Pod košćelom, u mostarskom Kujundžiluku

DOK JE MOSTARACA, BIĆE I GRAD

ZAPISAO: Alija Behram

(Objavljeno u „Bosanskoj pošti“ odabirom urednika Dževada Tašića, u junu 2008.godine)

Kad je u ljeto devedeset treće pogođena prvom granatom, košćela se gotovo prepolovila. Skrhano stoljetno stablo koje je darivalo neusporediv hlad, svježinu i ugođaj našim najdražim mostarskim susretima i sastajanjima, uz prvu jutarnju kafu i eglen bez kraja i konca, neprirodnim slijedom događaja se povilo, kao na samrti, poput onemoćalog starca na odlasku. Projektili sa zapadnih oboda Mostara su je nešto kasnije dokusurili, baš kao i cijelu starogradsku jezgru koja je – zajedno sa Mostom, te jeseni završila u plamenu, garežu i dimu ruševina. Ono nešto malo granja što je od nje ostalo, sručilo se kasnije na terasu kraj Starog mosta, taman da ugrije promrzle prste i noge umornih branilaca grada. „Košćela iz Starog grada za nas je bila sve“, govorio mi je tih sumornih dana Ramiz Pandur, bakrorezac i umjetnik sa brojnim prijeratnim izložbama, priznanjima i nagradama.

„Poput Starog mosta, i ona je bila pamtljivi simbol Kujundžiluka i starog grada. Prvo, nezaobilazno, drago jutarnje sastajalište. Spašavala nas je od nesnosnih mostarskih vrućina, ispod njene raskošne krošnje pružao se prekrasan pogled na Stari most, ili na pećinu Trokut, zavisno gdje bi skrenuli pogled. Niz Neretvu bi lahorio vjetrić i donosio svježinu hladovini pod košćelom. Prekoputa, na desnoj obali Neretve – uz sami Most, nalazila se mlinica. Seljaci su na magarcima ili na konjima dogonili žitarice na mljev. Sjećam se; taj prizor je posebno mamio strance i namjernike. Živjeli smo veselo i bezbrižno, usprkos neimaštini…

Kad su javili da će na mjestu porušene biti zasađena nova košćela, osjećao sam se kao da sam pozvan u svatove, siguran sam da su mnogi Mostarci upravo tako doživjeli taj trenutak. Sjećam se da je inicijator sađenja mladice bio tadašnji poratni gradonačelnik, Safet Oručević, a da je čvrstu i zdravu mladicu košćele negdje nabavio naš poznati komunalni radnik i svojevremeno direktor „Komosa“, Šefkija Handžar. Kad smo se okupili, kao na nekoj svečanosti, bili smo potpuno sigurni da će mladica košćele ponovo biti naše staro okupljalište i draga mostarska adresa.“ – opisuje Pandur, pa se prisjeća jedne šaljive zgode. Kad su u Mostar počeli stizati prvi turisti, nije bilo suvenirskih radnji niti posebnih ponuda za goste i namjernike. Tadašnji turistički vodič, neki Helmut, Nijemac, zapazio je da je košćela prepuna plodova. Popeo sam se i ubrao šaku zrelih crnih košćela, darujući ih zapitanom Helmutu. „Bite holc, bomboni“, izgovorio sam na mom lošem njemačkom, a Helmut je – savim ozbiljan, ushićen, nastavio dijeliti turistima iz njegove grupe „drvene bombone iz Mostara“. Šemsudin – Zlatko Serdarević, neumorni hroničar zbivanja u mostarskoj čaršiji zabilježio je fotoaparatom trenutak kada je u Kujundžiluku ponovo zasađena mladica košćele. Osim njega i Safeta Oručevića, tu su bili Mufid Kajtaz, Semir Drljević, Emir Balić, Meho Mekić, Amer Kojić, Zijo Jusufović, Mirsad – Deda Pašić, Šefkija Handžar, Alica Jakirović i autor ovih redova sjećanja…

“Bio sam beskrajno sretan kada smo ponovo podigli i odnjegovali košćelu, uvjeren da jednim novim stablom – makar i simbolično, vraćamo duh Mostaru, vjeru i nadu u njegovu vitalnost. Takav osjećaj nikad me nije napustio: mada je košćela tek stasala i još ne pruža onaj raniji neponovljivi hlad, ovo je ponovo mjesto naših sastajanja i eglenisanja u kafu, prostor na kome ćemo ponovo uspostavljati komunikaciju sa svojim gradom. Kad sjednem ovdje, pod njenu krošnju, počnu se vraćati slike u kojima vidim draga lica Mostaraca koji su zajedno sa mnogima bili redovni posjetioci i učesnici brojnih kulturnih sadržaja pod Pećinom, na terasi Labirinta, u Taphani…

Ovdje je maestro Meha Sefić stvarao svoje neponovljive „bijele akvarele“, prvu jutarnju kafu ispijao sa svojim ništa manje poznatih kolegama slikarima i umjetnicima Mladenom Soldom, Jusom Nikšićem i drugima. Kad god prođem Kujundžilukom, svratim do obližnjeg kafedžije, a zatim kod mog prijatelja, slikara Seada Vladovića-Gučeta, uz obavezno pitanje: „Zalijevate li košćelu ?“ Obično, stiže potvrdan odgovor, a onda možemo razgovarati dalje, o svemu…

Sead Vladović, slikar, kaže da je već godinama prisutan u staroj mostarskoj čaršiji, pod Kujundžilukom. Pamti staru košćelu čije su se džinovske, razgranate i otežale grane desetljećima natkriljivale nad terasom…

„Pravila je gust, debeli hlad i upravo zbog toga je predstavljala jednu specifičnost. U blještavilu okolnog kamena, pečina, magaza i radnja ona je svojom prostranom krošnjom davala život. Pitao sam se da li bi uopšte postojao Trtak (populari lokalni samouki ljekar koji je Mostarcima namještao lomove na ekstemitetiuma-op.a.) da nije bilo ove i drugih košćela, murvi, šanduda sa kojih bi djeca i mladići često pri branju plodova padali i lomili ruke ili noge. Sjećam se da bi na mjesto loma Trtak stavljao dačšćice od holandeza omotane zavojem ili platnom od starih čaršafa. Stara košćela u Kujundžiluku je obnovljena a to znači da se cijelom tom placu historijske jezgre Mostara ponovo vratio značaj koji je prije imao…“ – kaže slikar Vladović, a Šemsudin Serdarević, dodaje:

Sada vidimo da je košćela mjesto gdje se ponovo susreću današnji Mostar i onaj u izbjeglištvu. Nedavno sam popio kafu sa našim Farukom Šehićem, Mostarcem u Americi. Prisjetili smo se onih prekrasnih vremena u kojima je, pod istom ovom krošnjom, frcao veseli mostarski humor. Sjetili smo se Farukovog brata Sanke i omiljenog slikara Ice Voljevice, koji su neprevaziđene mostarske „liskaluke“ sipali kao iz rukava. Oni, na žalost, nisu više sa nama, ali se njihove zgode, šale, male, sitne i drage lokalne podvale – prepričavaju i danas. Ovdje, pod hladom košćele, redovno bi sjedio Zulfikar-Zuko Đumhur, veliki slikarski zanesenjak i putopisac. Volio je da bude sam…Bilo je i dragih tabijasuza, poput Salke Ploske, koji su navikli da uživaju u potpunoj tišini ambijenta pod košćelom. Ako bi konobar, slučajno, napravio „grešku“ pa postavio kakvo pitanje, Salko bi se odmah ljutito dizao od stola i odlazio, ostavljajući nepopijeni fildžan kafe“ – opisuje Serdarević, koji u svoj blok uspomena redovno upisuje ko se sve (i) ovog ljeta ponovo „prijavio“ raji na štandu pod košćelom.

Sa slikarom Seadom Vladovićem – Gučetom, pio je zajedničku kafu u društvu sa prof. Ibrom Badžakom, Osmanom Poturom, „grofom“ Begovićem i pilotom na transatlantskim relacijama, Mostarcem Zlatkom Hafizovićem. Svi oni danas žive u Americi. Stigli su u Mostar, na odmor, Ismet Selimotić i Sejo Dumpor iz Švajcarske, Safet Selimotić iz Francuske, Dževad Kolukčija iz Švedske, Ito Korjenić, prijeratni inžinjer iz „Sokola“, inače, daroviti karikaturista, doletio iz Perta u dalekoj Australiji. Mnogi će, kao po nepisanom dogovoru, svratiti i u atelje bakroresca Ismeta Kurta pod Kujundžilukom:

„Dolaze stari prijatelji i znanci i dobro je da je tako, i dok budemo mogli tako. Znam da se ona lijepa prošlost Mostara ne može vratiti, sve je život-rijeka koja teče. Ali, grad gradom čine njegovi ljudi i koliko su mu oni vjerni i odani, biće i našeg Mostara. Ja se, ipak, nadam samo dobrome…“ – zapisujem emotivno slovo umjetnika Ismeta Kurta.

Sead – Guče Vladović, misli da je košćela pod Kujundžilukom definitivno ponovo „izrasla“ u drago mjesto sastajanja i okupljanja mnogih saugrađana kojima je uistinu stalo do Mostara…

„To je lijepa potvrda da je grad neuništiv, i da Mostarci, ma gdje da su se danas rasuli po svijetu, ne zaboravljaju, ne daju svoj Mostar i ne daju svoja sjećanja. Oni žele čuti o svemu o čemu mi razmišljamo, žele znati kako mi danas vidimo Mostar, ima li grad budućnosti, i kakve. A mi, opet, želimo čuti njih – kako oni gledaju na stvari, misle li se ikad vraćati kući, doprinositi podizanju grada kojeg su bili pretvorili do ruševina Hirošime…“ – govori Vladović, dok se zajedno slažemo da je naša košćela u blještavilu kamena, pećina, magaza i radnjica svojom prostranom krošnjom sve nas čuvala i branila od ljetne žege i od studeni.

Dok pijemo kasnu prijepodnevnu kafu, evo nam stiže maestro Florijan Mićković, poznati akademski kipar. Kaže da ga je upravo košćela, sa okolnim ambijentom, u pravilu nadahnjivala i inspirisala za stvaranje. To je njemu drago mjesto, baš kao što je naše drago mjesto sastajanja – kako veli, bila kafana i hladovina platana na platou Rondou.

Ali, one drage kafane više nema, kao ni mnogih drugih autentičnih adresa, toponima i dragih biljega prijeratnog Mostara koje su novokomponovani poratni urbanisti, lokalne kabadahije i tajkuni zulumćari isjekli sa drage, prepoznatljive mostarske razglednice. Raspitujem se kod Flofrijana da li mu uspijeva potraga za „Ženom koja plače“, njegovim neprolaznim kiparskim djelom u mermeru kojem smo se radovali usred najpoznatijeg i najdražeg gradskog parka na Lenjinovom šetalištu. Svojevremeno, to je bio njegov diplomski rad na fakultetu u Sarajevu kojeg su usred rata lokalni dilingeri iščupali i odnijeli da krasi predovorje neke od tajkunskih vila i vrtova izgrađenih odmah poslije rata na hrbatu poharanog Mostara. Florijanov prekrasni mermerni postament „Žene koja plače“ otkupio je davno prije rata grad Mostar a komunalci su ga instalirali u centru grada, da svima bude poput dara. Kakve li simbolike, baš danas, poslije svega, Florijanovo životno djelo, trebalo bi i moralo da dominira u centralnom gradskom parku. Da podsjeća i trajno posvjedoči o muci, stradanju i neugaslim suzama mnogih majki Mostara. Umjesto što se na tom mjestu, ničim poznav, nasilu instaliran, šunja mesingani kip Bruslija…

Nema ništa od toga, moj Ale, niti od građanske inicijative da, na traženje i uz poziv grada, ponovo izvajam „Ženu koja plače“. Mostar se već odavno oglušio o takvu inicijativu. Njemu je dovoljno ovo što ima…“ – rezignirano komentariše naš likovni umjetnik.

Ćiril Rajić, neumorni mostarski fotograf i vjerovatno jedini Mostarac koji je u fotografiju pretvorio ama baš sve lijepe i poznate mostarske kutke reći će da je u gradu kamerom registrovao sva specifična i posebna stabla. Ali…

„Međutim, ta košćela, sa prekrasnim okruženjem, ambijentom Starog mosta i historijske jezgre, to je uvijek bila i ostala – fotka nad fotkama, koja je često putovala u svijet u formatu razglednice, kao najljepši, nezamjenjivi ukras, biljeg i ponos Mostara…“ – reći će najdarovotiji mostarski fotograf, Ćiril-Ćiro Rajić.

Pod košćelom, u mostarskom Kujundžiluku, gdje ovih dana bilježe i do 40 stepeni u hladu, ali i veliki broj gostiju iz bijelog svijeta – prisjećamo se stihova našeg pjesnika, Mostarca Miše Marića koji je također pristigao na odmor u svoj Mostar: / Pod Kujundžilukom, raste košćela / U ljeto pod njom biće hlad / Nije nas Neretva sve moru odnijela / Dok je Mostaraca, biće i grad ! / Pod Kujundžilukom raste košćela / U ljeto pod njom biće hlad / Nije nas Neretva sve moru odnijela / Dok je ljubavi biće i grad…/

(P.S. Tekst koji ste pričitali napisao sam i objavio u novinama „Bosanska pošta“, najtiražnijem i najvažnijem poratnom glasilu bh-dijaspore koja je pod uredničkom palicom novinara Dževada Tašića, štampana u Norveškoj. Jednog broja mojih sagovornika čija sam imena u tekstu pomenuo i citirao izjave iz 2008.me, više nema među živima. Pamtim ih i čuvam u dragom sjećanju… Kada sam te davne 2008.godine pisao i u Pošti objavio ovaj tekst, Mišo Marić mi je izdiktirao neke od stihova kojim završava priča o mostarskoj Košćeli pod Kujundžilukom i priča o nama. Danas, 15 godina kasnije, sa velikom radošću slušam kako je te Marićeve stihove u prekrasnu baladu upravo pod nazivom Košćela, spjevao naš Mostarac, Željko Samardžić…

I ostaje sušta istina: „Nije Neretva sve moru odnijela / Dok je ljubavi biće i grad…“ )