Još 2010. godine Gradsko vijeće Mostara donijelo je odluku o izradi novog regulacionog plana Centralne zone, ali taj posao nikada nije završen. Nova odluka iz augusta 2023. godine trebala je otvoriti put međunarodnom konkursu i ozbiljnom urbanističkom rješenju. Ni taj postupak do danas nije realiziran, pa se o budućnosti najvažnijeg gradskog prostora i dalje odlučuje kroz pojedinačne intervencije i mišljenja Komisije.
Mostar već godinama nema odgovor na jedno od najvažnijih pitanja svog urbanističkog razvoja: kako treba izgledati njegova Centralna zona? Iako su odluke o izradi regulacionog plana donesene prije više od decenije, konkretan rezultat izostaje, a prostor koji bi morao biti predmet dugoročnog i transparentnog planiranja postao je poligon za pojedinačna rješenja, različite interese i stalne polemike.
Prva odluka o pristupanju izradi Regulacionog plana Centralne zone donesena je još 1. decembra 2010. godine. Prošlo je gotovo 16 godina, a plan koji bi trebao urediti jedan od najvažnijih dijelova Mostara nije dobio svoj konačni oblik. Drugim riječima, odluka je donesena, ali posao koji je njome najavljen nije završen.
Nova prilika otvorena je 28. augusta 2023. godine, kada je Gradsko vijeće Mostara donijelo Odluku o pristupanju izradi Regulacionog plana „Centar I“, za područje centralne zone Mostara. Namjera je bila da se kroz propisanu proceduru, uključujući međunarodni javni poziv odnosno konkurs, dođe do kvalitetnog i sveobuhvatnog urbanističkog rješenja.
Međutim, međunarodni konkurs do danas nije raspisan. Tako je i nova odluka ostala bez ključnog koraka koji bi trebao omogućiti da se o budućnosti Centralne zone odlučuje na osnovu stručnih rješenja, javne rasprave i jasno definisanih urbanističkih kriterija, a ne od slučaja do slučaja.
Pet članova Komisije umjesto jasnog urbanističkog plana
U međuvremenu, značajnu ulogu u odlučivanju o gradnji u dijelovima grada bez usvojenog regulacionog plana ima Komisija za davanje stručne ocjene. Riječ je o modelu u kojem mišljenje pet članova Komisije može imati presudan značaj za pojedinačne zahvate u prostoru. Zakon, istina, predviđa mogužnost osnivanja komisije u specifičnim slučajevima, ali je u mostarskom slučaju ta odredba zakona zloupotrebljena i komisija je, de facto, preuzela ulogu Zavod za urbanizam i postala tijelo iznad urbanih planera. Dovoljno je znati da ni u jednom ghradu u BiH ne postoji tako organiziran model da se shvati da se radi o pogrešnom pristupu.
Mostar se tako našao u situaciji u kojoj se o razvoju njegovog najvažnijeg urbanog područja ne odlučuje na osnovu novog, cjelovitog regulacionog plana, nego kroz pojedinačne stručne ocjene. Takav način rada otvara ozbiljna pitanja: ko utvrđuje dugoročnu viziju razvoja Centralne zone, na osnovu kojih kriterija se vrednuju pojedinačni projekti i ko preuzima odgovornost za posljedice odluka koje trajno mijenjaju izgled grada?
Ne treba zanemariti ni činjenicu da se radi o prostoru u kojem se prepliću javni interes, zaštita urbanog naslijeđa, potrebe građana i interesi investitora. Upravo zbog toga odluke o njegovoj budućnosti ne bi smjele zavisiti od subjektivnih procjena malog broja ljudi, bez jasnog i javno provjerljivog urbanističkog okvira.
Građani Mostara praktično su taoci sistema u kojem pet članova Komisije, kroz svoje stručne ocjene, mogu bitno utjecati na izgled i namjenu prostora. A da se ne lažemo, u takvom ambijentu nije moguće zanemariti ni utjecaj politike ni interes investitora. To ne znači da je svaka odluka Komisije nužno sporna, ali znači da je sistem koji omogućava toliko snažan utjecaj pojedinačnih mišljenja, bez prethodno usvojenog cjelovitog plana, nedovoljno transparentan i podložan opravdanim sumnjama javnosti.
Nasilje nad prostorom ne može se naknadno ispraviti
Najveći problem urbanističkog nereda jeste to što njegove posljedice nisu privremene. Jednom izgrađen objekat, uništena vizura, narušena ambijentalna cjelina ili neprimjereno iskorištena parcela ne mogu se jednostavno vratiti u prvobitno stanje. Nasilje nad prostorom ne može se ispraviti naknadnim obećanjima, novim saopćenjima ili promjenom političke većine.
Zbog toga je pitanje Regulacionog plana Centralne zone mnogo više od administrativne procedure. To je pitanje budućnosti Mostara i odgovornosti prema generacijama koje dolaze. Grad ne može biti talac neprovedenih odluka, političkih kalkulacija i pojedinačnih interesa.
Ako je Gradsko vijeće još 2010. godine prepoznalo potrebu za novim planom, a 2023. godine ponovo pokrenulo postupak koji je trebao uključivati međunarodni konkurs, onda je sasvim legitimno pitati: zbog čega taj posao još nije završen? Ko je odgovoran za to što konkurs nije raspisan već više od 3 godine i zašto se i dalje odgađa donošenje dokumenta koji bi trebao biti temelj urbanističkog razvoja Centralne zone? Hoće li gradonačelnik Kordiuć odgovarati što nije raspisao konkurs iako je to bio0 dužan po Odluci Gradskog vijeća?
Mostaru ne treba još jedna odluka koja će ostati mrtvo slovo na papiru. Potreban mu je transparentan međunarodni konkurs, kvalitetno urbanističko rješenje, uključivanje stručne i šire javnosti te konačno usvajanje plana koji će važiti jednako za sve.
Centralna zona nije ničija privatna parcela, niti prostor kojim se može upravljati prema trenutnim političkim, investitorskim ili pojedinačnim procjenama. Ona pripada svim građanima Mostara. A oni imaju pravo znati kakav grad im se planira i ko donosi odluke koje će odrediti njegov izgled za naredne decenije.
