Za Mostar.live danas govori književnica Esma Džiho, profesionalno angažirana u Službi za kulturu Grada Mostara, koja književnost i kulturu – živi.  Esma je, između ostalog i autor knjige “Pisma ocu”, a za njenu pjesmu “Tu sam” muziku je napisao Azer Sandžaktar Bijedić.

Šta za vas predstavlja književnost – način da razumijete svijet, oblik ličnog izraza, ili nešto sasvim drugo?

– Književnost ima moć proširiti stvarnost, učiniti je podnošljivom. Pisanje je  za mene putovanje, odiseja  koja dobija svoje puno značenje  kroz čitanje vođeno dubokim, osjetljivim pogledom  sposobnim uhvatiti suštinu. Proust je to prikladno izrazio u svom „ Zatvoreniku“ što odražava njegovu ideju unutrašnjeg putovanja : „Jedino pravo putovanje jedini izvor mladosti ne bi bilo ići u nove pejzaže već imati  druge oči, vidjeti svemir očima drugog, stotinu drugih, koje svaki od njih vidim koji svaki od njih jeste.“

Prije svega, književnost je za mene moćan alat za istraživanje i otkrivanje. Kroz književnost sebe prenosim  u imaginarne ili stvarne svjetove, istražujući perspektive drugačije od svojih. Bilo da se radi o savremenom romanu, klasičnoj pjesmi ili drami, književnost mi omogućava da istražim univerzalne teme poput ljubavi, smrti, pravde, slobode i mnogih drugih. Suočavajući me s ovim idejama, književnost me poziva da razmislim o vlastitom postojanju i preispitam svoja uvjerenja.

Konačno, književnost mi nudi prostor za individualno izražavanje. Dijeljenjem mojih priča, misli i emocija kroz riječi, stvaram duboke veze s drugima .Bilo da razgovaram o knjizi s prijateljima ili pišem, književnost mi omogućava da se povežem s drugima na dubljem nivou.

Književnost je za mene svojevrsno otkrovenje, prilika da izvučem na vidjelo jedan zatajan svijet koji vapi za slobodom. To je način otkrivanja tajnih sklonosti. Sloboda za reći sve ono što čovjek drži u posljednjoj primisli pred spavanje. Književnost je okvir koji treba proširiti, vizura misli koje pronalaze smisao i mjesto koje ih čeka. Moja ljubav prema lijepoj pisanoj riječi je počela kad sam bila u 1, razredu osnovne škole uz knjigu “ Samo još kosovi zvižduću” , a knjga koja je definitivno obilježila moje odrastanje i život jeste knjige “Derviš i smrt ” koja je bila i tema mog magistarskog rada.

Koliko vam rad u Službi za kulturu Grada Mostara pomaže da bolje osjetite puls zajednice i potrebe publike?

– Rad u Službi za kulturu je prije svega odgovorna funkcija za koju se trudim da je obavljam najprofesionalnije što mogu.

On je svojevrstan izlet u svakodnevicu, bilo koje treba opipati pa tek onda postupiti prema viđenim. Jer, zajednica je u biti osjetljiva onoliko koliko imamo sluha za nju. Ona je ogledalo društva i kretanja.

Mostar je grad slojeva, sjećanja i rana – da li kultura ima snagu da ih ne briše, već da ih učini razumljivima?

– Kultura ima snagu učiniti sjećanja razmljivim. Ona omogućava društvu da interpretira prošlost i sjećanje ne treba brisati. pogotovo ako je vrijedno. Ono inam pruža uvid u naš svijet osjetila. Sjećanje je pokazatelj našeg unutarnjeg svijeta . To je aksiom koji se ne mijenja. Sjećanje je prošlost koju je nemoguće promijeniti, ono traži sud i odnos. Taj odnos je ispravan jedino ako je pošten, bez predrasuda, mjerljiv onoliko koliko smo mi ispravni. On je mjerilo nas.

Kako balansirate između institucionalnog rada u kulturi i lične potrebe za pisanjem i tišinom?

– Kao što sam rekla, trudim se da svoje posao stručne savjetnice za kulturu obavljam profesionalno, a uspijevam i zadovoljiti svoju potrebu za pisanjem tako što bilježim svakodnevno ono za šta smatram da treba da ostane zapisano. Moj radni stol je prepun knjiga pa nerijetko posegnem za njima tražeći odgovor na ono što me u tom trenutku zaokuplja.

Kada uđem u svoje tišine, uglavnom u večernjim satima, onda se potpuno predam svijetu pisane riječi u kojem pronalazim pravu sebe.

Da li vjerujete da književnost može mijenjati čovjeka, i ako da – na koji način?

– Da, književnost može mijenjati kognitivne promjene izazivajući  naše percepcije i pomoći nam da bolje razumijemo svoje mjesto u svijetu. To je put koji trasiramo, odnos nas i svijeta koji nas okružuje. Književnost je često odgovor na pitanje o smislu postojanja, pokazatelj stanja društva i misli.

Koja Vam je nagrada ili priznanje donijela najveću sreću i osjećaj zadovoljstva, bila posebno emotivna i dirljiva i potvrda da je ono što Vi radite vrijedno truda?

– Između nagrada i priznaja koje sam dobila izdvajam nagradu Fondacije „Lijepa riječ“ za pjesmu  Srebrenica i 3. mjesto u svijetu za pjesmu „Suitcase of life“ .

Postoji li riječ, rečenica ili motiv koji vas stalno inspiriše i vraća vas pisanju i ujedno i ujedno, šta su Vaši budući planovi?

Franc Kafka: „Knjiga mora biti sjekira za zamrznuto more u nama.“

Ove godine namjeravam upisati doktorski studij na Nastavničkom fakultatetu Univerziteta „ Džemal Bijedić“ u Mostaru jer sam motivirana željom za nastavkom usavršavanja i obrazovanja iz oblasti  društvenih nauka i davanjem doprinosa naučno-istraživačkom životu Bosne i Hercegovine. Također, namjeravam prevseti knjigu Derviš i smrt na francuski jezik te izdati dvoju novu knjigu.

Imate li neku poruku za mlade u Mostaru i koja Vas je knjiga posebno dojmila u prethodnoj godini, te je vrijedna preporuke?

– Moja poruka je: Čitajte i pišite! Njegujte svoju maštu kroz knjige kako bi vase riječi, sutra, doprinijele vašem ličnom razvoju, a time jačate i svoju zajednicu.  Čitanje i pisanje su puno više od pukih aktivnosti. Omogućuju učenje i bolje razumijevanje svijeta. Bilo da se radi o opuštanju, poboljšanju vještina ili poticanju kreativnosti, ove dvije navike mogu vam promijeniti život.

Preporučujem knjigu “Kućni ljudi” Almina Kaplana i knjigu “Kapija” od Medihe Sehidić.

Razgovarala: Ajla Bugarić Zukić

Za kraj, pročitajte Esminu priču “Prva knjiga”:

– Ovo o čemu ću vam pričati desilo se davno, jako davno, u jednom sretnom djetinjstvu punom igara, smijeha, ljubavi i cvrkuta kosova čiju pjesmu čujem i danas iako već odavno nisam djevojčica. Živjela sam u jednom prelijepom gradu kroz koji je tekla, a teče i danas rijeka Bregava i u kojem sam ostavila sve svoje tajne, snove i maštanja. Voljela sam čitati knjige. Od trećeg razreda osnovne škole odlazila sam sama u biblioteku. Odlazila bih svaki dan, ali mi je bilo neugodno da mi bibliotekarki moj često prisustvo ne bude postal čudno. Ulazila bih nečujnim koracima u biblioteku, udisala miris knjiga i zamišljala kako bih voljela da imam jednu novu koja bi pripadala samo meni. Doticala sam krišom korice koje su bile poredane po policama, trudeći se da što duže ostanem tu dok me je strogi pogled bibliotekarke požurivao da kažem već jednom naslov knjige koja mi treba. Ona je samo službenik koji ne zna za dječije snove, a ja sam samo broj iskaznice s napomenom o eventualnom kašnjenju ili dugovanju knjiga. Osjećala sam se nelagodno pod njenim pogledom. Ona nije znala da sam svaku svoju lektiru čitala u jednom dahu i da bih već odmah došla po druge naslove da me nije bilo stid.

Nisam od roditelja tražila da mi kupe knjigu jer je bilo dovoljno to da smo nas tri imale sve što nam je potrebno: čistu i urednu odjeću, školski pribor i udžbenike koji su nam bili potrebni za pohađanje nastave. Prost i jednostavan život lišen dodatnih luksuza. Otac je sam radio i trudio se da nam pruži sve što nam je potrebno, a mi smo mu vraćale onako kako smo najbolje znale – odličnim ocjenama što je pokazivalo njegovo ozareno lice pri povratku sa roditeljskih sastanaka. Da, lijepo je bilo moje djetnjstvo…

Jednog dana u školu je došao čovjek koji je prodavao knjige. Objašnjavao nam je naslove, pričao o piscima, hvalio sadržaje knjiga od kojih sam većinu znala. Neki učenici su rekli da će kupiti knjige, a ja sam šutjela. Učiteljica je rekla da će razgovarati sa roditeljima a potom javiti prodavaču za knjige. Roditeljima nisam pričala o tom događaju. Znali su da sam veliki zaljubljenik u knjige, da pišem pjesme i priče, ali ih nisam htjela zamoliti da mi kupe knjigu jer znam da bi ocu bilo teško odbiti me i nisam ga željela dovesti u takvu situaciju. Za par dana bit će roditeljski sastanak. Znala sam da će biti riječi o kupovini knjiga ali sam glad za knjigom zatomila u čitanju Bašte sljezove boje…

Taj dan sam bila nagnuta nad knjigom i nisam čula očev povratak. Osjetila sam da me pomilovao po kosi i tiho izgovorio: „Ti si moj ponos!” Pogledala sam ga, pružila mu svoju ruku koja je nestala u očevoj velikoj i prizvala sam odnekud stihove:„…a moje ruke se tad uvuku u toplu veliku očevu ruku, i tu osjete da ih grije, ljubav mog oca koji se smije.“ Šapnuo je nešto mojoj majci i izišao.

Tu večer sam, kao i ko zna koju do tada, zaspala sa knjigom, zamišljajući da ću jednom kupiti svoju, baš SVOJU knjigu, novu, lijepu i ne znam zašto – crvenih korica. Baš onakvu kakvu je onaj prodavac držao u rukama. Te noći sam usnila san u kojem je čitav svijet bio obojen u crveno, sanjala sam ruže iz naše avlije, crvene makove na brdašcu iznad svoje kuće i ozareno lice moga oca koji mi pruža nešto. Učinilo mi se da je izgovorio moje ime.

Probudili su me cvrčci koji su svakog majskog jutra pjevali o Vezenom mostu i Gradu od lišća. Protrljala sam oči i pogled mi se zakovao za crveni omot pokraj mog jastuka. Otvorila sam ga drhtavih ruku – nova knjiga „Samo još kosovi zvižduću“ bila je položena u sandučić crvene boje. Primakla sam je sebi, okretala u ruci, zagledala i mirisala korice. Na prvoj stranici knjige bila je mala ceduljica a na njoj je pisalo:„Mojoj Esmi koja voli ruže, makove i knjige.”

Presretna, iskočila sam iz kreveta, otrčala u dnevnu sobu gdje su bili moji roditelji, oboje ih zagrila i dugo, dugo ostala naslonjena na njihove grudi. Dobila sam najljepši poklon koji su mi mogli kupiti.

Od tog dana sam čitala „Kosove” i znala svaku priču skoro napamet.

Prošle su godine a knjige su bile i ostale moj najbolji prijatelj. Vrijeme je donijelo drugačije gledanje na život, drugačiju sklonost prema različitim žanrovima književnosti, vrijeme je donijelo nova poznanstva, mnogo proslavljenih rođendana za koje sam dobivala veliki broj knjiga ali nijedna, baš nijedna, nije imala vrijednost niti miris kao moja prva knjiga Šukrije Pandže “Samo još kosovi zvižduću” .

I danas, kad se sjetim djetinjstva, začujem zviždukanje kosova, osjetim ruku na kosi, vidim Planinče, dječaka koji mi maše sa druge strane rijeke, njegov bukvar kojeg nosi voda, pa mi dođe da zaustavim rijeku, da zaustavim vrijeme i da se vratim u one godine koje su nepovratno nestale. Želim ući u staru biblioteku koje više nema, u grad koga više nema, želim dotaći tvrde korice na policama odakle sam sa sobom u nozdrvama ponijela miris kojeg i danas čuvam.