Zamislite da imate 17 godina i da ste jedan od talenata koji najviše obećavaju u sportu kojim se bavite. A onda zamislite da predstavljate zemlju koja nikad nije osvojila olimpijsku medalju.

To je realnost za bosanskohercegovačku plivačicu Lanu Pudar, koja cilja na pobjedničko postolje na Olimpijskim igrama u Parizu sljedeće godine.

– Naravno da želim medalju – kaže Pudar u intervjuu za DW dok se njeno lice sjaji.

– To je nešto posebno za moju zemlju, za sve. Ući ću u sportsku historiju. Mislim da sam blizu medalje, jer sam (na Svjetskom prvenstvu – op. aut.) u Fukuoki ove godine bila četvrta. Trebam još učešća u trkama, moram naučiti kako se natjecati s najboljim sportistima.

Moram sve poboljšati. Moram unaprijediti svoj trening, moram smanjiti svoje vrijeme i plivati još brže. Ali mislim da imam taj potencijal – kaže Lana Pudar za Deutsche Welle.

Nema sumnje da Lana ima potencijal u njenoj omiljenoj disciplini, 200 metara leptir, iako je razlika između nje i jedne od njenih glavnih suparnica bila jasna na nedavnoj trci u okviru Svjetskog kupa održanog u Berlinu.

Unatoč tome što je na posljednjoj dužini osvojila bronzanu medalju, završila je skoro dvije sekunde iza Kineskinje Zeng Jufei (Zhang Yufei), pobjednice utrke i aktuelne olimpijske pobjednice. Ipak, utrka joj je dala dragocjeno iskustvo natjecanja u vrhunskom međunarodnom sportu.

– Jako je važno, jer ovo je početak nove sezone. Važno je vidjeti gdje sam sada i što još moram učiniti da napredujem, da budem na najboljoj razini na Olimpijskim igrama – navela je ona.

Politička natezanja

BiH je jedna od samo četiri evropske zemlje koje nikada nisu osvojile olimpijsku medalju (ostale su Albanija, Andora i Monako), ali Pudar je u dobroj poziciji da to promijeni.

Zlatna medalja, koju je osvojila na prošlogodišnjem Evropskom prvenstvu u Rimu, nagovijestila je njen dolazak na seniorski nivo, pretvorivši je preko noći u zvijezdu kod kuće – na Balkanu.

Međutim, ne slave svi pobjedu ove tinejdžerke. U susjednoj Srbiji nacionalističke novine su je kritikovale, jer se odlučila natjecati za Bosnu, s obzirom na to da joj je otac Srbin. Jedan posebno omalovažavajući naslov glasio je: “Nova prvakinja Europe, nije htjela Srbiju, izabrala je Bosnu!”

I dok neki pokušavaju priskrbiti politički kapital na njenom uspjehu i prisvajati je kao svoju, sama plivačica želi smiriti te tenzije.

– Vidim da me ljudi posebno vole u mojoj zemlji, ali vidim da me poštuju i susjedi. Stvarno sam željela plivati za BiH, jer je to moja zemlja. U njoj sam rođena, u njoj sam odrasla i stvarno želim napraviti velike stvari za moj rodni grad i moju zemlju – kazala je Pudar.

Lani Pudar nije baš bilo od pomoći to što je njen otac Velibor i sam bio poznati sportista, koji je igrao fudbal i bio trener u brojnim klubovima u zemlji i inozemstvu, uključujući i Srbiju. Općenito, međutim, ona ipak osjeća da ima koristi od sportskog backgrounda svoje porodice:

– Dobro je imati nekoga ko razumije sport i odricanja. Nikada nisu vršili pritisak na mene, ni on, ni moja majka. Svi su samo sretni. Vjeruju u moje trenere, to je najvažnije – rekla je ona.

Ogromne žrtve

Odricanja, o kojima Lana govori, jesu ogromna. Dok njene prijateljice odlaze u šoping ili kino, ona se podvrgava napornoj dnevnoj rutini.

To uključuje buđenje u pet ujutro, kako bi obavila prvi dnevni trening, na suhom, nakon čega slijedi nekoliko boravaka u bazenu od dva do dva i po sata i neko vrijeme u teretani.

Stvari komplicira činjenica da njen rodni grad, Mostar, nema olimpijski bazen, što znači da mora putovati dalje da bi trenirala, obično u glavni grad Sarajevo ili u Banjaluku.

– Moj život je vrlo težak i drugačiji od života drugih tinejdžera. Trebam ići na plivačke kampove širom Evrope i svijeta, tako da često boravim van kuće. To je stvarno zamoran raspored. U međuvremenu, kada sam kod kuće, moram ići u školu. Stvarno je naporno.

Ja sam vrlo jednostavna dama – dodaje ona, smijući se. – Nemam nikakav hobi, osim plivanja. Ali to nije čak ni moj hobi, to mi je kao stalni posao.

Dakle, je li to sve posao, a ne sport? “Nađem malo vremena, ali ne baš često”, kaže ova 17-godišnjakinja. I ovdje važi stara poslovica, “no pain, no gain” , posebno imajući u vidu da mnogi utrku na 200 metara leptir stilom smatraju najtežom plivačkom disciplinom.

– Stvarno je bolno – rekla je Pudar nakon finala u Berlinu. Ali ona ne sumnja da ima ono što je potrebno da smanji zaostatak za svojim suparnicama.

– Vjerujem u sebe, vjerujem u svoje trenere i u svoj trening. Ovo je stvarno dobar početak sezone – rekla je u intervjuu za DW Lana Pudar.