Pored briljantno i produhovljeno riješene arhitektonske čipke mostarskih čaršija, posebno Podkujundžiluka i Priječke, u kojima se reflektuje smisao starih graditelja za harmoničan odnos volumena, razuđenost i sklad formi i konačno za imperativno postavljenu funkcionalnost, posebnu karakteristiku grada na Neretvi čine mahale sa reprezentativnim stambenim kompleksima. Arhitektonska i urbanistička scenografija starog Mostara uistinu je djelo umjetnika jer je rađena po mjeri i potrebi čovjeka. Do danas se sačuvalo samo nekoliko stambenih kompleksa ali ipak dovoljno da se pažljivom analizom može doći do dragocjenih zaključaka ne samo o kulturi stanovanja nego i o nivou tadašnje stambene arhitekture a time i do specifičnosti u odnosu na druge prisutne stilove. Među reprezentante takvih objekata spadaju: Muslibegovića, Kajtazova, Bišćevića, Lakišića, Kolakovića, Velagića i Alajbegovića kuće.
Na početku analize bilo kojeg od navedenih objekata, dolazimo do dragocjenog zaključka da je ovdje riječ o bogatstvu zastupljenih i isprepletenih uticaja; autohtonog, orijentalnog i mediteranskog. Za gradnju se koriste prirodni materijali: kamen, drvo i krečni malter. Centralni objekat je građen na jedan boj sa jednim ili dva hajata otvorenim ka zapadu. Oko stambenog kompleksa sa avlijom i baštom podiže se visoki zid. Sobe imaju višeznačnu ulogu što znači da se koriste u razne svrhe. U savremenim stanovima to nije moguće jer sam namještaj takav luksuz ne dozvoljava. Kuće koje razmatramo imale su od namještaja samo musandere (plakare) i po obimu sećije što je pružalo mogućnost polifunkcionalnosti.
Stambeni kompleks Muslibegovića kuća nalazi se u Brankovcu, na raskrsnici ulica Osmana Đikića i Braće Lakišića. Centralni objekat sagrađen je u balkansko-osmanskom stilu u prvoj polovini XVIII vijeka a dograđen je 1875. godine, tri godine pred kraj turske uprave. Begovska porodica mogla je priuštiti da sagradi kuću na četiri etaže – nisko prizemlje, prizemlje i još dva boja. Time je zauzela čelno mjesto po veličini objekata sagrađenih u Mostaru u osmanskom periodu, te zajedno sa Konakom kneginje Ljubice u Beogradu, koji se nalazi naspram Saborne crkve, predstavljaju najreprezentativnije objekte tog perioda na prostorima ex Jugoslavije. Stambeni kompleks je uz asistenciju prof. dr. Amira Pašića, u okviru projekta rehabilitacije Starog grada, temeljito i stručno obnovljen od strane Aga Khan Trust for Culture i World Monuments Fund (AKTC/WMF). Poseban smisao za restauraciju, aktiviranje kuće u turističke svrhe, a time i osjećaj za njeno uređenje pokazali su brižni vlasnici i domaćini Zehra i Tadžudin Muslibegović. Kompleks Muslibegovića kuća sastoji se od selamluka – muškog dijela, ekonomskog i porodičnog dijela, takozvanog haremluka. Danas postoje dvije kapije kroz koje se ulazi u avlijske prostore ekonomskog dijela i u centralni objekat. Na kapijama se nalaze vrlo prosti i originalni mehanizmi – šćekala (mandal) kojim se vrata jednim potezom vertikalne letve zabravljuju (zamandale) sa unutrašnje strane. Za mnoge strance ovaj jednostavan ali vrlo efikasan mehanizam je prava zanimljivost. Kaldrmisane avlije prekrivene neretvanskim kamenim plohama u sivkasto bijelim tonovima, krase sofe sa tradicionalnim ukrasnim biljem: paparosom, mendušicama, alkatmerom, ružama, đulbeharom, kadificama, hadžibegom, žarom, sabahhajrom, akšamhajrom, duhanima, đevahirima, begonijama i šimširom. Između stambenog i ekonomskog dijela i ispred ulaza u glavni objekat, uzdižu se dva elegantna stabla palmi, uz japanske jabuke i mušmule, česte stablašice u starim mostarskim kućama. Kult cvijeća bio je izuzetno razvijen u gradskim kućama premda se oskudjevalo u vodi naročito za ljetnih žega. Pogled iz sobe u potkrovlju, na ukusno postavljenu kaldrmu sa pravilnim geometrijskim figurama, predstavlja poseban vizuelni doživljaj.
Ekonomski dio građen je na dva boja a služio je za smještaj žitarica, soli, šećera, luka, grahovnica i drugih prehrambenih namirnica. Najveći dio tih proizvoda porodica je ostvarivala od seljaka na ime najamnine za korištenje zemljišta. U drugom dijelu ekonomskog objekta se nalazila prostorija za fijaker, konjušnica i sijernica. U drugu avliju ispred četveroetažnog stambenog objekta ulazi se kroz posebnu kapiju što jasno ukazuje na visok nivo kulture stanovanja. U sofama je raznovrsno cvijeće kameleonskih boja što svemu daje posebnu ljepotu. U desnom uglu je kameni sto sa klupom iznad koje je granata lijana aktinidije. Nezaobilazni sadržaj ovakvih kuća je avlijska česma sa koritom a u zidu dolaf sa dekorativnim ibrikom. Pročelna, žbukom obložena fasada, nema akcentiranih ukrasa osim zubastog friza kojim je prvi boj vizuelno i fizički odvojen od prizemlja i ukrasnog friza u pojasu nadprozornika prvog boja. Prvi friz je postignut nizom konzola – lučno zaobljenih kamenih gredica. Drugi friz se pruža u pojasu nadprozornika prvog boja. Ispod svakog prozora je romboidna plastična dekoracija sa krugom u centru. Na lučni ulaz naslanja se istureni doksat sa dva pravougaona bočna i tri centralna prozora vitičastih završetaka. Sa donje strane doksat je obložen letvama i okvirnim nazubljenim vertikalama.
Na cijeloj kući nekada je bilo ukupno 56 prozorskih otvora, što jasno govori kolika se pažnja posvećivala prozračnosti i želji za sunčanoj svjetlosti. Danas ih ima 52 od čega 29 na pročelnoj fasadi. Prozori u niskom i visokom prizemlju imaju demire. Demiri su služili kao sigurno obezbijeđenje od provala i obično su rađeni mrežasto od čeličnih šipki. Konzolne nastrešice u potkrovlju nemaju kosnike odnosno testeke. Obložene su lamperijom sa zubastim vertikalama koje vrlo dekorativno djeluju. Prilikom obnove objekta vlasnik je poštovao tradiciju što se vidi i po tome jer otvori nisu farbani. Svugdje je drvetu sačuvan prirodan izgled a to se posebno ističe na čistoj bijeloj fasadi. Harmoničan sklad orijentalnog poimanja graditeljstva očituje se željom za vizuelnim prožimanjem objekta sa prirodnim ambijentom. Na primjeru Muslibegovića kuće taj postulat se na najljepši način potvrđuje.
Ljetna kuhinja, mutvak, u pravilu je van objekta kako bi za ljetnih vrućina ukućani bili pošteđeni visokih temperatura iz peći i isparenja prilikom kuhanja hrane. Mutvak je pružao osvježenje za vrijeme objedovanja pri čemu se koristila sinija sa savatli demirlijom tevsijom i besofra, dugačak peškir koji se prilikom jela stavljao preko podvijenih koljena. Zbog udobnosti za sjedenje su se koristile mekane vunene šilte. Nakon objedovanja sinija se vješala o klin na zidu čime bi se oslobađao prostor za druge namjene.
Posebnu vrstu turskih dokumenata čine kassam-defteri, ostavinski ili diobeni spisi koje su donosili šerijatski sudovi odnosno kadije. U njima nalazimo dragocjene podatke o kućnim predmetima sve tri konfesije. Tu možemo vidjeti da su sinije, demirlije i besofre koristili pripadnici sve tri konfesije. Sinije su rađene u nekoliko veličina; najmanje su koristila djeca, dok bi gostima pripadala čast da budu za najvećim pošto bi im se iznosili brojni zijafeti. Jela bi se servirala u ćasama, tevsijama i kubali sahanima sa ukrasnim poklopcem kako bi što duže zadržavali toplinu. Jelo se konzumiralo samo na jednom mjestu u kući kako bi se maksimalno održavala čistoća što je osnovni uslov za obavljanje molitvi.
Ulaz u glavni objekat je veoma zanimljivo riješen i na njemu se reflektuje uticaj zapadne arhitekture. Presvođen je sa dva kamena luka koji se oslanjaju na centralni stub sa kapitelom. Na lukovima zapažamo šest jabuka sa dvanaest zavojnica sa završecima u centru i šestokraku zvijezdu lociranu između početaka lukova, iznad kapitela. Uokvirena je u kružnicu i nešto je nakošena udesno. Nju viđamo u džamijama, na pravoslavnim krstačama i katoličkim crkvama u Dalmaciji. Davidova zvijezda se ranije ispisivala iza uha i na drugim mjestima tijela prilikom ”liječenja” nekih bolesti. Ona je jedno vrijeme bila zajednički simbol sve tri monoteističke vjere i kao takva predstavljala je kohezioni faktor. U islamu je jednom božijem poslaniku ime Daud (David) i otud poštivanje ovog znaka. Poviše Davidove zvijezde je tarih uklesan u kamenu kružnog oblika. Tekst je ispisan arapskim pismom, na arapskom jeziku a u prevodu glasi: ”Kuću sagradi Mehmed-beg Muslibegović”.
U prizemlju je prostrani hajat sa nizom detalja. Sve sobe pa i hajati su zastrti ćilimima domaće proizvodnje sa autentičnim šarama i dekoracijama. Domaćini su u ostakljenoj vitrini izložili porodični nakit, minđuše, pafte, toke, prstenje, ogrlice, žensku tašnu, silah, jelek i stari Kuran. Nekoliko dolafa u zidu potvrđuje da su korišteni za ključeve, svijeće, lampe, ibrike i đugume kao rashladna tijela ali i kao dekorativni predmeti. Iz hajata se ulazi u četiri sobe u prizemlju a takav raspored je identičan i na gornjem boju.
Modularni sistem osmanskog perioda ovdje se potpuno potvrđuje. Šest soba imaju kućna kupatila hamandžike što govori o visokom stepenu higijene ukućana. Hamandžici su ugrađeni u musandere tako da su potpuno skriveni od pogleda gostiju. Između ožljebljenih tavanskih greda (hatula) umetnute su letve – šimne, čime je tavan potpuno prekriven drvetom, što sobama daje posebnu toplinu. U donjem hajatu dolaf pored ulaznih vrata služio je za ostavljanje ključeva, dok je druga niša služila kao prostor za pranje ruku. U sjevernom dijelu hajata nalaze se basamaci sa trobozanima (drvena ograda od stubova ) kojima se ide do najveće etaže.
Objekat i danas ima čatrnju sa dnom na koti nešto većoj nego pod niskog prizemlja, tako da su ukućani imali tekuću vodu u unutrašnjosti kuće što je itekako činilo prednost za zimskih dana. Na gornje bojeve voda se iznosila u ibricima, đugumima, testijama od gline, tendžerama, leđenima i drugom posuđu.
Š.Z.S.
