Mostarska, stara dobra Velika gimnazija od svog osnivanja 1893. godine bila je i ostala rasadnik odličnih sportista. Jer, ova ugledna srednja škola je uvijek imala profesore i nastavnike, sportske zanesenjake, neke i po profesionalnom opredjeljenju. Prvi jači sportski talas gimnazijalce, ali i ostale srednjoškolce, zapljusnuo je prvih godina XX vijeka. To je i razumljivo, s obzirom da je gimnastika (gombanje) sve više postajala obavezan nastavni predmet. I ovamo su, istovremeno počeli stizati stručni učitelji-pedagozi tjelesnog vježbanja, ali i domaći ljudi su se opredjeljivali za taj poziv. Oni su među učenicima širili ideje sportskog pokreta, uvodili ih u tajne novih igara i disciplina.
Istina, neki sportovi među mlade Mostarce stizali su, da tako kažemo, i zaobilaznim putevima. To najbolje potvrđuje događaj iz 1925. godine, s početka nove školske godine. Tada se, naime, među mostarskim gimnazijalcima obreo po mnogo čemu neobičan učenik. Stasit, atletski građen devetnaestogodišnjak, veoma moderno odjeven. Jezikom ljudi ovog podneblja nije se baš dobro služio, svaku riječ je izgovarao s nekakvom mješavinom. Ali, engleski jezik, to mu je jača strana. I kroz učionice i čitavu gimnazijsku zgradu, a kasnije i kroz grad, prostrujala je vijest: taj silni i naočiti momak je Amerikanac! Zove se Milenko Radosavljević. Rođen u gradu Njujorku 1906. godine. On za svoje školovanje nije slučajno izabrao Mostar. Jer, to je rodni grad njegove majke, ovdje ima ujaka Ljubomira Krulja, poznatog vlasnika vinarskih podruma. I ne samo to. Milenkov otac dr. Pajo, porijeklom Vojvođanin, inače već profesor znamenitog Kolumbija univerziteta u Njujorku, prije je učiteljevao u gradu na Neretvi i postao njegov zet. Mlađani Radosavljević je u Mostaru trebao maturirati (položiti viši tečajni ispit) na čuvenoj mostarskoj Gimnaziji i, istovremeno, usavršavati maternji jezik i književnost. To mu je trebala biti „ulaznica“ za studije u Beogradu. (Kada je diplomirao na Filozofskom fakultetu, kao profesor je ostao u Beogradu sve od iza Drugog svjetskog rata). Međutim, prosvjetne vlasti Milenku nisu zbog razlike u nastavnom programu priznale sva svjedočanstva, nego samo ona za „niže“ razrede Gimnazije. Zato je peti razred pohađao redovno, a šesti polagao privatno. Tako je bilo i sa sedmim i osmim razredom. I, na kraju, 1927. godine matura. Tako se u Mostaru školovao dvije godine.
Sve to, međutim, u ovoj priči možda na prvi pogled nije bitno. Ali, Milenko Radosavljević, s razlogom nazvan Amerikanac, bio je svestran i odličan sportista. On je ne samo u Mostaru, nego i u Bosni i Hercegovini posijao sjeme nove atraktivne igre zvane košarka. Ona je ovamo stigla, dakle, iz svoje postojbine Amerike, preko Okeana. Bilo je to 1925. godine. Milenko Radosavljević Amerikanac je, naravno, prvi igrač i, istovremeno, trener prvih mostarskih i bosanskohercegovačkih košarkaša. On je, u pravom smislu riječi, naš Džems Najsmit. A, ko je, opet, taj čovjek? To, naravno, nije tajna znalcima istorije basketa. Ipak… Džems Najsmit (1861.-1939.) je 1891. godine izmislio košarku. Bio je prvo nastavnik fizičkog vaspitanja na koledžu u Springfildu-Masačusets, SAD. Svom ragbi timu tokom zimskih mjeseci htio je omogućiti trening u dvorani. I izumio je potpuno novu igru: s ubacivanjem lopte u koš! Ona se s vremenom modificirala i u vrlo kratkom razdoblju stekla golem broj pristalica na svim stranama Amerike. Francuska je na evropskom kontinentu prva prihvatila košarku. Za popularizaciju i širenje nove igre s ove strane Atlantika najznačajniju ulogu su, međutim, imali američki vojnici, koji su vojevali na frontovima tokom Prvog svjetskog rata.
Košarka na južnoslavenske prostore stigla je, vjerovali ili ne, sa izaslanikom Crvenog krsta Viljemom Vilendom. On je, naime, taj novi sport prikazao na tečajevima za učitelje gimnastike u osnovnim i srednjim školama, sokolske kadrove i skaute, u Beogradu 1923. godine. A, zatim se u Mostaru, prvom mjestu u Bosni i Hercegovini, počelo s ubacivanjem lopte u koš. Za to je najzaslužniji, naravno, Amerikanac „naše gore list“, Milenko Radosavljević, rođeni Njujorčanin. To je, zaista, historijski događaj. Zbio se 1925., ili možda 1924. godine. Koje godine nije bitno, najvažnije je da u BiH nije nigdje prije Mostara. U tim godinama „razilaze“ se dvojica svjedoka i aktera te košarkaške premijere. Mostarskog „Najsmita“ ovako je opisao jedan od njegovih školskih kolega, dr. Fazlija Alikalfić, inače univerzitetski profesor.
– Milenko je bio skroman i jednostavan. Ali, za sve nas u razredu ličio je na viteza iz „obećane zemlje“, Amerike. Visok, atletski građen, živahan. Ostao je posebno upamćen kao sportista.
– Radosavljević je bio odličan košarkaš – tvrdio je, njegov školski i maturski kolega, prof. dr. Hajrudin Ćurić, jedan od najboljih poznavalaca prošlosti sporta u BiH.
I prof. dr. Fazlija Alikalfić i prof. dr. Hajrudin Ćurić u jednome, onom najbitnijem, u potpunosti se slažu: Milenko Radosavljević Amerikanac posijao je košarkaško sjeme na tlu Bosne i Hercegovine, i to u prvoj brazdi mostarskoj, među gimnazijalcima. Dvojica cijenjenih i uglednih profesora i doktora nauka nisu, međutim, jednoglasni o godini kada je počelo ubacivanje lopte u koš. Po prof. dr. Alikalfiću to je 1924., a prema mišljenju prof. dr. Ćurića to je 1925. godine. Ta, svakako, nenamjerna mimoilaženja, nastojali smo raščistiti, taj za historiju sporta bitan događaj rekonstruisati. „Svjedok“ je bila „Spomenica – 75 godina Gimnazije u Mostaru“, izdata 1968. godine. Tu tačno piše da je Milenko Radosavljević – „otac“ bosanskohercegovačke košarke – maturirao, tj. položio ispit zrelosti u školskoj 1926./27. godini. U toj generaciji svršenih maturanata bio je i Hajrudin Ćurić. Tek naredne godine na „ispit zrelosti“ izišao je Fazlija Alikalfić.
A, ko su bili prvi bosanskohercegovački košarkaši, naravno mostarski gimnazijalci? Trojica su manje-više poznata, jer je riječ o znamenitim sportistima. To su, svakako, Milenko Radosavljević Amerikanac, Hajrudin Ćurić i Dušan Mučibabić, ova dvojica posljednjih su čuveni sokolski vježbači tih godina. Ali, ko su bili ostali igrači? Osim te slavne trojke, u generaciji maturanata, onih što su položili ispit zrelosti na kraju školske 1926./27. godine bili su i Vitko Bukvić, Alija Hadžić, Borivoj Knežić, Vasilije Spremo, Gojko Bogdanović, Mario Kerčelić, Slobodan Tošović, Ćazim Nožić, Žarko Pecelj i Šimun Šunjić (riječ je samo o muškarcima). Godinu mlađi maturanti bili su Ljubomir Kešelj, Abdurahman Nametak, Fazlija Alikalfić, Fuad Slipičević i Ivan Marić. Nekoliko njih bili su visoki, za košarku kao rođeni. I može se smatrati da su svi pomenuti igrali košarku već „premijerne godine“, ali i oni golobradi đaci svih viših razreda Gimnazije.
Gdje je bilo prvo igralište?
– Na velikom dvorištu iza gimnazijske zgrade, gdje smo imali časove gimnastike. Tu smo podigli skromne stubove s koševima. Na tom igralištu smo trenirali, zapravo vježbali i igrali. To su bile utakmice između razreda, ili učenika koji bi se tu okupili – pričao je prof. dr. Fazlija Alikalfić. – Za postavljanje koševa i ostalog prethodno smo pribavili dozvolu direktora Gimnazije.
Prvi učitelj-trener mostarskih košarkaša bio je, naravno, Milenko Radosavljević Amerikanac. On je gimnazijske kolege upoznavao sa pravilima, tehnikom i taktikom igre: hvatanje, dodavanje i vođenje lopte, dribling, ubacivanje lopte u koš, zadaci u fazi odbrane i u fazi napada itd. Gimnazijalci su s oduševljenjem i zanosom savlađivali „abecedu“ novog, njima do tada nepoznatog sporta. I trudili su se da što bolje nauče vještinu igranja košarke. Novi sport je postepeno osvajao i učenike ostalih srednjih škola u gradu na Neretvi, nalazio je pristalice i među „Sokolima“. Nije čudo što su se „Sokoli“, tako reći, odmah uhvatili u ovo kolo. Jer, eto, među gimnazijalcima je bilo njih dosta, a najzapaženiji i najkvalitetniji bili su upravo Hajrudin Ćurić i Dušan Mučibabić, inače odlični vježbači-gimnastičari.
Poslije položenog višeg tečajnog ispita tj. završene „velike mature“, generacija 1926./27., raspršila se, tako reći, na sve strane, većina na studije. Njihovim odlaskom nova sportska igra ispod obruča u Mostaru sve više je zamirala i odlazila u zaborav. Na žalost. Jer, u to vrijeme nije bilo organizovanog zvaničnog kluba, niti sekcije za košarku.
„Košarka…nema svojih tradicija u našoj…Republici, iako se tu i tamo igrala još u predratnoj Jugoslaviji…još uvijek nije…utrla put svome razvitku kod nas i za to ima više razloga. Jedan…jeste i taj, što košarka nije tako jednostavna igra, da bi se…uz najosnovnije poznavanje pravila već mogla sa većim uspjehom igrati. Za takmičenje u košarci potrebna je temeljitost i istrajnost u pripremi, poznavanje i ovladavanje prilično složenom tehnikom kretanja ove sportske igre“. To su riječi prof. Bogdana Maksimovića, tadašnjeg sekretara Komiteta za fiskulturu Vlade NRBiH, u uvodnim napomenama za priručnik pod naslovom „Treniranje košarke“, „Svjetlost“ Sarajevo 1949. godine. „Vjerujemo da će ova knjiga pomoći brzom omasovljenju košarke u Bosni i Hercegovini, kao i podizanju kvaliteta ove sportske igre.“ Autor ovog malog priručnika je Čeh Miroslav Houšek, s češkog ga je preveo Bogomir Ružička a pripremio Bogdan Maksimović, znameniti sportski poslenici.
Košarka je u BiH, a isto tako i u Mostaru, uhvatila korijene pedesetih godina. U gradu na Neretvi igrala se već 1951. godine. Dakle, poslije skoro četvrtvjekovne pauze. Ovamo su je donijeli studenti i učesnici radnih akcija. Prvo se lopta ubacivala u iprovizirani koš na terenu DTV „Partizan“, a onda je te godine stvoreno Sportsko društvo „Mladost“. Ono je imalo i košarkašku sekciju. Atraktivna igra ponovo osvaja Mostarce. I ovog puta prednjače gimnazijalci.
– „Mladost“ je, uz ostalo, bila učesnik juniorskog prvenstva BiH u košarci 1954. godine. Igralo se u Rogatici. Na tom takmičenju postigli smo uspjeh vrijedan pažnje. Bili smo treći – tih dana sjeća se svestrani sportista Zdravko Ivković, koji je bio akter tog republičkog šampionata. Taj prvi značajniji uspjeh ostvarili su Duško Masten, Slavko Cindrić, Ferdinand Feđa Radovan, Zdravko Ivković, Zvonko Tolj, Mithat Blagajac i drugi. Međutim, dres košarkaša „Mladosti“ u različitim razdobljima oblačili su još neki mladići. Primjerice, 1952. i 1953. godine to je bio Nikola Nikica Smoljan; košarku je igrao i Mehmed Mahić itd.
A, zatim nova velika „provalija“. Košarka je, na žalost, ponovo otišla u arhivu. Treće rađanje u Mostaru doživljava tek na početku šezdesetih godina. KK „Lokomotiva“ je krenula od dubrovačkih zidina. Tu, u gradu pod Srđom, imala je premijernu utakmicu uopšte, prvu u gostima, i rezultat nije bitan, samo se pamti da je bio poraz, što se i očekivalo od neiskusnog tima. Bilo je to maja 1962. godine. U prvoj petorki (a igrača na tom putovanju i više nije bilo) nastupili su Milenko Bela Belović (1939.), Veljko Mićević (1942.), Sule Šarić (1938.), Vidosav Bato Ivelja (1941.) i „pojačanje“ Blago Vego iz Čapljine. Njihov vođa, tehniko, trener…bio je Nazif Čik Taslaman (1942.). Protivnik „lokosima“ bila je iskusna ekipa dubrovačkog „Juga“.
Ta prva petorka Mostaraca, s idejnim vođom Taslamanom, bili su ista „raja“ sa sastajalištem na ćošku kod „Zdravljaka“, na raskršću ulica Mostarskog bataljona i Adema Buća (ulaz u Cernicu). Tu su spontano, dok su „kibicovali“ gradske ljepojke i „zavodnike“, kovali plan o osnivanju košarkaškog kluba. I utočište ostvarenja svoje zamisli našli su pod krovom „Lokomotive“. I na promociju u Dubrovnik, kao članovi željezničkog sportskog kolektiva, putovali su besplatno. Naravno, popularnim „ćirom“. Munjevito se gradom pronijela vijest o premijernoj utakmici košarkaša i počeli su pristizati novi mladići i golobradi dječaci, zainteresovani za igru pod obručima, a Kantarevac im je sve više postajao omiljeno sastajalište. Tako se među Mostarce ponovo vratila atraktivna igra. Za to su zaslužni oni što su odigrali prvu utakmicu u dresu „Lokomotive“ u Dubrovniku, proljeća 1962. godine. Od te godine košarka u gradu na Neretvi doživljava procvat. Najdublju brazdu kao igrač, trener i ko zna sve šta, ostavio je Slobodan Bobo Dabić. A, prvi koji je po Starom kontinentu pronio glas o mostarskoj košarci i njenim talentovanim igračima bio je Dragiša Vučinović Vučko. On se, još kao član „lokosa“, s juniorskog prvenstva Evrope 1966. godine vratio u rodni grad sa srebrenom medaljom. Bilo je to, uzgred rečeno, prvo mostarsko kontinentalno sportsko odličje visokog sjaja. Najpoznatiji košarkaš ovog grada je, naravno, Dražen Dalipagić. On je ovjenčan svjetskom slavom. Na Zemlji nema trofeja a da nije u njegovoj prebogatoj riznici. „Lokomotiva“ je iznjedrila još nekoliko poznatijih košarkaša. Neki su se provjeravali ili afirmisali u klubovima s imidžom: „Ciboni“, „Partizanu“, „Bosni“, „Željezničaru“, „Crvenoj zvezdi“… Drugi su, pak, ostajali vjerni matičnom dresu. Evo samo jednog broja igrača „basketa“ sa Kantarevca, osim onih već ranije pominjanih: Franjo Arapović, Bruno Soče, Stevo Vukasović, Goran Banjanin, Dragan Lukenda, Boro Džaković, Teufik Tofa Bajgorić, Saša Dalipagić, Nebojša Vučinić, Zvonko Buntić, Veselin Aleksić, Veso Đonlez, Zlatko Cura Omanović, Goran Gačić, Semir Manjgo… treneri Neđa Prljeta, Mlađan Vučinić, Momo Pudar i drugi. Oni najistaknutiji košarkaši osvajali su medalje na olimpijskim, mediteranskim i balkanskim igrama, na svjetskim, evropskim i državnim šampionatima, u evropskim klupskim kupovima.
Međutim, mostarski košarkaši, u stvari „Lokomotiva“, u takmičarskom smislu najviše su se vinuli do Druge savezne lige, prvi put 1971. godine, predvođeni s Draženom Dalipagićem. Za taj stupanj nadmetanja još jednom su ovjerili vizu, ali nedostatak osnovnih uslova ih je ostavio u Republičkoj ligi BiH. „Lokosi“ su bili i seniorski prvaci Republike. Njihovi juniori su bili vicešampioni BiH, a šesti u državi.
Tim „Mladih krila“ bio je kadetski prvak Republike. Sedamdesetih godina na sceni se pojavila i „Neretva“. Kasnije su nicali i nastajali drugi klubovi. Sada egzistiraju „Lokomotiva“ i novajlija HŠK „Zrinjski“ od jeseni 1992. godine.
„Lokosi“ su bili stvorili i žensku ekipu, kojom je vježbao Neđo Prljeta. Ali, nije se otišlo daleko, taj djevojački kolektiv nije se ustalio, niti je ostavio nasljednice. Tek 1987. godine osnovan je samostalni ženski košarkaški klub „Student“. Ova ekipa, pod stručnim vođstvom Zvonimira Đonte Buntića, stigla je do drugoligaškog praga. Za tim „studentkinja“ u Republičkoj ligi BiH igrale su među ostalima: Dugandžić, Đuliman, Buhovac, Dugalić, Berberović, Škegro, Planinić, Marić, Sulić i Milošević.
Košarku od 1968. godine igraju stalno učenici osnovnih i srednjih škola, u okviru Malih olimpijskih igara, ali i drugih takmičenja. Taj sport je sve više osvajao i studente, kao i druge mlade Mostarce, muškarce i žene, dječake i djevojčice.
(Iz knjige “Mostar-kolijevka sporta” autora Dragana Miladinovića)
