Tokom 2021. i 2022. godine organizacija EPI (Everyday Peace Indicators /Svakodnevni pokazatelji mira) je zajedno s facilitatorima iz Mostara sprovela jednu studiju u 7 različitih mjesnih zajednica (MZ) u Mostaru. Oni su zamolili mještane da im kažu koji su to, po njihovom mišljenju, pokazatelji ‘mira’ ili ‘zajedničkog života’ u njihovim zajednicama. Predloženi su stotine pokazatelja, a nakon toga je oko 50 ljudi iz svake od mjesnih zajednica glasanjem odredilo kojih 20 smatraju najvažnijim za svoju zajednicu. EPI je 2023. godine angažovao po jednu osobu iz svake od ovih sedam mjesnih zajednica da razgovaraju sa svojim komšijama/susjedima i saznaju zbog čega su ti pokazatelji važni u njihovom svakodnevnom životu. Sljedeća foto priča jedan je takav uvid.
Ovo istraživanje dio je projekta Mostar – Prostori koji pokreću, koji implementira People in Need Bosnia and Herzegovina sa partnerima Everyday Peace Indicators, OKC Abrašević, Agencija lokalne demokratije Mostar, i NEŠTO VIŠE uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
Pokazatelj mira:
Nacionalnost ne utiče na to da li će neko biti prijatelj ili ne
MZ: Potoci
Facilitator: Mirza
„Prijateljstvo bez granica“
Kažu da se pravi prijatelj poznaje u nevolji. Definicija prijateljstva podrazumijeva pozitivan i blizak odnos između dvoje ili više ljudi koji uključuje međusobno razumijevanje i povjerenje. Jedino je u Bosni i Hercegovini, a posebno u gradu Mostaru, izražena teza o bitnosti nacionalne ili etničke pripadnosti prilikom sklapanja ili postojanja prijateljstava.
Razumijevajući čitav kontekst te uzimajući u obzir dešavanja u posljednjih nekoliko decenija, a posebno rat koji je bio strahovit i razarajući, lično ne vidim zašto je nacionalnost ili nečija etnička pripadnost bitna za pojam prijateljstva. Kao što nije bitna religijska, politička ili ideološka pripadnost. Kao što nije bitno koju boju volite ili za koji fudbalski klub navijate.
Činjenica od koje se ne može pobjeći jeste da je rat prekinuo brojna dugogodišnja prijateljstva, posebno u Mostaru, ali je isto tako veliki broj prijateljstava obnovljen nakon rata, pa čak i nakon što su pojedini ljudi bili pripadnici različitih neprijateljskih vojski. Gle čuda i kontradiktornosti, ali i zanimljive teze – „prijatelji su prekinuli prijateljski odnos, jer su ratovali na suprotnim stranama, u zaraćenim neprijateljskim vojskama, pa su obnovili svoj prijateljski odnos“.
Ipak, kada se pročita ova posljednja teza, ona pomalo negira moju početnu stavku i daje kontekst samom pokazatelju mira koji sam izabrao baš zbog ove zanimljivosti, a to je „nacionalnost ne utiče na to da li će neko biti prijatelj ili ne“.
Kada sam ja u pitanju, kao neko ko je rođen nakon ratnih dešavanja i ko je u 21. vijeku krenuo u pohađanje osnovnoškolskog obrazovanja, od malena, od prvog razreda imali smo odjeljenje koje je bilo multietnično i školu koju su pohađala djeca čiji su roditelji pripadnici različitih etničkih grupa. Sam taj pojam „etnička pripadnost“ u najmanju ruku je čudan, i o njemu bi se dalo nadugo i naširoko, jer da bi se osjećala pripadnost nečemu to se mora izjaviti i osjećati. A kako će dijete koje uopšte ne zna šta znače ti pojmovi osjećati ili sebe odrediti u tom pravcu?! Možda ja to posmatram malo drugačije od većine građana.
Od prvog razreda osnovne škole najbliži i najprisniji odnos sam imao sa svojim prijateljem Bojanom, s kojim sam se tada sprijateljio i proveo divno djetinjstvo i školske dane. U isto vrijeme smo dolazili u školu, dijelili užinu, sendviče i slatkiše, navijali za isti fudbalski klub, trenirali i išli na treninge fudbala zajedno, pomagali se na časovima i pomalo varali svoje učitelje i nastavnike, zajedno, pomažući jedno drugome. Jednostavno smo „kliknuli“ i postali pravo dobri prijatelji. Nismo uopšte znali šta znače naša imena Emir i Bojan, niti smo imali ikakav pojam o nacionalnosti.
Tek kasnije, kako smo odrastali, učili nove stvari na časovima u školi i spoznavali nove stvari iz našeg svakodnevnog okruženja i kontakata s ljudima, porodicama, rodbinom, polako smo shvatali značenje pojma „nacionalnost ili etnička pripadnost“. Želim istaći da upravo kada smo shvatili stvarno značenje tih pojmova – da je i danas evo tri decenije od rata bitno kako se ko zove, i da se u isti kontekst dovodi prijateljstvo i nacionalnost – tada da smo postali još bolji i još bliži prijatelji. Više smo vremena provodili zajedno.
Spletom okolnosti – izborom srednje škole, zatim fakulteta, kasnije posla i tako dalje – Bojan i ja smo se malo udaljili, međutim i dan danas često sjednemo i popijemo kafu, smatramo se prijateljima. Nikada ne mogu zaboraviti najljepši period mog života, a to je školsko doba i druženje s tadašnjim najboljim prijateljem Bojanom.
Sjećam se jedne anegdote kada su nas pokušali razdvojiti u klupama u prvom razredu zbog nestašluka, jer smo previše pričali na času, mi smo se toliko čvrsto držali, pa čak i zaplakali pred učiteljem tražeći da nas ne razdvaja, da bi on na to kazao: „ko da vas je ista majka rodila“.
Mislim da upravo ta anegdota i ta priča govori o besmislenosti teze da je nacionalnost bitna prilikom sklapanja i održavanja prijateljstava.
