Serijal propagandnih tekstova jednog lokalnog mostarskog portala, tobože neutralnog, a ustvari na dnevnoj bazi glasila aktuelnog gradonačelnika Mostara i politike koja ga drži, nije ništa drugo nego pokušaj zaštite otimačine Lakišića vakufa i nelegalne gradnje kazališta na muslimanskom mezarju u centru Mostara.
Zato se problematizira prošlogodišnja fetva koju je mostarski muftija donio 19. juna 2025. godine, postupajući po zahtjevu Medžlisa Islamske zajednice Mostar. Sam dokument jasno navodi pravni i institucionalni osnov svog donošenja: Ustav Islamske zajednice u BiH, islamske izvore i relevantne propise kojima se uređuje sloboda vjere i zaštita sakralnih prostora.
Već sam naslov fetve precizno određuje njen predmet: riječ je o obavezi čuvanja hurmeta i nepovredivosti sakralnih prostora muslimanskih harema, s posebnim osvrtom na Lakišića harem u Mostaru.
To nije promjena zakona Bosne i Hercegovine, nije sudska odluka, nije upravni akt i ne mijenja niti jednu odredbu Ustava ili zakona države. Fetva je akt vjerskog autoriteta unutar Islamske zajednice i govori o vjerskim obavezama muslimana prema prostoru koji Islamska zajednica smatra vakufskim i sakralnim.
Upravo je zbog toga naslov o „uvođenju šerijata u BiH“ ozbiljno problematičan. Da bi takva tvrdnja bila tačna u pravnom smislu, bilo bi potrebno pokazati da je fetvom uvedena nova norma u državni pravni poredak, promijenjena nadležnost sudova ili derogirana neka odredba Ustava ili zakona. Takvog dokaza nema.
Vakufski sakralni prostor Lakišića harema
U samom dokumentu jasno je navedeno da Lakišića harem Islamska zajednica smatra vakufom i sakralnim prostorom, a za takav stav navode se i historijski izvori, uključujući arhivsku građu Vakufskog povjerenstva u Mostaru.
Fetva podsjeća i na činjenicu da su tokom radova na lokalitetu Lakišića harema 2017. i 2021. godine pronađeni posmrtni ostaci ukopanih muslimana Mostara. Dokument se poziva i na ranije objavljenu historiografsku i arhivsku građu o ovom lokalitetu.
Islamska zajednica ima pravo, u okviru svoje autonomije i slobode vjere, iznijeti stav o tome šta za muslimane predstavlja harem i kakve vjerske obaveze iz toga proizlaze. O tome da li određeno zemljište prema državnom pravu ima status vakufske imovine, ko ima pravo na posjed ili vlasništvo i kakve pravne posljedice iz toga proizilaze odlučuju nadležni organi i sudovi.
U tome nema nikakve kontradikcije.
Fetva ne proglašava šerijat izvorom državnog prava. Ne ukida zakone Bosne i Hercegovine. Ne uspostavlja novu sudsku nadležnost. Ne nalaže državnim institucijama da ukinu primjenu zakona.
Ona, prije svega, određuje vjerski odnos muslimana prema prostoru koji Islamska zajednica smatra sakralnim i vakufskim.
Činjenica da fetva poziva muslimane, uključujući one koji obavljaju društveno-političke funkcije, da se u zakonskim okvirima zalažu za zaštitu vakufa također sama po sebi ne predstavlja uvođenje vjerskog prava u državni sistem.
Zabrinjavajući pokušaj da se sudska odluka prejudicira medijskim pritiskom
Posebno zabrinjava činjenica da se cijela polemika vodi u trenutku kada se pred nadležnim sudom raspravlja pitanje povezano s Lakišića haremom i gradnjom nelegalnog objekta Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru.
Sud treba utvrditi činjenice i primijeniti relevantne propise. Ni Islamska zajednica ne može svojom fetvom donijeti sudsku odluku, ali to ne može učiniti ni bilo koji medij svojim naslovom.
Upravo zato naslov poput „Dedović uvodi šerijat u BiH“, objavljen u kontekstu konkretnog sudskog spora, nije samo pitanje stila ili novinarske atraktivnosti. Takva formulacija čitatelju unaprijed sugerira zaključak o pravnoj prirodi dokumenta i stvara sliku da je Islamska zajednica pokušala preuzeti funkciju države.
Za takav zaključak nema dokaza.
Ako se uz to od javnosti traži da određenu stranu sudskog spora unaprijed posmatra kao pokušaj „uvođenja šerijata“, onda se s pravom može postaviti
pitanje predstavlja li takvo medijsko izvještavanje pokušaj stvaranja javnog pritiska na institucije koje tek trebaju donijeti odluku.
Istina o Lakišića haremu ne može se sakriti medijskom podvalom o „uvođenju šerijata“
Sloboda medija podrazumijeva pravo na kritiku Islamske zajednice, kao i svakog drugog društvenog aktera. Ali sloboda medija podrazumijeva i odgovornost da se ne stvaraju unaprijed formirani sudovi o predmetima koji su još pred pravosudnim institucijama.
O pitanju Lakišića harema mogu se voditi historijske, vjerske, političke i pravne rasprave. Mogu se osporavati navodi iz fetve, mogu se provjeravati arhivski dokumenti i mogu se sučeljavati različiti pravni argumenti.
Ali konačnu odluku o pravnim posljedicama određenih činjenica ne donosi ni muftija, ni politička stranka, ni medij.
Donosi je nadležni sud.
Hoćemo li dočekati regulacioni plan Centralne zone Mostara?
Zato bi bilo mnogo korisnije da se umjesto senzacionalističkog pitanja „uvodi li Dedović šerijat u BiH“ postave stvarna pitanja: kakav je historijski status Lakišića harema, šta o tome govore arhivski i zemljišnoknjižni dokumenti, kakav je bio pravni status vakufske imovine i kakve obaveze iz važećeg prava proizlaze za sve učesnike u postupku, šta je sa regulacionom planom Centralne zone, kada će izradi regulacionog plana pristupiti Kordićeva administracija, da li Komisija za davanje stručne ocjene preuzima ingerencije Regulacionog plana samo kada to želi aktuelni HDZ-ov gradonačelnik, zašto se jednoj vjerskoj zajednici milionskim iznosima iz gradskog budžeta rješavaju imovinski sporovi, a Islamskoj zajednici otima imovina?
Kako nema potrebe za regulacionim planom sve dok se ne okončaju svi sadašnji projekti koji se izvode po tzv. regulacionom planu državne paratvorevine Herceg Bosne koji nikada nije mogao biti unesen kao legalna zakonska stečevina u jedinstvenu Gradsku upravu?
To su pitanja od javnog interesa.
Sve drugo, posebno predstavljanje jedne vjerske fetve kao akta kojim se „uvodi šerijat u BiH“, više govori o namjeri autora i njegovih nalogodavaca nego o stvarnom sadržaju dokumenta.
Islamska zajednica ima pravo i obavezu štititi svoje vakufe i sakralne prostore, iznositi vjerske stavove i od svojih pripadnika tražiti da se za njihovo očuvanje zalažu. Državni organi i sudovi, s druge strane, imaju obavezu odlučivati na osnovu Ustava i zakona.
Upravo zato je potrebno sačuvati jasnu granicu između vjerskog autoriteta, obmanjujućeg medijskog teksta i pravosudne odluke – stoji u objavi Muftijstva mostarskog.
