postigao“, objašnjava Nino.

78 dana bez jela i pića

Sport ga je naučio upornosti i disciplini. Kako navodi tu uportnoast i disciplinu je zadržao i nakon teške povrede u Istri. „Kada sam stradao bio sam dugo na tom famoznom respiratoru. Do tada čak nisam znao ni da postoji. Nisam znao ni šta je kateter“,priča Nino, dok svakog trena pozdravlja prolaznike koji mu se sa osmijehom javljaju. Konobar mu donosi kikiriki, jedan od susjeda ga ljubi u čelo. Vole ga ljudi.

„Od sportski jake i fizički razvijene osobe odjednom dođeš do 50 kila i pitaš nekoga da ti skine pojas jer te rebra pritiskaju. Ništa nisam ni jeo, ni pio 78 dana“, nastavlja.

Ovo nije bila samo njegova borba, već svih onih koji ga vole. U tom momentu roditelja i prijatelja. Nije bilo lako prolaziti sve te trenutke i gledati drage ljude oko sebe.

„Znaš kada uđu u bolničku sobu sa smiješkom da te lažu i da te ohrabruju, a plakali bi. Onda i ti njih dočekaš sa smiješkom i lažeš“, kaže bivši rukometaš.

I tada zapravo kreće jedna druga stranica života. U kojoj on ne pristaje biti ništa manje nego pozitivan i sretan. Jedan od njegovih frendova sa početka ovog teksta je rekao da u životu nikada nije vidio osobu koja je toliko pozitivna, a 30 godina je u kolicima.

„To je neki Božiji put i sreća da postaneš pozitivan i da se usmjeriš. Da kažeš: idemo naprijed, nema okretanja. Bilo, prošlo. Nekako sam naučio da živim dan po dan. Da li me sport ili život naučio? Mislim da me ipak naučila pozitivnosti moje okoline“, smatra on.

Jedan poziv mnogo znači

Imao je sreću da su roditelji mogli da mu se posvete, baš kao i prijatelji koje je poznavao od ranije. Mišljenja je da život nije vaga da se mjeri ko je kome više dao, ali se nada da je on pružio puno više drugima. Barem bi on volio da je tako.

A važnost drugih ljudi i nekih momenata koje ne primjećujemo svakodnevno shvatio je tek nakon povrede jer čovjeku koji nije mobilan pažnja mnogo znači.

„Čak da sa mnom živite, ne bih vam mogao dočarati koliko je jedan poziv meni značajan. Prije sam znao otići sam, sjesti negdje pojesti kikiriki i popiti pivo, pa se vratiti doma. To naravno čovjek u tom trenutku ne cijeni. Puno toga ne cijeni, dok se nešto loše ne desi“, priča Nino dok se osvrće na sve naše „žurbe“ i „trke“ koje svakodnevno vodimo.

Objašnjava kako svi uvijek trčimo za materijalnim, a kad saberemo sve i pitamo se za čim smo trčali? Nemamo pojma…: “I onda kada dođete u situaciju kao ja, puno više cijenite poziv prijatelja, tu njihovu brigu, pažnju. Ne može te ništa kupiti više od svakodnevne pažnje. Kada neko donese ručak skuhan s ljubavlju, pa onda kolače, a toga je meni uvijek puna kuća. Sad se ta pažnja puno više cijeni, nego kada sam bio mobilan“, kaže nekadašnji rukometaš.

Džaba što je meni dobro kad drugima nije

Što se tiče života, Nino je osiguran. Ima dovoljna primanja i stigne sebi priuštiti puno toga. Međutim to ga, kako ističe, ne može zadovoljiti. „Može mi biti briga manje jer imam dovoljno i mogu sve posložiti i nekome pomoći. I bez lažne skromnosti pomognem. Međutim moji najbliži prijatljii ne mogu sve to stići. Džaba što je meni dobro kada nije i drugima“, ističe Nino.

U Mostaru ga najviše boli nepravda. Grozi se na netoleranciju i smeta mu javašluk.

„Ništa mi ne znači neki ‘moj’ ili ‘njihov’ tamo u politici, od toga sam neovisan. No, sve je u neredu i niko nema odgovornost. Smeta mi što je mladost zakočena, što im kući roditelji pričaju da je tamo neka baka ili tekta druge vjere. Gdje su ljudi tu? Znači bolje je biti tvoje vjere, a lopov, nego pošten, a neke druge vjere“, pita se Nino.

No, o tome se ne trudi misliti puno. Bavi se drugim stvarima koje ga čine sretnim, čita knjige, sluša glazbu i prati sportske, zabavne i TV edukativne emisije. Često izađe sa društvom, a u posljednje vrijeme voli ostati doma i uživati u svakodnevnim aktivnostima.

Pristupačnost Mostara – Tuga golema

Pristupačnost ovog grada osobama sa invaliditetom opisuje sa dvije riječi „Tuga golema“: „Kupili smo grobnicu u novom katoličkom groblju prema Raštanima. Kada idem na groblje moram preći 10 ležeći policajaca. Mi krenemo uz ulicu i ja kažem: Ne! Tu su dva ležeća. Zamislite kako je tek sa 10? Kako objasniti nekome koliko se mi tresemo dok pređenom jedan ležeći?“.  

Navodi kako je stanje jednako loše kada su u pitanju neprilagođeni trotoari, kao i ulazi u stambene zgrade, institucije ili generalno pristup malim liftovima.

„Ja imam sreću što imam prijatelje koji me popenju i spuste. Da sam na drugom katu kao trenutno jedna susjeda, ne bih vidio ni sunca, ni mjeseca“.

Upravo zbog nepristupačnosti javnih prostora osobama s invaliditetom Udruga paraplegičara i oboljelih od dječije paralize “Marko Ravlić” iz Mostara pokrenula je projekat „Doprinos uređenju kvalitete života osoba sa invaliditetom“. Cilj ovog projekta je ukazati sa kojim se to poteškoćama i izazovima susreću ove osobe.

Projekat se realizira kao dio većeg projekta Mostar – Prostori koji pokreću, a koji implementira češka neprofitna organizacija People in Need u suradnji sa lokalnim partnerima, a financira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva.

Zidovi ubiše

Nino smatra kako je iznimno bitno govoriti o ovoj temi jer Mostar nije prilagođen osobama sa invaliditetom. „Dobio sam električna kolica, međutim trotoari su visoki i svaki put kada se trebam spustiti moram nekoga pitati. Ta elektro kolica nemaju funkciju u Mostaru. Koji li je inžinjer projektirao? Koji je majstor pravio? Ko je to odobrio? Pitanje je, ali to je ona odgovornost koja nam svima smeta, a koje nema“, smatra Nino. .

Zaključuje kako je za osobe s invaliditetom najbolji osjećaj kad su vani, jer „zidovi ubiše“.

Vraćamo se u park gdje smo se i upoznali. Jedemo sladoled koji nam je donio Mladen, jedan od tri muškarca sa početka priče, i nastavljamo slušati životne priče Nine, jednog pozitivnog lika iz malog mostarskog kvarta sa velikim uspjehom iza sebe. Pobjedio je Nino. I dalje igra sjajne rukometaške utakmice, možda ne na terenu i možda ne loptom, ali one životne sigurno.

Do nekog drugog puta Nino.

(prostori koji pokreću)