Doktor Amer Smajkić, Sarajlija, Mostarac, Bosanac i Hercegovac jedan je od naših uspješnih ljudi koji je svoje sposobnosti dokazao u SAD i stekao veliki profesionalni ugled.

Amerov otac, dr Arif Smajkić je naš Mostarac, koji je cijeli radni vijek proveo u Sarajevu ali ni danas može bez svog Mostara, Bune i Podveležja. Također ugledni ljekar i višedecenijski profesor na Medicinskom fakultetu.

Njegov sin Amer Smajkić jedan je od tri najbolja dječija psihijatra u Čikagu, prema procjeni “Three Best Rated”, multinacionalne organizacije za rangiranje.

Veliki gubici

– Pokušavam i sam razumjeti značenje ovog priznanja. Na neki način je rezultat svega onoga što sam naučio tokom svog obrazovanja u BiH i u SAD. Stvarno mislim da je ovo priznanje i za zemlju u kojoj sam ponikao. Neću dozvoliti da bude nešto što će biti isključivo razlog za moju samopromociju, ovo priznanje je rezultat dogogodišnjeg rada i humanog pristupa pacijentu, fokusiranog na ljudsku potrebu kojoj zdravstveni radnik pristupa sa željom da pomogne – rekao je Smajkić.

U daleku Ameriku otišao je zbog agresije na njegovu domovinu. A bio je vaskularni hirurg u ratnom Sarajevu. Posebno ističe da je prvih nekoliko godina izbjegličkog života bilo najteže.

– Bilo je to bukvalno bolno do suza. Najviše su mi nedostajali porodica i prijatelji. Posljednjih 10-ak ili 15 godina manje, zato što mnogo češće dođem i što sam u stalnom kontaktu sa svim dragim ljudima koji su mi nedostajali. Godine 1994. došao sam u Čikago s malom torbom, bez novca i bez broja telefona nekoga koga sam znao ili ko bi mi mogao pomoći. Prve godine su bile jako teške, obilježene velikim gubicima svega onoga što je čovjeku važno – porodica, prijatelji, profesija, zemlja, jezik.

Radio sam jako puno, ali nisam uspio da napredujem dok nisam shvatio da je za mene jedini način da budem sretan kada se nađe balans između porodičnog, profesionalnog i socijalnog okruženja. Ne želim da ovu ideju namećem drugima, ali za mene je period prilagođavanja postao uspješan kad sam shvatio da je jedino rješenje biti Bosanac i Hercegovac i Amerikanac, a da ne mogu biti samo jedno ili samo drugo ako želim da živim u Čikagu – istakao je.

Istakao je da je njegov život napravio nekoliko različitih zaokreta koje nije mogao izbjeći.

– Bio sam specijalizant u vaskularnoj hirurgiji u Sarajevu tokom rata. U Čikagu sam imao sreću da počnem raditi kao savjetnik za mentalno zdravlje s traumatiziranim izbjeglicama iz BiH koje su prošle kroz genocid, etničko čišćenje i koncentracione logore. Rad na tom polju privukao je moju pažnju na talent koji imam, a to je razgovaranje s ljudima. Tada sam naučio da je rad s djecom i adolescentima nešto što mene lično čini sretnim i zadovoljnim i jer mi se pruža prilika da pomognem mladim osobama i pozitivno utječem na njihovo mentalno zdravlje.

Rezultat rada

Naglasio je da duže od 20 godina radi svoj posao te da sada ne postoji nešto što mu je problematično u poslu.

– Izazov je sigurno pomoći na najbolji mogući način, ali i dosegnuti očekivanja, ne samo pacijenta djeteta, nego i roditelja s kojima radim. Rezultat tog rada je, ustvari, najveća nagrada, a to je kad vidite dijete, mladu osobu s raznim psihijatrijskim oboljenjima koji uz moju pomoć tokom godina rada postaju manji ili skroz nestanu – istakao je.

Dodao je da su oboljenja mentalnog zdravlja postojala stoljećima, a da je najveća razlika da se mentalno zdravlje napokon destigmatizira te da su ljudi manje u strahu od psihijatrije.

Život je maraton

Na našu konstataciju da nije prvi put da je među najboljima te pitanje tjera li ga to da bude još bolji, Smakić je rekao:

– Odgovorit ću na ovo s osmijehom. Stari se i nije lako izdržati konkurenciju s mlađima. Ono što sebi uvijek kažem – život je maraton, a ne sprint. Sigurno je da ću nastaviti raditi s kvalitetom koji sam do sada ostvario, ali ne znam koliko dugo ja mogu biti u vrhu psihijatrije u Čikagu, vidjet ćemo.