Tko god je u proteklih dvadeset godina posjetio regionalni glazbeni festival ili barem izdaleka popratio nezavisnu scenu, teško da nije upoznat s imenom Zoster. Mostarski sastav rijedak je primjer benda koji u pet studijskih albuma organski uspijeva doći do sve veće publike, ne zato što je našao šablonu koja se prodaje, nego zato što se bilo kakvoj šablonizaciji opire. Od ranih rege hitova poput “Ko je jamio…” do preklanjske sint-pop himne “Kuda idu svi ti ljudi”, Zoster je svoju publiku navikao na promjene. Proteklih mjeseci petorka izbacuje najavne singlove za novi album, a njihova najnovija pjesma “Sin Tadijin” otkriva da je riječ o tematskom nastavku prethodnog albuma “Najgori”, konceptualnog uratka koji psihoanalizira fiktivni lik balkanskog moćnika zvanog Tadija.
Njega, kao i druge likove koje Zosterov imaginarij uglazbljuje, na pozornici oživljava tekstopisac i frontmen grupe, glumac i glazbenik Mario Knezović. Kao lice benda i njegov idejni vođa, Knezović je Zosteru u konceptu koliko i na bini nametnuo gotovo proročki imidž, izvodeći slojevite društveno angažirane tekstove sa žarom koji samo osoba kojoj je pozornica druga priroda može proizvesti. S mostarskim smo magom razgovarali o predstojećem albumu, svijesti i ulogama, regionalnoj glazbenoj sceni i globalnim društvenim trendovima.
Ako je Zoster nazvan po bolesti koja se javlja pri padu društvenog imuniteta, pretpostavljam da se sad nalazimo u predkancerogenom stanju. Jeste li razmišljali o promjeni imena?
Ja bih sad dao ljepše ime, zvali bismo se po nekom cvjetnom uzorku. Kad ukucaš Zoster ružno izgleda, ali ne, brendirali smo ga i ostalo je na tome. Ostalo je kao priča.
Vaš se izričaj formalno ipak jest dosta promijenio od prvog albuma. S rege i fank priče na prva dva albuma, preko roka u srednja dva, stigli ste u dosta eklektični pop-rok sa snažnim utjecajima sinta i diska. Što je uzrokovalo preobrazbu i je li promjena forme vezana uz promjenu sadržaja?
Promjena je došla spontano, igrom. Nabavio sam neke sintesajzere, imam sempler i napravim lup, to svira beskrajno. I onda ja sjedim, zapalim cigaru, hodam, slušam, pa mi dođe, pa ode… Moja težnja je uvijek bila bend jer ja ne znam sve. Napravim osnovne ideje, imam ljude koji su kreativni i napisani komad dignu na veći nivo. Mene to raduje. Promjena je jedna vrsta odrastanja i učenja, mi stalno kopamo po muzici. Mene stalno traže nova uzbuđenja i zvuk mi je bitan. Prevedimo to u običan razgovor: kad izgovaraš nešto, “volim te” ili “dobar dan”, ton kojim to kažeš određuje i značenje. Tako u muzici zvuk daje sadržaj. Kad sam nabavio te svoje sintesajzere, dali su mi mogućnost da mogu kazati stvari u drugom tonu. To je ono što čujete i osjećate i ne može se prepričati. Kad vam netko kaže neko “dobar dan”, nećete to tumačiti, ali dobit ćete osjećaj.
Tekstovi se ipak nisu toliko promijenili, koliko refokusirali. S kritika društva širim potezima kista zašlo se u sferu psihologije, kao da pjesme lebde oko društvene tematike koja je još uvijek u prvom planu, ali utjelovljena u pojedincu. Je li to bila namjera?
Prva dva albuma sam pisao u svojim dvadesetima. Bio sam mlad, visok, plav i govorio sam iz te perspektive, ali nisam imao životnog iskustva s kojim bih pričao ovo sada. Tad sam više govorio iz nekog “mi”, a sad govorim iz “ja”. “Mi” iz 4.c mi je bilo prirodno, generacijski. Onda sam bio dio čopora, a postao sam vuk samotnjak. Nije život samo taj društveni moment, imamo i taj prirodni kao bića, kao ptica, kao drvo. Isključili smo se iz toga da smo i mi kao konji koji trče oko livade.
Tehnologija je dovela do toga da virtuoznost više nije na cijeni. Mislim da forma bendova izumire. Skupo je, nepotrebno je, imaš sve na laptopu. Teško je i opstati, mi smo izdržali preko 20 godina i to nije lako
Pjesme moraju imati priče
Ipak se i prošli album, kao i novi singlovi, bave društvenim problemima, samo iz perspektive pojedinca. Po novim pjesmama se može naslutiti da su zvuk i poruka idućeg albuma logičan nastavak prošlog. Što nam možete reći o njemu?
Nove se pjesme bave i odnosima, ovaj album odnosom oca i sina. U suštini, ovo je nastavak “Najgoreg”. Prvi singl je bio “Ne okrećem se tata”, a u trećem otkrivamo tko je tata iz perspektive pripovjedača. Tata je Tadija. U “Samo reci ne” on u klubu radi što mu je tata rekao da uradi. Kad je otac jaka figura, zajebano je. Teško je doseći oca kad uđeš u njegovu branšu, a moraš naći sebe. Jesam li ja to zato što je moj stari bio to, ili sam se sȃm za to izborio?
Više ne pišem pjesme da bi bile samo pjesme, moraju imati priče iza sebe. Iza svake pjesme “Najgoreg” ima priča, kao poglavlje. Deset pjesama, deset poglavlja, a te scene u mojoj glavi služe kao skele. Moram znati zašto to radim, pa nađem nekog lika. Radio sam to i prije, ali na “Najgorem” se najjasnije to vidi zato što sam dao ime liku.
Proizlazi li taj postupak iz vašeg glumačkog iskustva?
Da, ali otpočetka sam se stavljao u lika, lakše je tako. Koga zanima moje “ja”? Lik mi daje distancu od mene, ja ga okrvim i dajem mu meso, ali s distancom se mogu igrati. Igram negativce u serijama i filmovima, ali ja nisam zajeban lik. Mogu ih pokušati razumjeti, ne da ih opravdavam u njihovim sranjima, nego da shvatim kad su postali ti ljudi. Ja sebe pitam što bi mene dovelo do toga da odem opljačkati banku. Danas je svijet takav, došao je do zida. Nismo nikada imali ovakav moment. Zavladala je neka sebičnost, zaboravljamo da smo i mi bića. Što brine ptica što će jesti ili obući? Mi smo stalno u strahu i zabrinutosti, a strah rađa pohlepu, da nam netko ne odnese nešto. To je stanje svijesti, ljudi puno toga ne znaju. Ne kažem da ja znam, ali tragam za time da budem svjestan… svjestan toga da darovanje daje život. Možda mi je sada lakše jer sam se realizirao. Meni publika daje smisao, nadahnjuje me što s njom mogu komunicirati.
Ulazite li u ulogu na pozornici i pred kamerom na isti način?
Nisam to prije osvještavao, ali da. S vremenom sam snimao sa super redateljima i naučio sam puno o tome. Naučio sam koliko je koncentracija prije nego što izađeš van bitna. Tako na koncertu ne volim pričati između pjesama, ne volim praviti distrakciju. Volim samo postojati na bini. Tišina između pjesama može biti jako neprijatna, većina izvođača će ju prekinuti nečime što će reći. Ja ni ne znam što bih rekao, to što govorim već imam. Rušim magiju time, taj potez gdje se koncert izvodi u jednom dahu i vodi do vrhunca. Kad sam na sceni sam u liku i prebacujem se iz pjesme u pjesmu. Uloga je uvijek različita jer te pjesma stavlja u kontekst. Najčešće nemamo spisak pa čekam što će bend početi svirati. Imam dobar bend, dobru kulisu, dobra leđa i lako mi je to postati. Izađem na scenu i samo stojim i gledam se kako postojim. Imamo preko tisuću nastupa u preko 20 godina, od rupa do top produkcija, i naučiš se na to. Trenutak koji je tako pun adrenalina i statičan, prođe mjesec dana, deset godina, a ta svjesnost tog trenutka ostaje utkana u tebe.
Nije samo u glazbi jedna scena, ona je u svemu. U kriminalu, u sportu. Ljude zbližava interes za nečime. Bliži ti je netko tko priča o stvarima koje te zanimaju nego netko iz tvoje obitelji tko kući govori “ostavi se te gitare, smaraš”. Razumije te netko drugi i onda saznaš da je pola Rumunj, pola Bugarin. To nije presudno
Sa sve većom količinom singlova sve češće svoje glumačke sposobnosti iskorištavate za potrebe benda. Preklapa li se lagano vaš umjetnički izričaj u vizualno-auditivnu formu?
Važan nam je vizualni dio, u zadnje vrijeme radimo s mladom mostarskom redateljicom Karmen Obrdalj. Čut će se za nju za par godina. Sviđa nam se njena estetika. Imamo i svoje redatelje, Mikija Olabarija i Miodraga Cicovića, a to je i naš basist Nikola Galić. Hoćemo dati pažnju i vizualni identitet tome. Snimali smo spotove koje nismo objavili jer nismo bili zadovoljni njima, bitan nam je taj dio.
Forma bendova izumire
S jedne strane gluma i pisanje, s druge strane vizualni identitet i glazba. Nastavno na to, čemu stremite u srži vlastite kreacije?
Postoji nešto što ne mogu da objasnim, a kad bih mogao, to bi bila završena stvar. Sigurno ima nešto, neki lik pramajke koji te goni. Ako ste čitali Heseov roman “Narcis i Zlatousti”, Zlatoustog koji se bavio kiparstvom proganja lik njegove majke, to mu je krunsko djelo. Želi izraditi lik majke koju je izgubio kao klinac. Možda i ja imam neku pjesmu koja bi bila pjesma nad pjesmama, ali još je nemam. Neke stvari ne bih sad radio kao što sam ih napravio, ali hrabro donosimo odluke da to završimo. Sad ćemo raditi najbolje što možemo i za deset godina bih to vjerojatno potpuno drugačije uradio, ali onda ne bih nikada ništa objavio.
Zoster postoji već 25 godina. Kako vidite da se glazbena vizura regionalne scene u to vrijeme promijenila? U kakvim je uvjetima stasao Zoster, kako su oni danas drugačiji?
To su banalnosti, ali sada imaš sve tutorijale dostupne onlajn. Tehnologija je dovela do toga da virtuoznost više nije na cijeni. Mislim da forma bendova izumire. Skupo je, nepotrebno je, imaš sve na laptopu. Teško je i opstati, mi smo izdržali preko 20 godina i to nije lako. Bendovi nastaju u tinejdžerskim i dvadesetim godinama, to je generacijska priča i ako ne postane posao nije lako. U dvadesetima sviraš za kikiriki, da vidiš je li to to. U najmanju ruku dobro smo se zezali. Tako je i prije bilo, ali sada se sve može doma napraviti.
Mislim da će muzika dijeliti ljude kao što se danas dijele audiofili i oni koji muziku slušaju na mobitelu. Ima ljudi koji hoće da imaju sisteme da čuju sve i tako će biti i autorski. Bit će generiranog autorstva, ali i ljudi koji hoće da dođu do čovjeka, a ne do pjesme iza koje stoji umjetna inteligencija. A većina će reći “boli me kurac što svira”, nije svakome muzika važna, kao ni film. Nekome je super “Umri muški”. Razumijem i to, sve ima svoju publiku.
Možda će moji zetovi biti Indijci i Nepalci, a moj djed je našao ženu u krugu od dvadeset kilometara. Svijet je postao mali i plašimo se da ćemo izgubiti sebe u tome. Ne treba se plašiti. Na planeti je bilo pet masovnih izumiranja, to je jedino neizbježno
Između ostalog poznati ste po svojoj sveprisutnosti u regionu, jedan od te šačice bendova koji valjda jednakom učestalošću sviraju u svim državama bivše republike. Na tom tragu, je li jugoslavenska glazbena scena ikad razjedinjena?
To je jezični prostor koji mi razumijemo. Vezano je za svu muziku, kad čuješ narodnu muziku te dirne. To su emocije koje dobivamo preko jezika. U tom kontekstu mene ljudi zanimaju. Okvir je danas ovaj, sutra onaj. Svatko ima neko porijeklo i pričamo o tome, ali prvenstveno smo mi ljudi. Nije samo u glazbi jedna scena, ona je u svemu. U kriminalu, u sportu. Ljude zbližava interes za nečime. Bliži ti je netko tko priča o stvarima koje te zanimaju nego netko iz tvoje obitelji tko kući govori “ostavi se te gitare, smaraš”. Razumije te netko drugi i onda saznaš da je pola Rumunj, pola Bugarin. To nije presudno. Muzika je moćna jer uspostavlja komunikaciju, uspostavit će je i kad nas ne bude. S tom mišlju i stvaramo. To je naš najveći uspjeh, što smo naučili svoju publiku stalnim promjenama.
Naravno, u doba interneta sve je podložno postmoderniziranju – Zoster je možda najbolji primjer. Ipak, u vrijeme kad glazbena scena u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, čak i Skopju poprima neku formu i samosvijest na možda najozbiljnijoj razini od 1980-ih, biste li mogli izdvojiti neke stilske ili sadržajne linije koje ujedinjavaju postjugoslavensku scenu kao što je novi val nekoć to uspio?
Vizelj mi je super, oni su mi autentični. Ali opet, nije rokenrol naš izum, električnu gitaru nismo mi smislili. Kao i društvene i političke sisteme, mi smo sve uvezli. Nešto je kroz nas dobilo svoju autentičnost, ali nije naše. Kad čuješ trep na našem jeziku, postaje zanimljiv jer je na našem jeziku. Trep scena pogotovo živi život koji nije po staroj školi, živi preko TikToka i društvenih mreža za koje sam ja star. To su komunikacijski kanali s milijunskim pregledima, a nisu na TV-u. Ja pričam o trep sceni kao nečemu što je najraširenije sada, to je jedna tendencija. Meni sve to isto zvuči, ali poželjet ćemo organsko, kruške, jabuke, neprskano. Željet ćemo doći izvoru.
Svijet je poljuljan
Često takve karakteristike proizlaze iz sličnih materijalnih uvjeta. Svima je jasno da su politika, ekonomija i kultura u manje-više istim pozicijama u postjugoslaviji, no koliko su zaista npr. Mostar i Zagreb danas slični?
Nije isto, Bosna i Hercegovina izlazi iz drugog konteksta. Mučno mi je od tih likova kojima je rat opcija, povraća mi se. Nije isto u Sloveniji. Trebaju otići ove generacije, ali ne radi se više samo o Balkanu, svijet je poljuljan. Dolazi ta uzavrela krv. Optimista sam, želim vjerovati da je to kriza koju ćemo prerasti, ali svijet se mora stabilizirati.
Ako već govorimo o tim Najgorima, Tadija je u regionu naizgled sve više. U Hrvatskoj posebice unazad pola godine. Kako komentirate i pozicionirate zbivanja u šire društvene trendove?
Svijet se ljulja i hoće se vratiti tamo gdje je provjereno, u neke vrijednosti koje su poznate: “drž’ se ti svoga”. Možda će moji zetovi biti Indijci i Nepalci, a moj djed je našao ženu u krugu od dvadeset kilometara. Drugo je kad upoznaš ženu iz Kambodže, zaljubiš se. Svijet je postao mali, dostupan je i plašimo se da ćemo izgubiti sebe u tome. Ne treba se plašiti. Na planeti je bilo pet masovnih izumiranja, to je jedino što je neizbježno.
Možemo li umjetnošću utjecati kao lijek na društveni zoster, pogotovo ovdje na Balkanu?
Ne znam. Ne utvaram si da je to tako, jer ako ljudi čekaju pjesmu da budu bolji, motaj kablove i gasi svjetla. Mi ljudi nemamo prirodnog neprijatelja, čovjek je čovjeku vuk. Svijet nije isti kulturološki, civilizacijski. Nije isto u Kini, Indiji, Evropi, Americi, Rusiji… Ali svijet se izjednačava, mi smo u tom procesu i to ljude plaši. Glazba je važna, svaka umjetnost te oplemenjuje, ali ne traži to svatko. Zadnji stadij ljudske svijesti je da čovjek shvati ne da ne ubija zato što će ga uhvatiti, nego jer neće sebe da prlja. Imam dvoje djece pa zamislim kako bi me ona gledala da nekoga pokradem i donesem im nešto, rekla bi mi da ne radim to, jer ja njima tako štetim. Trebamo osvijestiti da ono što radimo ne radimo samo sebi.
Kako doći do svijesti?
Do toga se ne dolazi etiketiranjem “ti si komunist”, “ti si fašist”. Ja tebi kažem, “nisam” i šta s tim? Prihvaćanjem se daje primjer. Otvoriti vrata da se spozna bez prisiljavanja. Tu je potrebno puno ljubavi i razumijevanja. Zašto si takav, što će ti to? A ljudi imaju svoje traume i razloge.
Je li Tadija onda programatski pokušaj razumijevanja i osvještavanja ljudi?
Tako je, sad se bavimo time što je on napravio svome sinu. Ne mogu reći što radim, da mogu ne bih pisao. To su apstrakcije i fragmenti, to su slike koje bude asocijacije. U početku bijaše riječ. Nasilje prezirem, to je najprimitivniji oblik ljudske komunikacije. Zavist može biti nešto što te uči. Kad zavidiš nekome si shvatio što želiš, a može te i pojesti. Ljutnja, mržnja, to su sve ljudski osjećaji. Tvoja borba je da ne postaneš rob tome.
