Pitanje bosanskog jezika često je meta političkih interpretacija, ali šta o njemu kaže nauka? Kroz radove akademika Dževada Jahića, istražujemo viševjekovni hod jezika koji je preživio smjene carstava, zadržao svoju autentičnost i postao neraskidiv dio identiteta Bosne i Hercegovine. Od Povelje Kulina bana do savremenih rječnika– ovo je priča o jeziku kontinuiteta.
Pitanje bosanskog jezika u savremenom diskursu često se neopravdano izmješta iz sfere nauke u sferu politike. Međutim, lingvistička nauka, predvođena radovima najznačajnijih bosnista poput akademika Dževada Jahića, nudi jasne dokaze o viševjekovnom kontinuitetu, specifičnoj strukturi i identitetskoj utemeljenosti ovog jezika.
Viševjekovni korijeni: Od Povelje do Uskufija
Bosanski jezik nije nastao “društvenim dogovorom” krajem 20. vijeka, on je izrastao iz dubokih srednjovijekovnih korijena. Temelj bosanske pismenosti predstavlja Povelja Kulina bana (1189.), pisana na narodnom jeziku i bosančici, koja naučno potvrđuje da je Bosna već tada imala razvijenu jezičku kulturu.
Akademik Jahić često ističe da je bosanski jezik imao svoj rječnik mnogo prije mnogih susjednih naroda. Riječ je o Bosansko-turskom rječniku, Muhameda Hevaije Uskufija iz 1631. godine, koji nije bio samo leksikografsko djelo, već i dokaz o svijesti naroda o svom jeziku pod imenom “bosanski”.
Lingvističke specifičnosti: Šta bosanski jezik čini posebnim?
Naučni rad Dževada Jahića, naročito kroz njegov monumentalni “Rječnik bosanskog jezika”, izdvaja nekoliko ključnih lingvističkih stubova:
1) Fonološki integritet (Glas “H”): Za razliku od srodnih jezika koji su glas h često gubili ili mijenjali (npr. ladno, uvce), bosanski jezik ga je dosljedno sačuvao i vratio u standard (hladno, uho, kahva, lahko). To nije samo estetsko pitanje, već čuvanje izvorne slovenske fonetike.
2) Leksička slojevitost: Bosanski jezik karakteriše suživot slavenske osnove i onoga što Jahić naziva “kulturnim nanosima”. To su orijentalizmi koji su se srodili s bosanskim duhom, dajući mu preciznost u izražavanju duhovnosti, porodičnih odnosa i tradicionalnih zanata.
3)Dijalekatska baza: Standardni bosanski jezik se oslanja na štokavsko narječje, ali unutar njega čuva specifičnosti bosanskih dijalekata koji su, prema Jahićevim istraživanjima, najčistiji izvor narodne mudrosti i književnog izraza.
Akademik Dževad Jahić: Čuvar jezičkog blaga
Rad akademika Jahića ključan je jer on bosanskom jeziku pristupa kroz dijalektologiju. On tvrdi da jezik ne živi samo u kabinetima, već u narodu. Njegov rad dokazuje da bosanski jezik posjeduje unutrašnju logiku koja je elastična, ali čvrsta. Jahićeva teza je jasna: Bosanski jezik je prirodno pravo jednog naroda i historijska činjenica koja ne zahtijeva nikakva vanjska odobrenja.
Zaključak: Jezik kao ogledalo naroda!
Bosanski jezik danas je standardizovan, moderan jezik koji priznaje i latinicu i ćirilicu. On je otvoren za savremene tokove, ali čvrsto vezan za svoju tradiciju. Kako bi rekao akademik Jahić: bosanski jezik je “mjera našeg postojanja” i kao takav zaslužuje duboko naučno poštovanje, a ne dnevno-političko licitiranje.
“Na kraju, bosanski jezik nije samo skup gramatičkih pravila, onih koje je akademik Jahić tako precizno sistematizovao. On je mnogo više od toga – to je onaj uzdah u sevdalinki, ono meko ‘h’ koje se čuje u majčinom pozivu na kahvu, i ona specifična toplina riječi koje ne možete prevesti na drugi jezik, a da im ne oduzmete dušu.
Pisati i govoriti bosanskim jezikom znači nositi u sebi i onu staru Bosnu sa stećaka, i onu gospodsku sa čaršija, i ovu današnju, prkosnu. To je jezik koji nas spaja s precima jasnije od bilo kojeg dokumenta; on je naš intimni prostor slobode u kojem se razumijemo i kada šutimo. Čuvajući njega, mi zapravo čuvamo jedini dom koji nam niko ne može oduzeti- onaj koji nosimo na usnama.”
Priredila: Ajla Bugarić Zukić