HomeIzdvojenodr. Borislav Puljić: "Gradomrzitelji" izlaze u susret investitorima i razaraju urbano tkivo...

dr. Borislav Puljić: “Gradomrzitelji” izlaze u susret investitorima i razaraju urbano tkivo Mostara

Objavljeno

Doktor arhitekture, čovjek koji je cijeli svoj radni vijek proveo vezan za urbanizam Grada Mostara, Borislav Boro Puljić, objavio je stručni naučni članak pod nazivom “Urbanistički kompleks Rondo u Mostaru”. Kroz ovaj članak, doktor Puljić je razotkrio sumornu sliku urbanističke slike Mostara danas.

“Prije tridesetak godina na scenu stupaju ljudi koje bi se moglo nazvati gradomrziteljima,  koji se ne prilagođavaju gradu i urbanomu načinu mišljenja i življenja, nego grad prilagođavaju sebi i svojoj (ne)kulturi i civilizacijskoj razini.
U skladu sa svojim (ne)znanjem, a poglavito interesima donose i zakone
i urbana pravila.
Prva ozbiljna devastacija Rondoa počinje 1995. godine rušenjem kultne kavane na samome kružnom toku. Ona je bila jedno od gradskih „žarišta“, mjesto susreta svih generacija, kao i jedan od gradskih „repera“.

Žarište i reper bitni su elementi svake urbane forme pa je njihovo očuvanje često važnije od spomeničke vrijednosti samoga objekta. U Domu kulture održavali su se neki „važni“ politički događaji, a kavana je zaklanjala pogled na tu „veličanstvenu, monumentalnu“ arhitekturu iz vremena socijalističkoga realizma. Tako je
srušen jedan humani, diskretni objekt, vizualno nenametljiv, dio gradske memorije, koji je živio cijelu godinu, samo zato da bi se mogla vidjeti jedna tipska zgrada iz Staljinova doba kakvih od Mostara do Vladivostoka ima desetke tisuća.

U sljedećemu razdoblju, od 1996. do 2004. godine, nestručna i bezobzirna gradska vlast pogoduje pohlepnim investitorima koji su često dio iste te vlasti. Započinje nova i najteža devastacija urbanističkoga kompleksa Rondo, spomenika kulture najviše kategorije.

Neprimjereni regulacijski plan20 odobrio je gradnju golemih građevina neprimjerenih gabarita i katnosti te je prostor trajno devastiran.

Novi urbanistički uvjeti omogućili su nastajanje poslovnih zgrada neprimjerene visine i gabarita: HT Eronet (gabariti 16 x 40 m, katnost P + 3) i Hypo banke (gabariti 39 x 20 m, katnost P + 4).

Ovaj plan ne postoji u općinskim službama. Promijenjen je zatečeni građevni sustav: nestaju slobodnostojeće katnice i vile u zelenilu, udaljene od ulice; uvode se nova, za spomenik kulture razarajuća pravila. O prometnoj opterećenosti i utjecaju na infrastrukturu, kao i o posljedicama na funkcioniranje cijeloga grada nitko nije vodio računa. Nastala arhitektura, banalna i bez ikakvih vrijednosti, samo je jedna od mnoštva negativnih pojavnosti iz toga razdoblja.

Sljedeći su korak Izmjene i dopune ovog plana. One omogućuju izgradnju Novoga tržnog centra s okolnim objektima koji je proizvod gradske (jedinstvenoga grada) i općinske (općina Jugozapad) vlasti. Ovaj veliki objekt nije prilagođen zatečenim vrijednostima slobodnostojećih samostalnih vila primjerenoga gabarita i katnosti, u zelenilu i unutar sitne i razbijene urbane forme. Na Rondo se ugurava zgrada dugačka 176 m, a s aneksima široka 53 m (19 + 18 + 16 m) sa sedam nadzemnih etaža i jednom podzemnom. Tako nastaje golema građevna konstrukcija, mastodont koji razara urbanu strukturu Rondoa, najvažniji element njegove spomeničke vrijednosti” – navodi Puljić i dodaje:

“Nemoćni pred korumpiranom državnom upravom i političarima građani ovomu objektu, ili nekomu od njegovih sadržaja, po lokalnome običaju, daju razna pogrdna imena kao što su „Bogodolka“, „ležeći soliter“, „seljačka kavana“ (umjesto Gradska kavana) i „zgrada iza kioska na Rondou“. Valja reći kako je i kiosk na Rondou dio identiteta toga prostora i ima veće značenje od spomenutoga banalnog mastodonta.

U istome planu s istim razarajućim gabaritima planira se, a poslije i provodi „Druga faza novog tržnog centra“, a potom se južnije gradi još jedna poslovna zgrada (u prizemlju je samoposluga Namex).

Gradeći ove zgrade, srušena je jedna arhitektonski vrijedna kuća izvanredne moderne arhitekture, Glavadanovićeva vila iz tridesetih godina 20. stoljeća. U obuhvatu plana ukupno se predviđa dvanaest objekata, svi – kao po nekome pravilu – neprimjerenihgabarita i visine (Gospodarska komora, sada zgrada Elektroprivrede HZHB, tri objekta koja izlaze na aveniju, zatvoren trijem na aveniji itd.). Pri izgradnji ovih zgrada nije poštivano ni jedno pravilo urbanističke, a ni arhitektonske struke.

U ovome razdoblju došlo je do izmjena Urbanističkoga plana zbog kojih je, između ostaloga, dio zelene zone Liska parka pretvoren u zonu središnjih gradskih funkcija, to jest u građevno zemljište. To je urađeno zato što se graditi može samo po regulacijskim planom koji je u skladu s planom višega reda, u ovome slučaju to je urbanistički plan. Na taj način stvorena je podloga za izradbu dvaju novih regulacijskih planova.
Prvi plan usvojen je i po njemu je izgrađeno nekoliko stambeno-poslovnih zgrada bezlične i banalne arhitekture. Te zgrade nastale su na dijelu parka uz ulicu (to je bila pješačka staza široka 3 m) koja spaja šetalište i Liska ulicu.

Po svojoj čudnoj, degutantnoj arhitektonskoj formi izdvaja se zgrada što izlazi na Šetalište Zrinskog i nalazi se odmah uz izgorjelu zgradu Sveučilišne knjižnice. Riječ je o promašenu pokušaju uspostavljanja eklektičke historicističke
arhitekture.

Drugi regulacijski plan koji je predviđao izgradnju stambeno-poslovnoga kompleksa na kući Nardelli izveden je u obliku nacrta, ali nije usvojen. Budući da nije usvojen, plan se nastojao realizirati preko Komisije za urbanizam. U općinskim službama i Zavodu za prostorno uređenje grada Mostara trebali bi postojati spomenuti planovi.

Sljedeći planovi omogućili su izgradnju stambeno-poslovne zgrade u čijemu je prizemlju poslovni prostor Inel, upravne zgrade Elektroprivrede i goleme poslovno-trgovačke zgrade, sve uz Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača.
U Ulici kneza Branimira neprimjereno je rekonstruirana vila iz razdoblja moderne arhitekture, nekada vlasništvo Aiše Hadžioman, sada zgrada Elektroprivrede, a u Ulici kralja Petra Krešimira IV. srušena je vila obitelji Hackl.
Vrhunac devastiranja toga prostora jest gradnja septičke jame u parku Zrinjevac, umjesto da su sve zgrade priključene na postojeću kanalizaciju iz 19. stoljeća.
Navedenim intervencijama devastiran je i uništen vrijedan urbanistički koncept i arhitektura koja je svojim estetskim i povijesnim vrijednostima trebala biti predmet naše zaštite. O poštivanju obveznih urbanističkih parametara i opterećenju postojeće infrastrukture, kao i o komunalnoj opremljenosti prostora nitko nije vodio računa.

Kada se pomislilo da je devastacija napokon okončana, počinje novo razdoblje uništavanja našega gradskog spomeničkog blaga. Podloga za ovaj projekt pripremljena je izmjenom Urbanističkoga i prostornoga plana, bez zakonom predviđene procedure, bez sudjelovanja javnosti i suprotno pravilima struke.Tada je izbrisana zona parkovskoga zelenila na Rondou i pretvorena je u zonu središnjih gradskih ustanova.
Ovo razdoblje devastacije počinje 2021. godine. Tada su imenovani novi članovi Komisije za urbanizam. Uvijek kada se želi zaobići zakone ili struku, nastaju nove komisije kako bi individualna odgovornost postala kolektivna, kako bi se sakrio krivac i kako bi se pogodovalo investitoru.

Od 1886., kada je donesen Građevni red za Sarajevo i Mostar,31 pa do 2004. godine dobivanje građevinske dozvole i gradnja na urbanome prostoru Mostara bila je moguća
samo ako je to bilo predviđeno regulacijskim planom. Komisije su postojale i prije, ali za gradnju u ruralnim područjima gdje nije postojala obveza izradbe regulacijskih planova. Od 2004. godine u županijski Zakon o prostornom uređenju uvodi se mogućnost postojanja Komisije za urbanizam koja je mjerodavna za cijeli prostor.32 Od tada se u urbanome području može graditi bez plana ako je takvo mišljenje Komisije. Ako se može graditi na temelju mišljenja komisije, onda planovi nisu potrebni. Čemu planirati?
Plan se izbjegava jer bi po zakonu trebao imati izračunate troškove prethodnih ulaganja u prostor, kao i troškove potrebnih novih ulaganja u infrastrukturu i uređenje zemljišta kako bi se mogli (ako se po struci mogu) izgraditi novi kvadrati zgrada. Onda bi te troškove morao platiti investitor, a ovako se izbjegava velika financijska obveza. Obveze investitora neizravno preuzima grad i tako novac građana ide pojedincima. Osnovana Komisija za urbanizam donosi odluku o rušenju kuće Nardelli i izgradnji stambeno-poslovnoga kompleksa od 29 000 m2. Kuća obitelji dr. Aurelija Nardellija izgrađena je 1930. godine, a projektirao ju je arhitekt Otto Lider iz Stuttgarta. Tada je Mostar bio dio Europe. Iako je kuća sama po sebi vrijedan primjerak ekspresionističke arhitekture koja se još nije do kraja odvojila od tradicionalnoga, ona i po svojim vlasnicima može biti spomenik.
Po UNESCO-ovoj klasifikaciji spomenika spomenik može biti i objekt vezan za neki događaj ili osobu. U Parizu su potkraj 20. stoljeća u kvartovima Belleville, Les Halles i Beaurborg rušili stare, neugledne, trošne, bezvrijedne kuće kako bi proveli urbanu rehabilitaciju i osigurali razvoj, ali su po principu genius loci sačuvali sve sadržaje i funkcije koje su građani nosili u memoriji, a Mostar spomenuto prezime (Nardelli), ovu kuću i njezin park nosi u svojoj
memoriji.
Zadatak Komisije za urbanizam trebao bi biti određivanje uvjeta građena izvan grada na rijetko izgrađenu području općine gdje nema interesa i mogućnosti za izradbu planova, a ne da izmjenjuje regulacijske planove, posebno u gusto izgrađenu području uže urbane zone.
Komisija je prihvatila i odradila zadatak, međutim ona i dalje nije oslobođena obveze raditi u skladu s postojećim i usvojenim zakonima, standardima, a posebno postojećim planovima višega reda koji su obvezujući. Također, i ovaj je put izostalo poštivanje struke – umjesto da određuje uvjete za projektiranje i građenje Komisija uzima projekt i iz njega prepisuje „velike stručne rezultate“; kao da investitor i projektant određuju uvjete gradu, a ne grad njima.
Uvjeti izgradnje nekoga objekta po propisima nekoć su imali 42 elementa.
Da bi se do njih došlo, trebalo je izučiti više stotina urbanističkih pokazatelja, analizirati ih i predložiti stručna rješenja pomoću plana. Zatim bi plan morao proći reviziju struke, zainteresiranih dionika u komunalnim djelatnostima, konzultacije javnosti (demokratski proces) i najposlije doći na vijeće na raspravu i eventualno usvajanje.
Dugačak je niz pitanja za Komisiju, projektanta i predstavnike gradske vlasti: Koliki je stupanj izgrađenosti? Koliki je koeficijent izgrađenosti? Koliki je koeficijent naseljenosti? Koliki je utjecaj nove zgrade na koeficijent moguće prihvatljivosti prostora? Jesu li oni u okvirima standarda, norma struke i zakona?
Ima li i koliko stanovanja u središnjim gradskim funkcijama? Kolike su mogućnosti da prostor prihvati 29 000 m2, 5 podzemnih i 7 nadzemnih etaža? Što je s prometom u mirovanju, pristupom zgradi, a posebno s prometom u okruženju? Kakve će on posljedice imati poslije eventualne gradnje? Hoće li grad moći funkcionirati i može li taj promet prihvatiti gabarit Liska ulice; hoće li se kroz nju uopće moći proći poslije izgradnje ovoga kompleksa? Kako će se taj mastodont priključiti na energiju, vodu i kanalizaciju? Tu je i mnoštvo drugih pitanja. No ništa nije rečeno o zelenilu, spomeničkoj vrijednosti, arhitekturi itd.
Ovdje je bilo govora samo o matematici u urbanizmu, a ona je nažalost nedostatna. Nije bilo riječi o važnijemu dijelu urbanizma, o „urbanističkome kontekstu“ zatečenoga prostora i utjecaju (novo)gradnje na njega i njegove vrijednosti. O njemu bi se moglo mnogo reći, no ni projektant ni članovi Komisije o tome nisu vodili računa” – navodi Puljić.

Na kraju svog naučnog članka, doktor arhitekture Borislav Puljić zaključuje:

“Nova gradnja u zoni kvarta i trga Rondo u posljednjih trideset godina potpuno je devastirala njegove spomeničke vrijednosti. Nju su činile iznimno vrijedna arhitektonska i urbanistička struktura te jedinstvena kompozicija nastala potkraj 19. stoljeća. Arhitektonsku formu činile su slobodnostojeće vile, katnice u historicističkoj arhitekturi, smještene na ozelenjenim parcelama na 6 metara udaljenosti od ceste. Urbanu strukturu činilo je šest ulica koje su se
spajale u jednoj točci i činile neobarokni trg, nalik onima u tadašnjoj Europi. Hortikulturnu vrijednost tvorile su aleje platana. Ukupnost svih elemenata činila je vrijednu jedinstvenu arhitektonsko-urbanističku hortikulturnu kompoziciju. Tomu treba pridodati i starost koja premašuje stotinu godina te opću memoriju, što govori u prilog tvrdnji da je Rondo spomenik materijalne kulture nemjerljive vrijednosti. Njegovu vrijednost pojačava i činjenica da u Bosni i Hercegovini gotovo i nema spomenika urbane kulture iz razdoblja austrougarske okupacije. Nažalost, ove spomeničke vrijednosti nikada nisu formalnopravno valorizirane.
Arhitektonske intervencije od nastanka pa do devedesetih godina prošloga stoljeća bile su rijetke i zadirale su u zatečeno urbano tkivo diskretno, uklapajući se u postojeće prostorne zakonitosti i zadržavajući zatečene vrijednosti. Nije narušena ni arhitektonska ni urbana forma. Sve spomeničke vrijednosti urbanoga kompleksa Rondo u posljednjih su
trideset godina potpuno devastirane gradnjom banalnih mastodonata golemih gabarita i katnosti. Uništena je forma i kompozicija koja je ovaj kompleks činila iznimno vrijednim. Osim toga opterećena je gradska fizička infrastruktura, smanjena je kvaliteta života, a okolišni je prostor gotovo potpuno devastiran.
Osim što se u njemu izrijekom navode konkretni čimbenici i radnje koje su urbanomu kompleksu Rondo u Mostaru uništile sve ono što ga je činilo spomenikom kulture u ovome se radu upozorava na nepoznavanje urbanističke i arhitektonske struke te se ovlaš dotiču i pravne i zakonske mjere koje nisu poštivali sudionici u procesu planiranja, projektiranja i građenja. U radu nije bilo govora o imovinskopravnim odnosima, vlasništvu nad zemljištem,
plaćanju gradske rente, troškovima prethodnih ulaganja u prostor, troškovima uređenja gradskoga građevnog zemljišta, troškovima priključaka na gradsku komunalnu i fizičku infrastrukturu, komunalnoj naknadi itd. Inače, ti pokazatelji govore o društvenome kontekstu i urbanoj ekonomiji, a posebno o zakonitosti rada. Zakonom propisanih obveznih javih konzultacija i sudjelovanja građana u procesu planiranja gotovo nije ni bilo. Nije bilo riječi ni o svim danim urbanističkim i ostalim suglasnostima, o građevinskim i uporabnim dozvolama te o zakonskoj odgovornosti sudionika.
To bi mogao biti predmet nekih novih istraživanja. No nesumnjivo se može reći da je privatni interes pobijedio javni, a grad i građani izgubili su svoj prostor koji je bio dio njihova identiteta,” – zaključuje Puljić.

Kompletan članak u izvornoj formi sa grafičkim prilozima:

Borislav Puljić URBANISTIČKI KOMPLEKS RONDO U MOSTARU

Najnovije

Kad se male ruke slože: Mostarski osnovci gradonačelniku Kordiću prezentirali zanimljive ideje i inicijative

Gradonačelnik Mostara Mario Kordić  u srijedu je u Gradskoj vijećnici u Mostaru ugostio polaznike...

Marfi u Neumu poručio: Vlada FBiH treba donijeti zakon o Južnoj interkonekciji

Ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Majkl J. Marfi (Michael Marphy) pozvao...

LEGENDE FUDBALA STIŽU NA VELEŽOVU DONATORSKU CRVENU NOĆ

Fudbalski klub Velež Mostar obavještava sve svoje članove, navijače i prijatelje Kluba, kao i cjelokupnu...

Mostar: Povodom uspostave leta Mostar-Beograd posjeta touroperatora i novinara iz Srbije

Povodom uspostave izravnog leta Mostar – Beograd u posjetu dolaze touroperatori i novinari iz...

Vezane vijesti

Kad se male ruke slože: Mostarski osnovci gradonačelniku Kordiću prezentirali zanimljive ideje i inicijative

Gradonačelnik Mostara Mario Kordić  u srijedu je u Gradskoj vijećnici u Mostaru ugostio polaznike...

Marfi u Neumu poručio: Vlada FBiH treba donijeti zakon o Južnoj interkonekciji

Ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Majkl J. Marfi (Michael Marphy) pozvao...

LEGENDE FUDBALA STIŽU NA VELEŽOVU DONATORSKU CRVENU NOĆ

Fudbalski klub Velež Mostar obavještava sve svoje članove, navijače i prijatelje Kluba, kao i cjelokupnu...