Kultura je duša tijela svakog društva, ona podrazumijeva karakter i bitne osobine jednog društva, njegova mišljenja, ideale, samosvijest i osviješćenost. Ona je temelj svih naših odnosa, od nje polazi sve i njoj se svi vraćamo. Biti radnik kulture znači biti bedem opstanka onoga što hrani čovjekovu dušu i um.

O pjesništvu, književnosti, životu, te položaju kulture u gradu Mostaru, razgovarali smo sa magistricom jezika i književnosti, pjesnikinjom, te višegodišnjom rukovoditeljicom Univerzitetske biblioteke ,,Džemal Bijedić” u Mostaru, Editom Mulaosmanović.

–U svijet poezije ušli ste jako rano, a zatim dublje kao studentkinja jezika i književnosti, pa ste nam, vremenom, počeli ostavljati otisak duše na papiru, ogolili je i otkrili nam svoje dubine. Šta za Vas znači biti pjesnik?

“Pjesnik ono što ostavi dubok utisak na njega i što ga dojmi izražava stihovima. Poezija, tj. pjesma, po meni, pečat je osjećanja, misli i razmišljanja, odnosno rekacija na ono što je zaokupilo pjesnikovu pažnju i “natjeralo” ga da kroz pero svoje misli, osjećanja, stavove, razmišljanja ponudi svijetu, tj. čitaocima.

Naravno, svi čitaoci neće doživjeti ni shvatiti istu pjesmu jednako. To nije ni potrebno i to je, ustvari, nemoguće. Pjesma raste sa svakom novom interpretacijom i svakim novim shvatanjem nje same. Jednom kad ode u svijet ona ima sopstveni život na koji pjesnik nema utjecaja, niti ga treba imati.”

 –Da li može da se pobjegne od poezije? Gleda li pjesnik na svijet dušom i izgleda li to, u surovoj realnosti, nekada bolno?

 “Ja od poezije ne mogu pobjeći. Ona nekako sa mnom živi od djetinjstva. Ne govorim samo o poeziji koju ja pišem, nego općenito o poeziji. Ona je dio moga života, i bez nje, ne bih bila kompletna.

Za pisanje poezije, osim duše, potrebno je znanje, čitanje i stalna nadogradnja sebe. Jer sve što ne njegujemo, vehne. Pa tako i pjesnik u nama.

Današnja realnost je surova, bili mi pjesnici ili ne. Ne mislim da su pjesnici empatičniji od ostalih ljudi. Za pjesnike poezija je svojevrsna “reakcija” na surovu relanost svijeta u kojem živimo.

I da, bolno je. Bolno je gledati kako ubijaju djecu Palestine. I ne samo djecu. Ubijaju ljude, ubijaju grad, zemlju. A svijet šuti i ne čini ništa. Ta bol i nemoć da nešto promijenim, pretoči se u stihove. To bi bila ta “reakcija”, kako sam ranije kazala.”

–Kakve nam tajne u svojim dubinama skriva rijeka Una (aludiram na Vašu zbirku poezije)?

 “Moja prva, i zasada jedina, zbirka poezije nosi naziv Tio nomas amo, prevedeno s esperanto jezika – To se zove ljubav.

Ljubav je najveći pokretač i najjača motivacija u životu čovjeka. Kad kažem ljubav, mislim na univerzalni pojam ljubavi. Ljubav prema ljudima, domovini, gradu, rijeci, prirodi… To nije zbirka ljubavne poezije, ali okosnica kroz cijelu zbirku jeste ljubav. U njoj možete pronaći i ljubavne pjesme, ali i pjesme o Bosni i Hercegovini, Mostaru, Starom mostu, Srebrenici… U njoj je objavljena pjesma Kad bih Una bila, koja je 2023. godine dobila treću nagradu na konkursu Čarobna Krajina. Zbirka nosi naziv po pjesmi koja je napisana mojoj unuci Iman na dan njenog rođenja i cijela zbirka je posvećena upravo njoj.”

–Jesu li za Vas knjige bijeg u neku bolju stvarnost, utočište i mir? Osjećate li se spokojno u njihovom okruženju i da li je za Vas pjesništvo zanat duše?

 “S knjigama se družim od kad znam za sebe. One su moje prirodno okruženje. U roditeljskoj kući moja soba je bila kućna biblioteka. Dio tih knjiga i danas je sa mnom.  Rasla sam s njima, evo danas i radim u njihovom okruženju. I to je najljepše okruženje, jer kako je Charles Eliot rekao: ,,Knjige su najstalniji i najtiši prijatelji. One su najprihvatljiviji i najmudriji savjetnici i najstrpljivij učitelji.”

Za mene knjige nisu bijeg u neku bolju stvarnost. Mogla bih reći da jesu kad sam bila dijete, jer sam najviše voljela čitati bajke, a znamo da u njima dobro uvijek na kraju pobijedi zlo. Nažalost, u stvarnom životu nije tako. Lingvista sam po zvanju, i kad čitam knjige iz te oblasti, tada mi jesu svojevrstan mir i utočište. Međutim, kada se radi o književnosti, sve zavisi od teme kojom se knjiga bavi. Posljednja pročitana knjiga je Šta su meni ptice: Kazivanja Envera Redžića od Fajke Kadrića. Knjiga govori o agresiji na našu domovinu i etničkom čišćenju Istočne Bosne. To je tematika naše surove i ne tako davne prošlosti. Moramo čitati knjige koje obrađuju takve teme, jer kultura pamćenja i sjećanja je veoma važna.”

– Ako “Na početku bijaše riječ…” šta je onda na kraju?

“Sve počinje Apsolutnim i završava Njime.”

-Inspiracija ste mnogima u Mostaru, te višegodišnji rukovodilac jedne značajne institucije za ovaj grad. Kako u današnjem brzom vremenu, vidite tokove i opstanak kulture i književnosti u gradu Mostaru?

“Tokom cijele godine imamo kulturnih i književnih događaja u gradu. Ko voli, za sebe sigurno može nešto pronaći. Manifestacija Mostarsko ljeto traje dva mjeseca. Kulturne institucije grada Mostara su se potrudile da ponude bogat i raznovrstan program. Krajem augusta, imamo Festival ,,Žena sa knjigom”, koji organizira Udruženje književnica i ljubitelja umjetnosti ,,Žena sa knjigom”. To je poprilično mlad festival. Ove godine se organizira tek treći put i vrijedan je pažnje. Imamo pozorišni festival Mostarska liska, koji svake godine organizira Narodno pozorište Mostar. Također, skoro svakog petka u Narodnom pozorištu imamo priliku pogledati pozorišnu predstavu. Tu je i Pozorište lutaka Mostar koje nudi predstave za djecu. Narodna biblioteka Mostar ima izuzetno bogat program što se tiče promocija knjiga.

Zadnje tri godine pokrenuli su i izdavačku djelatnost, što nije mali poduhvat. Centar za kulturu Mostar, također ima svoj kulturni, likovni i književni program. Sjetimo se da su u okviru Naše male pozornice ugostili Jasnu Žalicu, Belmu Lizde Kurt, Gordanu Boban i Miralema Zupčevića. Zatim tu su Muzej Hercegovine Mostar i Arhiv HNK-a sa svojim izložbama. Ima tu još da se nabroji, ali evo ukratko ono što mi je prvo palo na pamet.

Opstanak kulture i književnosti u Mostaru su neupitni. Ljudi koji se bave kulturom i književnošću su garant toga.”

–I za kraj, šta biste nam od Vama izdvojenog štiva, preporučili za čitanje?

 “Uvijek preporučujem prvo bosanskohercegovačke književnike, pa evo za ljubitelje poezije izdvojila bih: Melidu Travančić, Biseru Alikadić i Izeta  Sarajlića, a za ljubitelje proze Dževada Karahasana. Za dječiju publiku izdvojila bih bajku Vilinske priče : Bajka o jednoj sjevernoj i jednoj južnoj zemlji, autorice Edhije Mahić. Imala sam je priliku čitati, jer sam je lektorirala, i od srca je preporučujem, kako mlađim tako i starijim čitaocima. Knjiga će biti promovirana na predstojećem Sajmu u Sarajevu te 22. aprila u Narodnoj biblioteci Mostar. Jedna sam od promotorica, što mi je velika čast.”

Intervju priredila: Ajla Bugarić Zukić