Nosio je i nosi zvučno ime – “Bristol”. Gledao je u svoju konkurentkinju “Neretvu”, preko rijeke, takmičio se sa njom, a opet bio s njom u nekoj dubokoj i čvrstoj vezi. Spajao ih je Titov most. Niti bi “Bristol” bio ono što je bio bez “Neretve”, niti bi “Neretva” bila ono što je bila bez “Bristola”.
Taj puno mlađi “gospodin” “Bristol” respektovao je “staru damu”, odnosio se prema njoj džentlmenski, a opet, ponekad pokušavao, a bogami i uspijevao, otići korak naprijed. Uspio je “Bristol” stvoriti sopstveni imidž, imati svoje stalne goste. Sa te strane i nisu bili neki konkurenti. Pojedini Mostarci će reći da se u njemu okupljala “prava mostarska raja”.
Drugi ce reći da to nije tacno. I jedni i drugi su u pravu. Mostarci su se okupljali u svim kafanama. Možda je, ipak “Bristol” imao svoju najstabilniju postavu. Istina je i to da je u njega najviše zalazila mostarska elita. Među tim stalnim gostima bilo je advokata, slikara, novinara, pjesnika, profesora, sportista, direktora…
Meha Sefić, možda najpoznatiji mostarski slikar, proveo je u njemu mnogo vremena. I tu je zajedno sa svojim nerazdvojnim kolegom Icom Voljevicom, smislio puno mostarskih liskaluka. Proveo je u “Bristolu” mladost i poznati mostarski advokat Avdo Rizvanbegović, poznatiji Mostarcima kao Avdo Zima, tu su provodili dane poznati mostarski privrednici i političari poput Jole Muse, bio je “Bristol” i “druga kuća” poznatih mostarskih sportista Dušana Bajevića, Franje Vladića i Envera Marića…
Prebirući po ostacima sjećanja dolazim do saznanja da mnogi od one stalne “Bristolove” ekipe više nisu u Mostaru. Gdje li se oni sada nalaze? Možda na nekoj od obala svoga podijeljenog grada ili, pak, u nekoj od zemalja širom svijeta. Da li su tamo našli neke svoje “Bristole”, neku novu raju s kojima prave izlete u prošlost? Sumnjam. Njihovo “bristolovanje” je arhivirano, konzervirano možda za neka bolja vremena. Ali, poznavajući te uporne “bristoldžije” gotovo sam uvjeren da će dobar broj njih, ponovo, biti skupa. Generacije su to koje se ne predaju lako.
Što ce kazati – dok je “Bristola”, a biće ga, biće i “bristoldžija”. Neki drugi advokati, slikari, pjesnici, sportisti, politićari, profesori… imaće u njemu opet svoja stalna mjesta. Oni će, u to ne sumnjam, ustupiti to mjesto, ako zatreba, nekom od “veterana” kada se ponovo pojave u hotelu svoje mladosti.
(Milan Anđelić, Norveška 1999)
