Piše: Samir Nožić

Protekli vikend u Mostaru počeo je kišom i postavljanjem gradilišne table Interkulturnog centra “Mevlana” na lokalitetu Lakišića harema.

Kiša se zadržala cijeli vikend, tabla nije… Išarana je i oborena pod okriljem noći, jednako kako je i postavljena.

Jasno je da oni koji ruše to rade u “ilegali”, ali zašto u Mostaru i oni koji žele graditi, moraju biti u “ilegali”?

Svojevremeno smo pokušavali sami sebi dati odgovor na pitanje zašto je spomenik poginulim pripadnicima Armije RBiH stavljen pred Gradsku vijećnicu po noći, a onaj poginulim pripadnicima HVO-a po danu? I zašto je ovaj prvi miniran, opet po noći, a ovaj drugi nije? Je li baš sve “do njih” ili ima nešto i “do nas”?

Nisu zahtjevi Islamske zajednice i uvaženog muftije Dedovića, jednako kao ni žrtva poginulih pripadnika Armije BiH, zaslužili “noćne i sabahzorske akcije”.

Bošnjaci u Mostaru imaju svoje političke predstavnike izabrane u gradske i kantonalne organe vlasti i oni su dužni da se brinu o svim važnim pitanjima za građane Mostara, a, dakako, i za Bošnjake. Jednako onako kako se i izabrani Hrvati brinu i vode računa o njima bitnim pitanjima. Naravno, po danu i u gradskim institucijama…

Borio se muftija proteklih mjeseci, uglavnom sam ili uz, čast izuzecima, neiskrenu podršku profesionalnih Bošnjaka, da predoči historijat Lakišića harema, pokaže i dokaže grunt bez posjeda kada je u pitanju IZ i posjed bez grunta kada se radi o Hrvatskom kazalištu… Lutalo se u artikulaciji stavova od toga kako nema gradnje na haremu do toga kako na haremu trebaju graditi i jedni i drugi…Protestovao je i borio se koliko je mogao, sastajao sa predstavnicima međunarodne zajednice i vjerovao njihovim, i gradonačelnikovim obećanjima… Uzalud…

Pitanje Lakišića harema, ili gradnje dva objekta u Centralnoj zoni grada Mostara je mnogo šire i kompleksnije pitanje od imovinskog. To je pitanje jednakosti i jednakih prava. Ako se na “gradskom zemljištu”, kako kaže gradonačelnik, gradi Hrvatsko narodno kazalište sa svim drugim institucijama koje će tu biti smještene, zašto se na “gradskom zemljištu” ne može graditi i centar za drugi narod i građane koji ravnopravno žive i djeluju u Mostaru? Nije valjda da to ne može jer se radi i o muslimanima?

Braniti takvo nešto bilo bi svojstveno jedino totalitarnim sistemima protiv kojih se, doduše samo nekih, (i njihovog nasljeđa) otvoreno bori naš gradonačelnik.

Nije lokalitet Lakišića harema, iako se o njemu često govori, jedini problem u Centralnoj zoni Grada Mostara. Postoje i oni koji su sakriveni a čije “osvjetljavanje” neminovno sa sobom nosi i krivičnu odgovornost. Zašto se “pod tepihom” skrivaju ti slučajevi?

Zašto niko nije odgovarao zbog nezakonitog oduzimanja imovine porodicama Živković i Atijas na čijoj je zemlji započeta izgradnja konkatedrale Kristova uskrsnuća?

Kako je iz budžeta Grada Živkovićima isplaćeno 1.2 miliona KM odštete a niko od onih koji su tu štetu prouzročili nije u zatvoru? Koliko će, ako već nije, Grad isplatiti Atijasima? Ko je, i čijem, malonogometnom klubu iz budžeta isplatio ogromnu sumu obeštećenja za igralište Kantarevac?

Sva ova pitanja Bošnjaci, ali i Srbi, Hrvati i ostali, građani Mostara, putem svojih izabranih predstavnika trebaju raspraviti u Gradskom vijeću. To su mnogo važnija pitanja za Mostarce od toga da li će se Kabiriju dati saglasnost za solarnu elektranu ili od uvođenja vignete za turističke autobuse.

Otvaranje ovih teških pitanja došlo je u nezgodno vrijeme za gradonačelnika Marija Kordića i predsjednika Gradskog vijeća Salema Marića.

Izborna je godina, Kordić se grčevito bori  za novi mandat a Marić nema kad ni misliti o oktobarskim izborima zbog ovih aktuelnih u vlastitoj stranci. Jasno je da i HDZ i SDA u izbornoj godini priželjkuju ovakve konflikte kako bi još jednom “prodali foru” biračima ali, čini se da bi konopac ovaj put mogao postati previše zategnut a “kola se slomiti” upravo na pomenutom dvojcu.

Izlaz i za jednog i za drugog mogao bi biti u formiranju Komisije koja bi, uz medijaciju OHR-a, “pretresla” Centralnu zonu i pravni status objekata i zemljišta u njoj. No, hoće li se uopće moći nositi sa pritiskom javnosti koji je stvoren oko projekta Interkulturnog centra “Mevlana”?

Na kraju, mostarskim Bošnjacima, (vrijedi i za sve ostale)  preostaje da svoja prava traže po danu i u institucijama koje su i njihove jednako kao što su i onih drugih, trećih i četvrtih. Nikako noćnim akcijama i  svojevrsnom “palestinizacijom” nas preživjelih jer mi ne živimo u, opkoljenoj i okupiranoj Gazi, već u svom gradu Mostaru kojim, kao njegovi ravnopravni i punopravni građani, trebamo hodati uzdignute glave.

To pravo je davno izboreno… zahvaljujući onima kojima spomenik postavljamo po noći…