Muzej Sabornog hrama Svete Trojice u Mostaru čuva vrijedne ikone, knjige, nakit i druge predmete koji svjedoče o burnoj historiji hrama, pravoslavne zajednice i samog grada. Iako je nakon ratnih dešavanja sačuvano tek oko deset posto originalne zbirke, muzejska postavka danas predstavlja važan dio kulturnog i historijskog naslijeđa Mostara. O značaju muzeja, najvrjednijim eksponatima, obnovi hrama, interesovanju posjetilaca i ulozi muzeja u povezivanju različitih tradicija razgovarali smo s Bosiljkom Grčić, kustosicom Muzeja Sabornog hrama Svete Trojice u Mostaru.

Za početak, recite nam šta Muzej Sabornog hrama Svete Trojice predstavlja za Mostar i koliko je važan za očuvanje kulturnog i historijskog naslijeđa grada?

– Naš muzej nije samo riznica predmeta – on je, slobodno mogu reći, mala mapa duše ovoga grada. Kroz njegove ikone, nakit i knjige prepliću se putevi Venecije, Krita, Rusije i Osmanskog carstva, baš onako kako su se kroz mostarske sokake oduvijek preplitale različite vjere i tradicije.

Svaka sitnica iz riznice svjedoči da je Mostar vijekovima bio grad susreta, a ne razdvajanja. Čuvati ovaj muzej znači čuvati jedan dio zajedničke gradske memorije – ne samo pravoslavne zajednice nego i cijelog Mostara, koji je upravo u tim dodirima različitih kultura gradio svoj prepoznatljiv identitet.

Svaki predmet nosi i uspomenu na ono što nije sačuvano

Koji su najvrjedniji i najznačajniji eksponati koje posjetioci danas mogu vidjeti u muzeju?

– S obzirom na to da je nakon ratnih dešavanja sačuvano tek desetak posto originalne zbirke Saborne crkve, teško mi je izdvojiti samo nekoliko predmeta, a da nešto važno ne izostavim. Svaki od njih nosi i uspomenu na ono što nije sačuvano.

Ipak, izdvojila bih nekoliko slojeva zbirke. Tu su, prije svega, gotičke ikone mletačkog porijekla iz kruga slikara Nikole di Pjetra, iz prve polovine 15. vijeka. Zatim kritske ikone iz 16. i 17. vijeka, koje predstavljaju vrhunac postvizantijskog slikarstva Mediterana, kao i ruske ikone s raskošnim srebrnim rizama, koje svjedoče o vjekovnoj duhovnoj povezanosti s Rusijom.

Posebno mjesto zauzima zavjetni depozit pronađen u temeljima hrama prilikom obnove. Riječ je o metalnim i srebrnim kutijicama s minijaturnim ikonama posebne ruske izrade, krstu od češkog granata, zlatnicima iz osmanskog perioda i filigranskom nakitu iz austrougarskog perioda.

To nisu samo vrijedni predmeti. To je fizički dokaz vjere i truda običnih ljudi koji su gradili ovu crkvu i koji su, prema zapisima, sami donosili kamen po kamen za njenu izgradnju.

Ikona „Jerusalim“ i Trebnik iz Ostroga

Koliko je bogata zbirka muzeja i postoje li eksponati koji možda nisu dovoljno poznati široj javnosti?

– Zbirka je bogatija nego što mnogi slute za jedan grad veličine Mostara. Već sam spomenula ikone iz 15. vijeka, ali malo ko zna, naprimjer, za našu pokloničku ikonu „Jerusalim“.

Riječ je o monumentalnom platnu koje su donosili hadžije, odnosno poklonici koji su putovali do Hristovog groba i po povratku dobijali to počasno ime. Danas ta ikona krasi našu zbirku zahvaljujući Borisu Pešku, koji ju je otkupio na aukciji i poklonio muzeju. Zajedno s njom poklonjen je i stilski namještaj iz djevojačke sobe njegove majke, koji se također čuva kod nas.

To je, u suštini, nastavak iste tradicije priložništva kroz koju je čitava naša zbirka nastajala vijekovima.

Tu je i Trebnik iz Manastira Ostroga iz 1914. godine. To je skroman predmet, ali predstavlja divan trag duhovne veze s Crnom Gorom. Takve sitnice često ostaju u sjenci velikih ikona, a upravo one najbolje svjedoče o običnom, pobožnom životu mostarskih porodica kroz generacije.

Najpoznatija ikona iz zbirke je ikona Svetog Jovana Krstitelja, iz već pomenutog kruga slikara Nikole di Pjetra, koja je u vrijeme Jugoslavije, u sklopu jedne postavke, bila izložena u Luvru. Posjetioci muzeja često upravo za nju prvo pitaju.

Predmeti muzeja svjedoče o burnoj historiji hrama

Sabornu crkvu Svete Trojice prati veoma burna historija. Koliko se ta historija može „pročitati“ kroz predmete koji se čuvaju u muzeju?

– Kroz postavku našeg muzeja „čitamo“ cijelu historiju srpskog naroda u dolini Neretve. Njegova historija je burna, pa samim tim i historija Saborne crkve.

Gotovo svaka stvar u našem muzeju nosi u sebi neku vrstu smrti i vaskrsenja. Crkva je građena čitavu deceniju, uz priloge svih slojeva društva, pa i uz lični prilog samog sultana. Kroz historiju je preživjela ratna razaranja, više puta je obnavljana i izdržala je različite političke prevrate na Balkanu.

Devedesetih godina prošlog vijeka doživjela je najteži udarac – srušena je do temelja.

Upravo tada smo, čini mi se, dobili i najsnažniju pouku o trajnosti vjere. Prilikom obnove 2009. i 2010. godine, ispod ruševina su pronađene netruležne mošti mitropolita Leontija Radulovića, sahranjenog još 1888. godine, koje su ostale sačuvane uprkos svemu.

I same kutijice iz temelja preživjele su pod tonama kamena skoro dvije decenije. Kada su otkrivene, boje na ikonama bile su žive kao da su juče naslikane.

To za nas nisu slučajnosti. To su znaci da se ono što je građeno s vjerom i ljubavlju ne može zaista uništiti.

Važno je da mladi upoznaju cjelokupno naslijeđe Mostara

Koliko je važno da mladi Mostarci i učenici posjećuju muzej i upoznaju se s pravoslavnim kulturnim naslijeđem Mostara?

– Mislim da je to jedno od najvažnijih pitanja uopšte. Svaki grad možemo bolje razumjeti i jače ga voljeti kada ga upoznamo u cjelini.

To se može primijeniti na svu mostarsku djecu, jer će imati bolju sliku o nematerijalnom bogatstvu svoga grada kada upoznaju tradiciju drugih naroda s kojima žive.

Kada gledaju venecijanske, kritske, ruske i osmanske niti prepletene u jednoj riznici usred našeg grada, shvataju da Mostar svoju snagu odavno crpi iz susreta različitosti, a ne iz podjela.

To znanje, ako se zaista usvoji, gradi mostove razumijevanja među mladima svih vjera mnogo bolje nego bilo kakvo predavanje o toleranciji. Zato rado otvaramo vrata školskim grupama.

Posjetioci posebno reaguju na priče o obnovi i stradanju

Kakvo je interesovanje turista i posjetilaca za muzej? Da li primjećujete da ih posebno zanimaju određeni eksponati ili priče?

– Muzej je otvoren tek prošle godine, tako da je iza nas još uvijek kratak period za donošenje ozbiljnijih zaključaka.

Zanimljivi su trenuci kada nam u posjetu dođu stručnjaci iz određenih oblasti i upotpune čak i naša saznanja o eksponatima. Nažalost, nakon svih stradanja koja je zbirka preživjela, sačuvano je veoma malo zapisa.

Posjetioci iz inostranstva često su prijatno iznenađeni kada otkriju da se u jednom mostarskom muzeju nalaze djela bliska venecijanskoj gotici ili kritskom slikarstvu. Ako se malo bolje pogleda, to i nije toliko neobično, jer Mostar na više mjesta u gradu čuva slične slojeve naslijeđa.

Ipak, ono što ih najviše dodirne jeste priča o zavjetnom depozitu iz temelja i o moštima koje su preživjele rušenje hrama. To razumije svako, bez obzira na vjeru i nacionalnost, jer je to, u suštini, priča o upornosti, vjeri i obnovi.

Nekoga zanima umjetnost i tehnika izrade, nekoga historija, dok se neko u Mostar vraća zbog uspomena na vrijeme prije rata. Iskustva su zaista različita.

Lijepo je što muzej posjećuju ljudi sa svih strana svijeta. To je karakteristična priča Mostara – grada isprepletenog različitim sudbinama, vjerama i putevima.

Ikona Bogorodice s Hristom kao simbol stradanja i vaskrsenja

Postoji li predmet ili eksponat za koji ste Vi lično posebno vezani i čija Vas priča uvijek iznova impresionira?

– Meni je, od prvog trenutka kada sam je ugledala u muzeju, posebno bliska ikona Bogorodice s Hristom iz grupe djela kritskih majstora.

Mnogo je oštećena i na njoj su urađene tek minimalne intervencije jer još čeka potpunu restauraciju. U njoj je sačuvano sve – tradicija, tehnika, tragovi stradanja i vraćanje u život kroz ulogu muzejskog eksponata.

Sva simbolika stradanja i vaskrsenja nalazi se na toj ikoni. Tragove koje su na njoj ostavili vrijeme i ratna dešavanja, sve ono kroz šta je prošla, ona ne skriva niti pokušava izbrisati. A ipak i dalje stoji, bez pretenzije da bilo koga okrivljuje.

Baš takva kakva jeste – oštećena i nepotpuna – ta ikona i dalje zrači toplinom i nosi poruku o ljubavi koja je iznad svega ružnog.

Čuvanje muzejskih predmeta zahtijeva znanje, vrijeme i sredstva

Koliko je zahtjevno danas čuvati i prezentirati muzejske predmete, posebno kada je riječ o predmetima velike starosti i historijske vrijednosti?

– Zahtjevno je, i to na više načina. Potrebno je obezbijediti odgovarajuće uslove čuvanja – vlagu, temperaturu i svjetlost – za predmete stare i po nekoliko vijekova. Najčešće, međutim, radimo s ograničenim sredstvima.

Potrebno je i stručno znanje. Za ikone su nam potrebni historičari umjetnosti, za nakit i novac numizmatičari i stručnjaci za metale, a za stare knjige konzervatori specijalizovani za papir i povez.

Mnogi naši predmeti još uvijek čekaju potpunu stručnu obradu. To je posao koji traži strpljenje i vrijeme, ali ga radimo s mnogo pažnje, svjesni da čuvamo nešto što nadilazi naš trenutak.

Ti predmeti bili su tu mnogo prije nas i, nadamo se, ostat će još dugo poslije nas.

Muzej pokazuje šta Mostar jeste u svojoj suštini

Koliko je Muzej Sabornog hrama važan u širem kontekstu Mostara kao grada različitih vjera, kultura i tradicija?

– Mislim da naš muzej, na neki način, pokazuje ono što Mostar jeste u svojoj suštini.

Grad je iznikao oko mosta, gdje su se vijekovima susretale različite vjere i tradicije. Svaka je čuvala svoje osobenosti, a ipak su živjele jedna pored druge.

Naša zbirka, sa svojim srpskim, mletačkim, kritskim, ruskim i osmanskim osobinama, sama po sebi svjedoči o tom susretu. To je susret koji je svojom raznolikošću stvorio lijepu i bogatu cjelinu.

Važno je da posjetioci sami steknu svoj utisak

Šta biste voljeli da svaki posjetilac ponese sa sobom nakon obilaska muzeja – osim fotografije ili sjećanja na ono što je vidio?

– Prvenstveno bih voljela da ponese lični utisak, a ne priču nekog kustosa. Utisak koji će sam steći ako pažljivo upije sve nijanse koje muzej nosi u sebi.

Sve to zajedno – historijat, tehnike, mjesta i umjetnici – svjedoči o ogromnoj energiji, borbi za opstanak i, na kraju, o ljubavi zbog koje su vrata muzeja stalno otvorena, kako bismo sa svijetom podijelili ono lijepo što imamo.

Vjerujem da će posjetiocima od toga ostati osjećaj snage za obnovu i očuvanje umjetničke i duhovne baštine, kao i simbolika grada mostova – tih vječnih poveznica suprotnosti koje teže da se spoje i učestvuju jedni u životima drugih.

Ako posjetioci izađu iz muzeja s malo više razumijevanja i poštovanja prema drugome i drugačijem, onda smo, čini mi se, ispunili i najvišu svrhu ovog mjesta.

Priredio: S. Nožić